Pročitala sam Big Mammin post o zlostavljanju žena i smatram da je to JAKO bitna tema.
I mene je inspirirala da napišem nekoliko rečenica.
Smatram da i žene mogu biti zlostavljačice. Registriran je zanemariv broj slučajeva (mislim da žene više emocionalno zlostavljaju ili je muškarce sram priznati da ih žena tuče) pa ću se usmjeriti na slučaj kada muž zlostavlja ženu.
Zbog čega muškarac zlostavlja ženu?
Muškarčeva agresivnost ima, za cilj, kontrolirati, zastrašiti i pokazati «tko nosi hlače». Izbacuje svoje frustracije i svoj strah «da nije dovoljno muško» ili je, jednostavno, tako naučio u svojoj obitelji. Tata je model koji se kopira, u dječačkim mislima nepogrešiv a, valjda, i nije bilo tako strašno, kada je mama ostala s njim.
Ponekad se događa suprotno. Dječaci brane majku, zamrze oca, što je, nedavno, dovelo, u mojoj blizini, do toga da je maloljetni sin ubio oca i zakopao ga ispod prozora svoje sobe. Strašno!!!
Branio je mamu i sebe od dugogodišnjeg zlostavljanja.
Gotovo uvijek fizička agresivnost ide, ruku pod ruku, s emocionalnom agresijom: vrijeđenjem, podcjenjivanjem, psovanjem...Ponekad boli više od šamara.
Gotovo uvijek je žrtva agresije, doista, uplašena. Strah ju je zlostavljača. Strah ju je novih batina, novih uvreda i strah ju je da netko ne sazna. Tada bi je bilo sram.
Muškarce zlostavljače možemo, uglavnom, podijeliti u dvije grupe.
Prva skupina je, izuzetno, ovisna o svojim ženama. Oni su agresivni da pokažu, i dokažu, sami sebi i ženi kako imaju kontrolu nad njom, kako imaju moć, a sve zbog konstantnog straha da će ih, ona, napustiti.
Strah ih je da ne izgube nadzor nad ženinim postupcima, nad njenim životom. Zlostavljanje im je dokaz da je ona krpena lutka u njihovim rukama. Igračka.
Oni, često, pokušavaju uvjeriti ženu kako je ona u zabludi, oko bilo čega, i najmanje sitnice-kako je njeno viđenje situacije netočno, iskrivljeno. Zapravo, stvarnost je onakva kakvom je muškarac vidi. On joj je neophodan kak obi je vodio kroz život. Inače je nitko drugi neće, ostati će sama, jadna...bla, bla...U to će je uvjeravati riječima i, s vremena na vrijeme, batinama utvrditi gradivo.
Njegove batine su blaže, nisu toliko strašne kao kod druge skupine muškarca zlostavljača. Riječ je o povlačenju z amajicu, šamaru...Nem anoževa, gađanja predmetima, pištolja...
Njegovo zlostavljenje ide toliko daleko da će, pokušati, uvjeriti ženu da je luda. Da je ošamari kako bi «došla k sebi».
Pokušati će ženu držati u izolaciji. Zabraniti joj druženje s prijateljima, rodbinom...Ili svesti na najmanju moguću mjeru.
Željeti će da žena bude domaćica. Držati će je zatočenom u njegovom svijetu.
Žena može početi sumnjati u svoj zdrav razum.
Na tom stupnju muškarac je postigao maksimum-kontrolu i nad njenim umom.
Odvratno!!!
Drugi tip muškaraca zlostavljača nije tako proračunat. Nije im cilj uspostava, potpune, kontrole nad ženom.
Ne boje se da ih žena ostavi, da otiđe...
Oni planu, tuku, bez predumišljaja: krivi pogled, kriva riječ, preslan ručak...
Imaju kratak fitilj i svoje frustracije iskaljuju na partnerici.
Oni su grublji: mašu noževima, prijete pištoljima i, često, su i psihički bolesni.
Narušeno psihičko zdravlje ima korijene u teškom djetinjstvu gdje su i sami bili žrtve zlostavljanja i gdje im je narušeno povjerenje u oba roditelja.
Prvoj skupini je lakše pomoći, ukoliko žele i prihvaćaju pomoć.
Bitno je da izgube strah od napuštanja. Tada im neće biti potrebno koristiti moć kako bi kontrolirali i zadržali ženu.
Ni zlostavljači nisu sretni. Žive u stalnom strahu od napuštanja.
Ukoliko vide da im se žena suprotstavlja, da nije bespomoćna i da im ne povlađuje zbog agresivnosti, tada se ona može smanjiti ili potpuno prestati.
Ukoliko žena preživi.
Nije potrebno pomoći samo žrtvama nego i zlostavljačima koji ne znaju drugačije, ali shvaćaju da njihovo ponašanje nije u redu. Ima i onih koji se iskreno kaju, ali ponove ispad jer ne znaju kojom bi ga reakcijom zamijenili.
Ovdje pomaže psiholog ili psihijatar.
Zašto žene ne otiđu?
Žene žrtve, često, dolaze iz obitelji u kojima je majka bila zlostavljana. I njezino ponašanje žrtve je naučeno, baš kao i ponašanje muškarca zlostavljača.
Drugu skupinu muškaraca zlostavljača, one impulsivne, teško je napustiti. Prate ženu, zovu je i prijete. Život joj mogu pretvoriti u, još veći, pakao u strahu za vlastiti život i život djece.
Nekad apokušaju ubojstvo. Prvi tip muškarca će, prije, prijetiti samoubojstvom.
Što učiniti kada je žena nezaposlena, ima dvoje, troje..djece i muž, kakav je takav je, ipak, hrani obitelj?
Jedno je sigurno- ljubav ga, sama, neće promijeniti. Neće, preko noći, shvatiti kako njegovo ponašanje nije u redu. Nema dobrih vila, zlatnih ribica.... Čuda se rijetko događaju kada je ljudska priroda u pitanju.
Potrebna je njegova odluka i dugotrajan rad s oba partnera.
Vjerujem da se, na kraju, ispalati ukoliko izađete iz pakla i, ponovo, živite za ljubav. Oboje.
