Ljubav i brak

Možeš li nas zamisliti u našem stanu? U malom mjestu gdje jednostavno možemo biti mi... gdje smo goli čak i kada smo obučeni. A u tom stanu provodimo jedno ugodno popodne, Dok ležimo na kauču i pričamo, sunce koje zalazi nad planinom nas obasjava zlatnim svjetlom, a kroz otvoreni prozor stidljivo ulazi lagani ljetni povjetarac.

Gledamo se i smiješimo se očima. Zbog nekog čudnog razloga na pamet mi pada stanovita vrsta inteligentnih morskih sisavaca. Naši glasovi dok pričamo o broju zalazaka sunca koje smo do sada mogli vidjeti, Mjesecu, Marsu, Veneri i drugim nebeskim tijelima na kojima smo se možda prvi put upoznali, djeluju prigušeno, smireno, usporeno. Kao da dolaze iz daljine, lelujavi i sanjivi, nošeni toplim zrakom. Više uživamo u samom razgovoru i načinu na koji glas druge osobe služi kao još jedna točka dodira, nego u temama o kojima pričamo.

Dodirujem ti lice vršcima prstiju i prolazim od obraza do ruba kose, kroz kosu sve do potiljka. Prilazim ti bliže i ljubim te. Lagano i jedva primjetno dodiruju nam se usne. Dodir je mekan, istovremeno nas spaja i podsjeća da smo jedna duša u dva tijela; zadovoljava i frustrira... očarava.

Omatam ruke oko tebe i grlim te. Upijam miris tvog tijela, osjećam tvoj dah na vratu i grudi kako se svakim udahom pripijaju uz mene, a onda polako odvajaju.

Gledam te. Pogledom prelazim sjaj u očima, lice boje jogurta od jagode, usne koje me izazivaju da ih ljubim. Gledam kako ti se polako šire nosnice u ritmu disanja i uživam u trenutku zlatnog zalaska sunca; gledam jedno živo biće koje živi uz mene, pored mene i smiješim se svemiru.

Živa. Zdrava. Živahna.
Stvarno imam brdo posla na poslu tako da ne stignem blogat, a i kancelarija mi je prometna pa se ne mogu skoncentrirati, svako toliko zvoni telefon...
Kako mi je i Muž promijenio radno mjesto tako je počelo i s dokazivanjem na poslu pa ga nema do osam, devet navečer, naravno.
kad adođem doma, na brzinu pojedem, razriješim dužnosti nonu dadilju i krenu nježnosti s Kćerkom. Prije nonu nije puštala iz stana, a sada joj veselo maše u stilu "Drago mi je da si me čuvala, ali, sorry, sada je došla mama pa nisi, više, toliko bitna".
Vrijem eu koje sam pisala blog, najčešće navečer, sada je Kćer budna jer, očito, nadoknađuje vrijeme koje ne provodi s nama po danu. A i ne želi zaspati dok ne dođe tata pa se onda igraju, i svi skupa se igramo i tako prođe dan.
Vidim da očekujete pisanje o "kavi". Nisam zaboravila. Želim pisati o tome, ali to iziskuje malo više vremena.
Uglavnom, sada se Prijatelj i ja čujemo. Planiramo još koju kavu i mislim da će to biti OK ukoliko, kako on kaže "Zvijer držimo u kavezu". Zvijer je ne-prijateljska, ali ne i neprijateljska :) privlačnost koja se može javiti u određenim situacijama, pod određenim uvjetima i koje trebamo biti svijesni.
Spava mi se.

Taman kada sam čvrsto odlučila da, na poslu, pišem blog. Tko im je kriv što mi ne daju više posla?!
Čak sam sama išla od jedne do druge i pitala trebala li ikome išta pomoći na što su mi rekle neka uživam da će, već, doći dani kada će biti hrpa posla. Znam neke ljude koji dugo vremena rade u toj firmi i rekli su mi da se «ti dani» mogu izbrojati na prstejedne ruke.
I dalje je sve lagano, polako, bez žurbe...Ja se osjećam skroz bez veze kada ništa ne radim, a na poslu sam.
Meni je gušt raditi.
Možda jer sam još friška. Tek sam počela.
Dakle-odlučila sam pisati blog i raditi nešto korisno, iako nevezano uz posao, kada me pozvala šefica. Kao da mi čita misli.
Kaže da mi je zaboravila reći da se kontrolira tko je koliko vremena na Internetu i neka pripazim, malo, na to.
Znači-piši kući propalo je.
Ne znam je li provjeravaju i koje stranice otvaramo. Nije li to zadiranje u privatnost? Možda i nije jer radno mjesto je javni prostor. Bit će da je tako.
Ne preostaje mi drugo nego uzeti neku dobru knjigu i čitati je «ispod klupe» dok je stol zatrpan fasciklima, na kompjuteru talice, i sve odaje dojam da sam zatrpana poslom.
Kolege srećem kako užurbano marširaju hodnikom, obavezno s nekim papirima u ruci, uzdišu kako su kratki s rokovima, kada im uđeš u kancelariju obavezno se uhvate miša i zatvaraju
«prozor»...Pasijans vjerojatno. A ti papiri, čini mi se, da su uvijek isti.
Već su počela uredska ogovaranja. Nije im dugo trebalo.
Postoje osobe jedan dan slatke kao med, a drugi dan bodu žalcim akao pčele, samo što, nakon toga, ne ugibaju.
Pričice «iza leđa» su mi super...Mo'š mislit...Ne dam se uvući u to kolo. Suzdržavam se od bilo kakvih komentara. Diplomatski kažem «Što da?», «Ozbiljno?», kimam glavom s nedefiniranim izrazom lica...
Eto, toliko od mene.
Ništa teatralno.
Prijatelj X i ja smo ugovorili «kavu» Zbog čega se, uvijek, kaže «kava» i kada se kava ne pije. Mi ćemo, vjerjatno, pivu.
Ili toplu čokoladu...
Zanima me je li prijateljstvo moguće ili ne. Uvažila sam vaš aupozorenje. I sama, na trenutke, osjećam isto.
Vidjet ćemo...
Saznat ćete...