Ljubav i brak

Baš sam zadovoljna. Sretna.Opuštena. Laka kao perce.
Pao mi je kamen sa srca koji me je tištio nekoliko godina.
Osoba X iz post-a Petak 13. nije, više, neznanac. Prisilni neznanac.
Taj naprasno prekinuti, nedorečeni, nezavršeni odnos, doista me mučio.
Nisam naviknuta vući loše repove iz prošlosti..Sada, mašem, tim, repom :)
On mi je značio puno. Ogromno puno.
Krasna osoba, u pravo vrijeme, ali u pogrešnoj ulozi.
Mi smo bili prijatelji kada smo se upoznali, jer smatram da prijateljstvo, samo iznimno, stvara vrijeme tj.druženje kroz duži vremenski period. Prijatelje ne upoznaješ već ih srećeš. Neki ljudi, jednostavno, JESU tvoji prijatelji. Tek ih upoznaš, a imaš feeling kao da se znate 100g, kao da ste tu jedan za drugoga. Kao da, u sebi, nosite isti svijet.
Poznat osjećaj?
E, mi smo bili baš takvi. Kada smo počeli pričati i družiti se, ja sam postala JA. Možda nikada prije, u životu, nisam bila bliže sebi. I svojim pozitivnim i negativnim stranama.
Izvlačio je iz mene, tj.ja sam mu davala svoje iskonsko biće. Unutarnju sebe. Bez kočnica, strahova, prepreka...iako sam bila u gadnoj emocionalnoj krizi, pod opakim stresom, ja sam bila kao dijete: kreativna, razigrana, nasmijana...
Kada je prijateljstvo, enormna bliskost posatala ljubavna veza, počeli su problemi.Možda su osjećaji, pod onim okolnostima, čak pogrešno protumačeni kao ljubav. Možda je to i bila ljubav..Ali prije bih rekla da je to sklad. Baš smo usklađeni. Kao od iste materije napravljeni. Kao da isto vibriramo.
Da ne duljim: rekao je da ne može, nikada, biti moj prijatelj, da ga ne volim dovoljno, da sam, za njega, mrtva: zakopana i na mene je stavljen križ.
Od tada se nismo čuli niti vidjeli. Biti će, negdje, tri godine.
To me bolilo. Pa sam ignorirala bolnu prazninu pa me prestalo boljeti...
Muž ne želi čuti za njega. Grozno, ali Muž bi volio da je on mrtav. Muž je sav racio i ne može shvatiti taj odnos. Mužu me pitao zbog čega nisam ostala s X već sam mu se vratila...Zašto? u tom periodu Muž i ja, onda dečko i cura, nisamo mogli biti skupa, a nisamo mogi biti zajedno...tad sam, nažalost, shvatila da nekoga možeš voljeti, a da mu ne možeš biti blizu...Pa su se mješali mržnja i ljubav...Nikada prema Mužu nisam bila indiferentna. Indiferentnost je najgora.
Sinoć sam mu natuknula da imam potrebu sa X-o otići na kavu. Makar zadnji put u životu i zaokružiti cijelu priču. Mislim da ću otići i bez Njegovog blagoslova. Željela bih da shvati.
Odjednom, prije nekoliko mjeseci, pojavio se X. Osjećala sam ga kraj sebe. Mogla sam mu čuti glas, namirisati ga, gotovo dotaknuti.
Sve me vraćalo k njemu: našla sam pismo, stalno mu viđala mamu, moja mama je srela njegovog tatu (oni su bili kolege na poslu)...I,na kraju, sam tog petka trinaestog i njega vidjela...
Kako sam bila sigurna da mi se ne bi javo na telefon, da bi izbrisao mail ne pročitavši ga, ja sam došla na njegov forum, smislila nick i počela se dopisivati.
Podlo...Možda....
Htjela sam, u jednoj točki, kada osjetim da je dobar čas, skinuti masku i reći tko sam.
To sam prije nekoliko dana i učinila jer me počeo pozivati na kavu, slati mi tople priče, meke riječi, ugodnu vibru...
Očekivala sam da mi se više neće javiti. Da će me izbaciti s foruma...Očekivala sam negativnu, ciničnu reakciju...Očekivala sam obrambeni zid i njegove najgore osobine...
Dobila sam poruku «Već neko vrijeme znam tko si».
Intenzivno samo se dopisivali. Raspravili o svemu. I zaključili: friends will always be friends.
Falili smo si. Naša verbalna prepucavanja, filozofske debate, njegov glas razuma, podbadanje...Sve mi je falilo. Falio mi je prijatelj.
Davno smo odlučili napisati knjigu. Zajedno. Sada, možda, i hoćemo.
Osjećam se kao da sam se vratila kući s dalekog puta.
I Muž je primjetio moju smirenost. Kaže da sam drugačija.
Ne zna uzrok tome. Saznat će ga kada bude spreman.
Ponovo sam se bacila na proučavanje sinkroniciteta, slučajnosti koje to nisu...
Našla sam izgubljeni komadić puzzle-a.
Stvarno sam sretna. Smirena kako to dugo nisam bila.
Hvala ti, Prijatelju!!!

Mislim da mi je ovo rekord. Od kada je mog bloga najviše dana je, u kalendaru s desne strane, nezatamnjeno.
Najveća je rupa između dva dana u kojima sam pisala postove.
Čak mi je glavom prostrujalo da skočim u tu rupu i da nema više bloga.
Novi blogeri i suferi namjernici imaju dovoljno materijala, za čitanje, u arhivi.
Ne, ne...Nisam u depresiji niti loše volje. Dapače.
Počela sam raditi pa mi ne nedostaje kontakta s drugim ljudima. Virtualnu ekipu zamijenila je ona stvarna.
Teško je, paralelno, funkcionirati u oba svijeta i imati vremena za sve.
Sada više komuniciram uz pomoć glasnica nego uz pomoć tastature.
Ali, nekako, mi je žao bloga i vaše prisutnosti u mom životu. Ne želim ih se, samo tako odreći.
Postovi će biti neredovitiji, ali, odlučila sam-love&marriage, za sada, ide dalje.
Na poslu, doduše, imam pristup netu, a nađe se i «praznog hoda» u kojem bih mogla pisati, ali držim se principa da se, privatnim stvarima, na poslu, bavim u najmanjoj mogućoj mjeri.
Na poslu vas čitam, tu i tamo, ovoga i onoga, tako da sam u toku sa zbivanjima.
Blog sam, najviše, pisala iz potrebe da, s drugima, podijelim svoja razmišljanja i dio životne priče.
Nakon poroda postala sam, donekle, izolirana od «normalnog svijeta». Većinu društva činile su druge mame i bračni parovi s djecom. Glavne teme razgovora se, stalno, vrte oko istoga: djeca, muž, uzdasi...
Vi ste bili djelić virtualnog normalnog svijeta.
Stvarni život je bolji.
Nikada ne odbacujem drage stvari, ne zaboravljam drage ljude...Pa neću niti vas.
Blog must go on!!!
Kako je na poslu?
Jako ležerno. Toliko da me, pomalo, nervira.
Ja sam naviknuta na žestoki tempo rada, na rješavanje hitnoća, na negubljenje vremena...Radila sam za privatnika, ukratko.
Sada je najčešća riječ koju čujem «Polako», a rečenica «Nigdje nam se ne žuri». Da popijem kavu u svakom uredu u koga uđem, a kava se, redovito nudi, na kraju dana bih doživjela panični atak od prevelike doze kofeina.
Moram razraditi temu o muškarcima srednjih godina (čitaj:četrdeset).
Baš sam jučer pitala Muža vidi li se on, za kojih desetak godina, u odijelu, povećeg trbuha, remen služi za ukras, kravata olabavljena, kako se upucava mladim, novim, kolegicama. Kako se upucava bilo čemu mladom što je ženskog roda.
Ti i njima slični očekivali su da ću šutjeti na provokacije, crveniti i štojaznamšto, a, na kraju, su zaključili da sam opasna i previše samouvjerena.
Ma, mislim...Nismo mi skupa ovce pasli!!!
Kakve su njihove žene?
Možda kao moje kolegice: uredi su obljepljeni klendarima s golim mladim dečkima (niti jedan kalendar nije od ove, tekuće, godine) i slikama životinja.
Vole, ženskice, prirodu i društvo!!!
Čitamo se...

«Krumpiri se krumpiraju, curice se ne diraju. Diraju se, samo, snaše koje se ne plaše...».
Refren se orio krumpirištem.
Svekar je odlučio da, ovaj vikend, budemo na selu u berbi šljiva i krumpira.
Djetetu je dobro da je malo na selu i pije mlijeko od «prave krave», a ne one «tetrapak krave».
Svijež zrak, šuma, domaće životinje.
Kćer je uživala hraneći praščiće, kupeći jaja (niti jedno nije razbila dok je stavljala u košaru!!!), čuvala je ovce i, naravno, brala krumpire i šljive.
Šljiva je više pojela nego stavila u kanticu, a ja sam dežurala da ne pojede košticu.
Sva sreća da sam joj uzela brdo robice. Iz krumpirišta je dolazila, od glave do pete, sva od blata i zemlje. Onda bi nabacil agadljivi izraz lica i pružal ami ručice gestikulirajući pranje ruku i pokazivala na robicu «Ovo ba!!!» i počela bi se svlačiti blatnim rukama.
Ne znam zbog čega je, tako, osjetljiva ako je nešto «ba». Nitko od nas nije «picajzlast» niti «pekmez».
E, onda bi, glanc čista opet među krumpire: mi stavljamo u kante-ona vadi.
Ma, neka uživa!!!! Kada će ako ne sada?!
Kod prabake su dolutala i dva psića kojima sam dala imena Maza i Lunja.
Maza je prava maza:voli ljude, svima prilazi, baca se na leđa da je češkaš...Seka Lunja je pametnija (ili iskusnija):ne prilazi dok ne zadobiješ njeno povjerenje, a i tada je, stalno, na oprezu. Lunja je boje čokolade, a Maza bijele kave.
Ma, preslatke su!!!
Ja nisam smjela prilaziti psićima dok me Kćer gledala jer bi, Ona, tada, počela «kenjkati» «Mama, neeeeeeeee, ne, ne, mamaaaaaa!!!». Ne samo da je ljubomorna na male bebe koje ja primam u ruke, na Muža kada me zagrli već i na životinje. Ona je jeko draga prema psićima sve dok ih ja ne diram. Tada ih odguruje rukicama, šutnula bi ih nogom, prolijeva im vodu, uzima hranu i baca u smeće...Mala ljubomorka. Proći će je. Nadam se.
Do kraja vikenda uspijeli smo i udomiti psiće. Uzeo ih je susjed. Prabaka bi ih rado imala, ali ih se ovce boje.
Iako sam pričala sa svim životinjama i mazila ih, nisam se,previše, emocionalno vezala, a kamoli davala imena. Imam ljubaznu riječ i gestu za osuđenike na smrt, a što se tiče piletine, janjetine i ostalih «delicija» koje se nađu na stolu, one dolaze iz tvornice mesa. Lakše mi je kada tako razmišljam.
Ah, i to je život. Možda odlaze na nebo na farmu sretnih životinja?!
Nije bilo «akcije» u sijeno. Malo je prehladno za to, a i nisam vidjela, nigdje, sijena : )
Prije nekoliko sati smo stigli kući.
Dijete sam spremila na spavanje, a ja se, odmah, uvalila u kadu.
Čak su mi i leđa uspijela izgorijeti!!! Kaže Muž da sam si sama kriva kad nosim traperice sa spuštenim strukom.
Od braka se jako brine za moje bubrege, mjehur i jajnike, a prije-što tanje, rupičastije, spuštenije-to bolje : )
Samo da provjerim mail, što je novog na blogu i osušim kosu pa ću zaspati snom pravednika.
Živjelo selo (hmmm...da...kada si samo povremeno tamo. Ne privlači me dizanje u pet-šest, pa ovce van pa kupi jaja pa ovce unutra pa svinje jedu pa koke pusti u dvorište pa ne zaboravi prije svezati psa.....)...

Ipak ne volontiram u školi, pronađen je «pravi posao»!!!
Osjećala sam, kada sam postala nezaposlena, da će sve biti u redu.
Znate onaj umirujući glas iznutra?
Prije nekoliko dana nazvala me šefica kadrovskog velike firme za koju sam, dok sam radila u bivšoj firmi, radila selekcije za nova radna mejsta, predavanja, seminare i sl.
Čula je da ne radim i odlučila mi ponuditi posao na novootvorenom radnom mjestu u sektoru za rad.
Već imam spremnu i svoju kancelariju, zbog koje je Muž, nešto, zabrinut jer je, očito, gledao previše «uredskih pornića» : )
Bila sam na razgovoru i odlučila prihvatiti ponuđeno.
Plaća nije bajna, za početak, ali je plaća i radit ću nešto korisno i izvan kuće.
Osim što imam svoj ured, Muža brine jer u firmi radi 90% muškaraca. Kažem mu da su na mom katu samo žene, ali i nije neka utjeha.
Tko mu zamjera kada je baš ta firma ona fatalna u kojoj sam, drugi put, srela Deepa?!
On, odavno, ne radi tamo, ali me ulazak u zgradu, šetnja hodnicima podsjetila na «te dane».
Ne u smislu nostalgije već u smislu bilo je, prošlo, drago mi je što je bilo, nije mi žao što je prošlo.
Na katu gdje je moj ured nalaze se, kako sam napomenula, samo žene. I to na pragu ili su već u menopauzi.
Bilo mi je smiješno kako su živnule na mogućnost da radim kod njih uz komentare «Super, samo ti dođi pa će nam, opet, hodnik biti pun mladih dečki. Nama su, tako, stalno dolazili do prije deset-petnaest godina». A, ono, vidiš im žar u očima : )
Biti će tu, sigurno, zanimljivih tema za blog. Već su, na uvodnom razgovoru, počele o tome kako se nadaju da mi Muž nije ljubomoran. One su, po skrivećki, bombonjere nosile kući : )
Još ne radim. Poslala sam molbu i životopis, pro forma. Nekih 99% to radno mjesto biti će otvoreno u roku od mjesec dana.
Za sada je «ženski kat» za mene (kada sam im rekla, u šali, kao neću raditi u uredu broj 13, odmah su rekle da je od danas taj ured 12A : )), ali nikada se ne zna...Možda se uvali netko preko veze.
Baš se veselim!

Dosta dnevnika i prošlosti, postoje jezovito zanimljive stvari u sadašnjosti.
Zašto «jezovito»?
Ja vam, inače, imam SuperSvekra. Ako vidite kako naokolo, noću, leti sijedi čiko s gustim brkovima i naočalama na nosu te spašava svijet i radi reda-to vam je moj Svekar.
On zna sve (o svemu), najbolje je raditi kako On kaže (ili nikako), sigurno ima dobar plan kako bi vam trebao izgledati život (i u pravu je)...Hmmmm...Jesam li zaboravila naglasiti da je UVIJEK u pravu?
On će vam reći kako treba rezati kapulu, On će vam dati savjet u maniri iskusnog pedijatra kako «bebi treba vodica» (iako je na prsima i ima nekoliko dana), On će buditi malu bebu jer bi se želio poigrati s njom...On će svašta.
Tako je npr. Kucao (lupao!!!) nam na vrata, u nedjelju, oko 9. Taman se probudilo Dijete i Muž i ja i malena smo se valjali po krevetu. Super mi je to kada smo svi zajedno i kada si možemo priuštiti takav početak dana.
Ja sam slutila tko je. Muž je otvorio, uparadirao je Svekar, prokomentirao kako se «tako ne kući kuća» spavajući do kasno (?!), kao je kupio paprike koje treba spremati za zimnicu, kako Svekrva to ne može sama jer ih ima brdo, kao je stavio kuhati ručak i kako se TREBAMO dignuti, doručkovati možemo i kod Njega i pomoći oko paprika, tamo ručati i bla, bla.
Naravno, da je to mogao reći i dan prije jer smo bili, cijeli dan, kod Njega, došla su drva, ali neeeeeeeeeeee....
Muž i ja smo imali druge planove.
Kada mu je to Muž pokušao objasniti, ljutito je otišao.
Ja MRZIM kada netko nešto planira umijesto mene. MRZIM kada dobivam komande što ću i kako raditi npr. kako objesiti robu na štrik i kako se suđe pere navečer jer «navečer jednim prstom, a ujutro jednom rukom»...Primjećujete kako za sve postoji dobra, stara, narodna poslovica?!
Ne samo da mi trebamo biti pod njegovom komandom, nego i Dijete. On bi joj, kao skroz maloj bebi, samo da se ja nisam snažno i uporno suprotstavljala, određivao život. On joj je htio raditi bočicu jer je «gladna» jer ja, sigurno, nemam dovoljno mlijeka kada plače nakon podoja (bebe, po definiciji, plaču); On bi je bio budio i igrao se snjom kada je Kćer spavala, On se ljutio ako nismo na vrijeme došli naručak jer malena spava jer «ne mora, baš, stalno, spavati»..Ima niz drugih primjera.
Malena ga, baš ne voli. Ne daje se rado Njemu u ruke. On ju je, uvijek, uzimao meni iz ruku, već, s vrata, i Ona bi, uvijek, glasno protestirala. Zaboravila sam vam reći da on zna s djecom kao da je teta u vrtiću?
E, ovo je biser...On je moju Kćer, od nekoliko mjeseci htio upisati u podmladak HDZ-a uz komentar «pa ljutio se netko ili ne»!!!! Taj «netko» sam ja.
Na stranu što ja mislim o kojoj političkoj stranci, ali Kćer ako hoće, upisati će se gdje hoće kada to Ona bude htjela, kada bude svjesna što i zašto radi!!!!
Taj SuperSvekar dao je prijedlog da ne trebamo plaćati podstanarstvo i «što bi nam falilo da se preselimo kod njih»?!
Skoro sam pala na rit!!! Što bi nam falilo?!
Vlastiti mir i red kakav si sami napravimo, i rezanje kapule na moj način, i hranjenje Dijeteta kada ja to hoću i s čime hoću, i seks kada nam se prohtje i žestoke svađe kada nam dođe....
Ja mislim da je za svaki, mladi, bračni par najbolje da žive sami.
Roditelji, često, u najboljoj namjeri dovedu do krize u vezi pa i do rastave (znam neke slučajeve)...
She Devil ostaje u svom dragom podstanarskom domu, do daljnega...Kako se, sada, čini nećemo još zadugo.

U dnevniku sam pronašla i pismo namijenjeno mom Mužu, ondašnjem dečku.
Baš ga je, sada, pročitao...I bilo mu je drago.
Pitam se kada i gdje se osjećaji, putem, gube...Rasipaju. Ili postanu dio tebe, kao ruka, noga, obraz i ne osjećaš ih dok na njih ne obratiš pažnju.
Mislim da je točna ova druga pretpostavka.
Muž kaže da su ti osjećaji još u meni i njegovi u njemu, ali ih, više, nemamo potrebu, stalno, isticati, osvještavati..Imam zelene oči bez obzira izrekla ja to ili ne. Slično je s ljubavi, kako kaže Muž. Ja smatram da je osjećaje potrebno, bar povremeno, verbalizirati. Kada se izreknu dobiju na težini. Postanu stvarni.
On kaže da me oženio i da je to dovoljno : )
Čula sam, neki dan, za priču o djevojci koja je, kada je saznala da ju dečko vara, završila na psihijatriji. U teškoj depresiji.
Bivši dečko je potplatio sestre (živjelo naše zdravstvo!!!) tako da dobije slobodan krevet i da on može biti uz nju. Sadašnji, koji ju je prevari..Ah, tko zna gdje je bio?!
S bivšim dečkom je bila šest godina. Ostala je sa sadašnjim unatoč prevarama.
Kada ju je terapeut (sada ide na terapiju) pitao zbog čega je prekinula s bivšim, odgovorila je da je nestalo strasti. Tad ju je pitao koliko su vremena bili u vezi i nakon što je saznao odgovor, samo se nasmijao i rekao «A što ste vi očekivali?».
Ja volim što sam našla svoj podsjetnik. Dnevnik čitam kao napeti krimić.
Podijelit ću s vama i ovo, nedovršeno pismo. Imam gan ačrčkanog na komadu papira. Ako ga izgubim, ostat će ne netu.

10.11.1997

Bok ljubavi!!!
Ovo pismo nije ono koje nosi «patka preko Save» i u kojem piše «ne volim te više» već bi prije moglo pisati-volim te sve više.
Prošlo je, približno, sat vremena otkad smo se pozdravili i kad sam te, konačno, pustila da ideš u «D».
Ja sam, i dalje, u topivom raspoloženju. Još malo pa će me prodavati u bočicama : )
Kako ja osjećam da bih još pričala s tobom tj. Da ti još nešto trebam reći, a, sada, nisi tu, onda ću to napisati.
Da prespavam i propustim ovu priliku, do kada te budem, opet, vidjela pa bilo to i sutra, to više neće biti to».
Iskreno, baš i nisam 100% sigurna da ću ovo posalati, ali o tome ti ne trebam pisati jer onda ovo nećeš niti čitati.
Baš sam to lijepo zakomplicirala u svom «psihološkom stilu» :)
Bil aje to ljubav na prvi pogled. Iako, relano, ona ne postoji. Ne možeš voljeti onog kojeg ne poznaješ, on ti se može sviđati, zanimati te i možeš željeti upoznavanje. Ja sam, jednostavno, imala prazno mjesto u svom srcu i ono je silno htjelo biti ispunjeno. I srela sam tebe...
Sada mi je srce puno i svaki dan sve je veće jer srela sam tebe...
Ne želim da ovo pismo pređe u patetiku niti u srcedrapateljni «šuć-muć» jer nisam takva pljackavo-slatkasta osoba...

I ovdje je pismo prekinuto.
Nikada nije poslano, a večeras ga je prvi put pročitao onaj kojem je bilo namijenjeno.
Pitam se što se desilo kada sam upoznala Deep-a ? Kroz koju je on to pukotinu u mojoj vezi uletio? Ako pronađem taj dio..Javit ću vam.

Hej, ljudi...Svijete, planete, zvijezde, cijeli svemir, sva energijo-ja sam ZALJUBLJENA!!!
Strah me bilo što prognozirat, ali feeling je i više nego super.
Savršeno funkcioniram, učim, pamtim, treperim...Tko zna što će biti? Možda bolje, ako netko zna neka šuti jer ova napetost, ugodno/neugodna, ima svojih eksplozivnih čari.
U mom želucu vlada vatromet, nivo energije je ogroman, nepresušna je, sva gorim (sigurno imam temperaturu), a ta čarobna osoba je xxxxxxx yyyyyyy.
Upoznala sam ga na izborima na kojima su me dečki, totalno, naegotripizirali.
Tamo je bio i zzzzzzz wwwwwww (moj bivši dečko) i guštala sam u tome što je vidio i osjetio reakcije dečki na mene (neka mu je krivo!!!)
Ne želim više pisati o tome da ne ispadnem uobražena i ne pokvarim neka buduća iskustva s xxxxxx yyyyyyy.
O, Bože-HVALA!!!
Trebao mi je takav doping. Mučno mi je u želucu, blaga vrtoglavica, slabo mi je!!!
Ali, opet, je to bio prvi pogled. Stvarno i definitivno, prvi pogled, obostrano.
Odmah je došao zamnom i pozvao me u svoju izbornu jedinicu.
Uopće nije bitno što je pobijedio Tuđman, ne živciram se, previše, jer sam lepršava.
Navečer sam imala okus grižnje savijesti.
Koketirala sam, i previše. A što ću kada su se nabacivali??!!! A to mi je, baš, trebalo.
Osjetila sam se kao prostitutka, jer iako je GONG imao problema, meni su bila otvorena sva vrata birališta. Osmijeh i trep-trep okicama...
I poslije, nakon što smo se xxxxxxx yyyyyyyy rastali, do mene je sjeo DDDDDDD, full slatki, zgodni i prije primijećen «gongovac». Kao slučajno bi nam se laktovi dotali, pričao je o svom razočaranju s curama, o pušenju trave...
Na kraju me on vozio doma iako živi na, skroz, drugom kraju grada.
Dugo vremena nemam nikoga, a onda puno njih-odjednom.
Zzzzzzzz wwwwwww i dalje ima curu (neka mu je), a što se tiče xxxxxxxx yyyyyyyy strah me toga što je zgodan.
Jaaaaaaaaaako liči na P.G, pjevača za kojim je ludo pola ženske populacije.
Usprkos svemu, nesigurna sam u sebe. To mije stran osjećaj. Upomoć!!!
Danas ujutro sam ga malo mrzila, gadio mi se : ). Meni se to ogromno sviđanje pretvorilo u gađenje, valjda od ove mučnine koja me skroz obuzela.
Valjda će me nazvati. Uzeo je moj broj.
Idem mjeriti temperaturu...Imam 37 i 2. To je ništa!!!!
Poludjet ću od ne znam čega...Toga nečeg pozitivno/negativnog nakupljenog u meni.
Jučer sam se, skroz, sprdala s xxxxxxxx yyyyyyyyy, a da me sada nazove morala bih kontrolirati drhtanje glasa.

(She Devilin dnevnik, nadnevak 16.06.1997)

Xxxxxx yyyyyyy je, danas, moj Muž.

Evo, i ja se igram, malo, bojama, dizajnom, sadržajem...
Osjećam se kao dijete na satu likovnog : )
Muž i Dijete spavaju snom pravednika.
Sutra (zapravo-DANAS, prošla je ponoć) Muž ide na poslovni put u Zagreb (čuvajte mi ga, gore, blogeri..Trebala bih objaviti njegovu sliku da me izvještavate o njegovim koracima metropolom : )).
Bit će do subote. Kratko. Taman da ga se zaželim.
Ja, već, imam isplanirane kave, šetnje, druženja...
Ode mačak pa miševi kolo vode...
Taman mi se poklopilo da mi je kuma na godišnjem, da mi je stigao stari frend s puta i da mama nije busy pa može počuvati unučicu...
Samo da mi se, taj život, ne osladi...

Imati dijete je jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji, korak u životu jednog para..
Žene se, obično, spremaju, od djetinjstva na taj važan korak: igranje lutkama, igranje mame...
Nekako je normalno da ženama, u jednom perodu života, nekoj prije nekoj kasnije, proradi majčinski instinkt.
Raznježe se kada vide bebe, gledaju dječju robicu, okreću se za trudnicama i mladim mamama (i tatama : )), osjećaju kako im nešto nedostaje...
Poznam nekoliko osoba koje smatraju kako žene nisu normalne ukoliko ne vole ili ne žele imati djecu. Ja mislim kako je to stvar osobnog izbora i nema ništa nenormalnog u tome ako žena ne želi dijete..I nema ništa goreg od života neželjenog djeteta.
Međutim, što je s muškarcima- budućim očevima?
Većinu muškaraca koje poznajem strah je, ili ih je bilo strah imati dijete.
Kada vide bebu ne znaju kud bi s njom: kako je primiti, neugodno im je tepati, strah da je ne «razbiju» i «pokvare»...Često se niti ne mogu uživiti u ulogu oca. Ne mogu zamisliti da imaju vlastito dijete. Bar ne «u ovom trenutku» pa se «ovaj trenutak» prolongira u nedogled ili do kada žena, slučajno (?!) ne zatrudni...Tada se, nekako, ipak, snađu.
U čemu je kvaka?
Postoji nekoliko glavnih strahova. Jedan od njih je da žena više neće biti «ona stara». Ne samo fizički već i psihički. Osjećaju da će oni biti u drugom, trećem, «entom» planu...A da se ne spominje pitanje redovitog seksa!!!
Kada im je u dvoje super, zbog čega popravljati nerazbijenu stvar? Što će mu mali uljez?! (E, da samo znate kako se brzo naviknete na «malog uljeza» i jedva čekate doći s posla kako bi se mogli posvetiti junioru...a kada vas u javnosti zove «tata»..srce je ovooooooliiiiiiko, ili kada mu mama pruže ruke, a on se privije uz vas uz glasno «ne»).
Nadalje, muškarce je strah da neće, financijski, izaći na kraj s potrebama malog bića. Čak i kada žena radi muškarci osjećaju kako je njihova odgovornost punjenje obiteljske kasice.
A potrebe djeteta nisu zanemarive...
Muškarci shvaćaju kako je «postati otac» najradikalnija transformacija koju će doživjeti i mogu osjetiti strah pred veličinom zadatka, a pogotovo ukoliko odnos s vlastitim ocem nije bio zadovoljavajući.
Strah ih je da se pretvore u vlastite očeve. «Kakav otac takav sin».
Buduće očeve je strah da neće biti dovoljno dobri, jer žele biti, naravno, najbolji.
Da ne spominjemo strah od promjene, gubitka slobode (ono malo što je ostalo nakon braka :)).
Kako mi je rekao drag prijatelj «Strah me tog ašto će miživot postati, ovako «apsajddovn» izokrenut. Kako ću, tada, živjeti?!».
Taj isti otac jučer mi je poslao poruku «Sinak mi je najveća radost i zadovoljstvo u životu. Svaki slobodan trenutak provodim s njim. Jedva čekam stići kući da ga vidim pa, makar, samo kako spava...».
(Pssssssssst!!!Suvišno je bilo što, na kraju, dodati)

Baš sam se, prije nekoliko dana, razveselila kada sam u «jutarnjem» i «novom» pročitala kako je stigao prvi pravi signal iz svemira.
Očekivala sam, totalnu, revoluciju; rošadu na ploči ljudske rase, ali..Ali više ni slovca, niti retka, o toj vijesti.
Niti na Internetu se nisu, nešto baš, raspisali...
A signal, totalno neromantičnog naziva: SHGb02+14a- , stigao s mjesta «tamo gore» smještenog između Ribe i Ovna, ostao je neobjašnjen.
Ja vjerujem da «tamo gore» ima inteligentnih bića koja su sposobna komunicirati s nama, ali, baš zbog toga, što su inteligentni, možda, to niti ne pokušavaju.
Nisam ufurana u filmove kako su alieni agresivni, zločesti i kako bi nas svih potamanili, zgniječili, pokorili...Mislim da smo mi njima veća opasnost.
Bilo bi žalosno da nema života u svemiru jer bi to značilo da je ljudska rasa najinteligentnija...Ne'š ti inteligencije!!! Kada smo tako pametni zbog čega se događaju sva ta piiiip pipi piiiiiip oko nas?!
Ja sam, kao dijete, često gledala u zvijezdano nebo i čekala kada će, nešto, proletjeti, doletjeti...Znala sam toliko zuriti da bi mi se činilo kako se zvijezde miču.
Nikada ništa, neobičnog, nisam vidjela.
Djeca, ponekad, imaju izmišljene prijatelje. Imala sam ga i ja. Moj prijetelj se zvao Oleg i nije bio sa Zemlje.
Kada ne bi bilo niti jednog klinca u ulici, Oleg i ja smo se igrali. Razgovarali smo («u sebi», u mislima), izmišljali igre...Uz Olega nisam bila usamljena.
Odabrala sam Veneru (tada nisam znala da je to Venera, ali najjače je svijetlila) kao njegov dom. Prije spavanja sam znala pogledati u zvijezdu i poželjeti mu laku noć.
Znala sam ja da je on izmišljen i da ne postoji, ali baš mi je bilo super imati vlastitog prijatelja vanzemaljca.
Baš bih voljela da nam se jave. Da nedosmisleno ustanovimo kako neka druga humanoidna bića (ok, ne moraju biti humanoidna) znaju za naše postojanje i kako znaju brdo stvari koje mi niti ne možemo zamisliti.
Baš me zanima kako bi naši moćnici, odjednom, izgubili na moći i kako bi se ispuhavale, jedna za drugom, naše «istine», činjenice, autoriteti...
Zanima me kao bi to ljudi podnijeli. I na koji način bi se pokušali okoristiti.
Hej, vi, tamo gore...Oleg, hajde se javi, postaje dosadno...

Postoji još jedna tema, po meni, nedovoljno spominjana, potisnuta na marginu dok tu i tamo neki skandal ne prodrma javnost.
Pedofilija.
Na web stranici www.perverted-justice.com možemo vidjeti kako to rade Amerikanci. Ne trabaju nam biti uzor u svemu, sačuvaj Bože, ali ova inicijativa američkih roditelja je baš super.
Evo o čemu se radi...
Volonteri odlaze na popularne chatove i predstavljaju se kao maloljetne osobe: djevojčice i dječaci od 12, 13, 15 god.
Naravno da im se jave bolesni umovi koji temu razgovora skrenu na seks. U zanosu chatanja i vođeni mogućnošću da se, doista, upoznaju s djecom (nažalost «upoznaju» i u biblijskom smislu), daju svoju mail adresu, broj telefona, pošalju sliku...
Kako bi sve bilo uvjerljivije chat seansa se vodi nekoliko dana, «dijete» nazove pedfofila,dogovore satanak... I na sastanak dođe grupa snagatora, naoružani palicama...
Ne dolazi do, stvarnog, fizičkog obračuna, ali i to je dovoljno da se pervertit zastraši.
Kao u reklamama «ali to nije sve»...Volonteri obavijeste suprugu (ukoliko su u braku), poslovne partnere, poslodavce..Na web stranici objave njihovu sliku, telefon, mail...Ukratko-život mu pretvore u pakao!!!
Na stranici se nalaze i transkripti chat-ova. Možete pročtati nekoliko redaka onih koji se nalaze na top listi «najljigavijih» da vam se smuči. Da osjetite ljutnju, da osjetite poriv da nešto učinite..Pogotovo ukoliko ste roditelji.
Da se razumijemo, ja smatram da su pedofili bolesni. Mislim da nisu krivi za to što jesu. Kao kada osobu napadne virus gripe, nije ona odgovorna što šmrca i kašlje. Muž kaže da bi ja svih liječila dok on ima «bolje metode»- vješanje i kastriranje.
Sjetila sam se, pokojnog-ubio se u zatvoru, Relje. On je, istu večer, prije nego je silovao i ubio djevojčio, zatraži opsihijatrijsku pomoć. Tražio je da ga zatvore jer osjeća da će nešto učiniti, ali nije imao lječničku uputnicu pa ništa od toga!!!!!
Užas!!!!
Iskreno, ne zna, točno, što bi i kak trebalo učiniti, ali djecu treba zaštititi. Treba svesti na najmanju moguću mjeru mogućnost suseta s takvim osobama.
A mjesto susreta je i Internet.
Ja sam, prije nekoliko mjeseci, bila na iskonovom chatu djevojčica od 14, 15 god. Baš me zanimalo kakva je situacija kod nas.
Što da vam kažem?! Kada sam sa jednim tridesetinešto godišnjakom raspravljala o Uskrsu i kada me počeo ispivati «volim li osim tvrdih jaja još nešto tvrdo» (imala sam 14!!!!), pa jesam li djevica, pa je li se «diram»...Nisam više izdržala i rekl a sam mu koliko imam godina i održala sam mu «bukvicu». Čak sam rekla da je razgovor snimljen i da može poslužiti kao dokaz na policiji...sav se sprtljao. Nije imao baš nekog znanja kada je progutao sve što sam nadrobila. Samo je zbrisao s chat-a.
Nije bio jedini.
Što da sam, stvarno, imala 14?! Što da sam naivna curica koja se osjeća nevoljeno, odbačeno, neprilagođeno i smatra da je stariji dečko rješenje njenih problema. A ima ih i takvih, nažalost.
Mislim da se treba više pričati o tome. Da treba razbiti tabu temu seksa u razgovoru sa svojim potomcima jer će tako biti zaštićeniji..Trebaju znati koji dodir je ispravan koji nije. Što se smije, a što ne.
Internet je velika igraonica, ali u njoj se igraju i zabranjene igre. Nije dobro da kompjuter postane eletronička baby sitter-ica.
Ne znam što više reći. Pogledajte stranicu, pročitajte koji razgovor i biti će vam sve jasno...

Pročitala sam Big Mammin post o zlostavljanju žena i smatram da je to JAKO bitna tema.
I mene je inspirirala da napišem nekoliko rečenica.
Smatram da i žene mogu biti zlostavljačice. Registriran je zanemariv broj slučajeva (mislim da žene više emocionalno zlostavljaju ili je muškarce sram priznati da ih žena tuče) pa ću se usmjeriti na slučaj kada muž zlostavlja ženu.
Zbog čega muškarac zlostavlja ženu?
Muškarčeva agresivnost ima, za cilj, kontrolirati, zastrašiti i pokazati «tko nosi hlače». Izbacuje svoje frustracije i svoj strah «da nije dovoljno muško» ili je, jednostavno, tako naučio u svojoj obitelji. Tata je model koji se kopira, u dječačkim mislima nepogrešiv a, valjda, i nije bilo tako strašno, kada je mama ostala s njim.
Ponekad se događa suprotno. Dječaci brane majku, zamrze oca, što je, nedavno, dovelo, u mojoj blizini, do toga da je maloljetni sin ubio oca i zakopao ga ispod prozora svoje sobe. Strašno!!!
Branio je mamu i sebe od dugogodišnjeg zlostavljanja.
Gotovo uvijek fizička agresivnost ide, ruku pod ruku, s emocionalnom agresijom: vrijeđenjem, podcjenjivanjem, psovanjem...Ponekad boli više od šamara.
Gotovo uvijek je žrtva agresije, doista, uplašena. Strah ju je zlostavljača. Strah ju je novih batina, novih uvreda i strah ju je da netko ne sazna. Tada bi je bilo sram.
Muškarce zlostavljače možemo, uglavnom, podijeliti u dvije grupe.
Prva skupina je, izuzetno, ovisna o svojim ženama. Oni su agresivni da pokažu, i dokažu, sami sebi i ženi kako imaju kontrolu nad njom, kako imaju moć, a sve zbog konstantnog straha da će ih, ona, napustiti.
Strah ih je da ne izgube nadzor nad ženinim postupcima, nad njenim životom. Zlostavljanje im je dokaz da je ona krpena lutka u njihovim rukama. Igračka.
Oni, često, pokušavaju uvjeriti ženu kako je ona u zabludi, oko bilo čega, i najmanje sitnice-kako je njeno viđenje situacije netočno, iskrivljeno. Zapravo, stvarnost je onakva kakvom je muškarac vidi. On joj je neophodan kak obi je vodio kroz život. Inače je nitko drugi neće, ostati će sama, jadna...bla, bla...U to će je uvjeravati riječima i, s vremena na vrijeme, batinama utvrditi gradivo.
Njegove batine su blaže, nisu toliko strašne kao kod druge skupine muškarca zlostavljača. Riječ je o povlačenju z amajicu, šamaru...Nem anoževa, gađanja predmetima, pištolja...
Njegovo zlostavljenje ide toliko daleko da će, pokušati, uvjeriti ženu da je luda. Da je ošamari kako bi «došla k sebi».
Pokušati će ženu držati u izolaciji. Zabraniti joj druženje s prijateljima, rodbinom...Ili svesti na najmanju moguću mjeru.
Željeti će da žena bude domaćica. Držati će je zatočenom u njegovom svijetu.
Žena može početi sumnjati u svoj zdrav razum.
Na tom stupnju muškarac je postigao maksimum-kontrolu i nad njenim umom.
Odvratno!!!
Drugi tip muškaraca zlostavljača nije tako proračunat. Nije im cilj uspostava, potpune, kontrole nad ženom.
Ne boje se da ih žena ostavi, da otiđe...
Oni planu, tuku, bez predumišljaja: krivi pogled, kriva riječ, preslan ručak...
Imaju kratak fitilj i svoje frustracije iskaljuju na partnerici.
Oni su grublji: mašu noževima, prijete pištoljima i, često, su i psihički bolesni.
Narušeno psihičko zdravlje ima korijene u teškom djetinjstvu gdje su i sami bili žrtve zlostavljanja i gdje im je narušeno povjerenje u oba roditelja.
Prvoj skupini je lakše pomoći, ukoliko žele i prihvaćaju pomoć.
Bitno je da izgube strah od napuštanja. Tada im neće biti potrebno koristiti moć kako bi kontrolirali i zadržali ženu.
Ni zlostavljači nisu sretni. Žive u stalnom strahu od napuštanja.
Ukoliko vide da im se žena suprotstavlja, da nije bespomoćna i da im ne povlađuje zbog agresivnosti, tada se ona može smanjiti ili potpuno prestati.
Ukoliko žena preživi.
Nije potrebno pomoći samo žrtvama nego i zlostavljačima koji ne znaju drugačije, ali shvaćaju da njihovo ponašanje nije u redu. Ima i onih koji se iskreno kaju, ali ponove ispad jer ne znaju kojom bi ga reakcijom zamijenili.
Ovdje pomaže psiholog ili psihijatar.
Zašto žene ne otiđu?
Žene žrtve, često, dolaze iz obitelji u kojima je majka bila zlostavljana. I njezino ponašanje žrtve je naučeno, baš kao i ponašanje muškarca zlostavljača.
Drugu skupinu muškaraca zlostavljača, one impulsivne, teško je napustiti. Prate ženu, zovu je i prijete. Život joj mogu pretvoriti u, još veći, pakao u strahu za vlastiti život i život djece.
Nekad apokušaju ubojstvo. Prvi tip muškarca će, prije, prijetiti samoubojstvom.
Što učiniti kada je žena nezaposlena, ima dvoje, troje..djece i muž, kakav je takav je, ipak, hrani obitelj?
Jedno je sigurno- ljubav ga, sama, neće promijeniti. Neće, preko noći, shvatiti kako njegovo ponašanje nije u redu. Nema dobrih vila, zlatnih ribica.... Čuda se rijetko događaju kada je ljudska priroda u pitanju.
Potrebna je njegova odluka i dugotrajan rad s oba partnera.
Vjerujem da se, na kraju, ispalati ukoliko izađete iz pakla i, ponovo, živite za ljubav. Oboje.