Spava čovjek tvrdo, utonuo i izgubljen bez traga
u mračnom okeanu sna. Ali ide vrijeme i bliži se
koban tren buđenja, kad ga svjetlost dana i
govor ljudi vraćaju u mučnu stvarnost postojanja.
Tada tek vidi šta to znači imati svoje ime,
svoju glavu, svoju iznutricu, svoje oči, svoje ruke,
svoje noge. To je isto kao imati velika i mnoga imanja,
rasturena na daleko, od kojih nemaš nikakve koristi
ni zadovoljstva, nego, naprotiv, mnogo nemira,
briga, neprijatnosti i bolova.
Post je objavljen 18.03.2007. u 00:38 sati.