Imati dijete je jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji, korak u životu jednog para..
Žene se, obično, spremaju, od djetinjstva na taj važan korak: igranje lutkama, igranje mame...
Nekako je normalno da ženama, u jednom perodu života, nekoj prije nekoj kasnije, proradi majčinski instinkt.
Raznježe se kada vide bebe, gledaju dječju robicu, okreću se za trudnicama i mladim mamama (i tatama : )), osjećaju kako im nešto nedostaje...
Poznam nekoliko osoba koje smatraju kako žene nisu normalne ukoliko ne vole ili ne žele imati djecu. Ja mislim kako je to stvar osobnog izbora i nema ništa nenormalnog u tome ako žena ne želi dijete..I nema ništa goreg od života neželjenog djeteta.
Međutim, što je s muškarcima- budućim očevima?
Većinu muškaraca koje poznajem strah je, ili ih je bilo strah imati dijete.
Kada vide bebu ne znaju kud bi s njom: kako je primiti, neugodno im je tepati, strah da je ne «razbiju» i «pokvare»...Često se niti ne mogu uživiti u ulogu oca. Ne mogu zamisliti da imaju vlastito dijete. Bar ne «u ovom trenutku» pa se «ovaj trenutak» prolongira u nedogled ili do kada žena, slučajno (?!) ne zatrudni...Tada se, nekako, ipak, snađu.
U čemu je kvaka?
Postoji nekoliko glavnih strahova. Jedan od njih je da žena više neće biti «ona stara». Ne samo fizički već i psihički. Osjećaju da će oni biti u drugom, trećem, «entom» planu...A da se ne spominje pitanje redovitog seksa!!!
Kada im je u dvoje super, zbog čega popravljati nerazbijenu stvar? Što će mu mali uljez?! (E, da samo znate kako se brzo naviknete na «malog uljeza» i jedva čekate doći s posla kako bi se mogli posvetiti junioru...a kada vas u javnosti zove «tata»..srce je ovooooooliiiiiiko, ili kada mu mama pruže ruke, a on se privije uz vas uz glasno «ne»).
Nadalje, muškarce je strah da neće, financijski, izaći na kraj s potrebama malog bića. Čak i kada žena radi muškarci osjećaju kako je njihova odgovornost punjenje obiteljske kasice.
A potrebe djeteta nisu zanemarive...
Muškarci shvaćaju kako je «postati otac» najradikalnija transformacija koju će doživjeti i mogu osjetiti strah pred veličinom zadatka, a pogotovo ukoliko odnos s vlastitim ocem nije bio zadovoljavajući.
Strah ih je da se pretvore u vlastite očeve. «Kakav otac takav sin».
Buduće očeve je strah da neće biti dovoljno dobri, jer žele biti, naravno, najbolji.
Da ne spominjemo strah od promjene, gubitka slobode (ono malo što je ostalo nakon braka :)).
Kako mi je rekao drag prijatelj «Strah me tog ašto će miživot postati, ovako «apsajddovn» izokrenut. Kako ću, tada, živjeti?!».
Taj isti otac jučer mi je poslao poruku «Sinak mi je najveća radost i zadovoljstvo u životu. Svaki slobodan trenutak provodim s njim. Jedva čekam stići kući da ga vidim pa, makar, samo kako spava...».
(Pssssssssst!!!Suvišno je bilo što, na kraju, dodati)
Post je objavljen 07.09.2004. u 12:42 sati.