Mislim da mi je ovo rekord. Od kada je mog bloga najviše dana je, u kalendaru s desne strane, nezatamnjeno.
Najveća je rupa između dva dana u kojima sam pisala postove.
Čak mi je glavom prostrujalo da skočim u tu rupu i da nema više bloga.
Novi blogeri i suferi namjernici imaju dovoljno materijala, za čitanje, u arhivi.
Ne, ne...Nisam u depresiji niti loše volje. Dapače.
Počela sam raditi pa mi ne nedostaje kontakta s drugim ljudima. Virtualnu ekipu zamijenila je ona stvarna.
Teško je, paralelno, funkcionirati u oba svijeta i imati vremena za sve.
Sada više komuniciram uz pomoć glasnica nego uz pomoć tastature.
Ali, nekako, mi je žao bloga i vaše prisutnosti u mom životu. Ne želim ih se, samo tako odreći.
Postovi će biti neredovitiji, ali, odlučila sam-love&marriage, za sada, ide dalje.
Na poslu, doduše, imam pristup netu, a nađe se i «praznog hoda» u kojem bih mogla pisati, ali držim se principa da se, privatnim stvarima, na poslu, bavim u najmanjoj mogućoj mjeri.
Na poslu vas čitam, tu i tamo, ovoga i onoga, tako da sam u toku sa zbivanjima.
Blog sam, najviše, pisala iz potrebe da, s drugima, podijelim svoja razmišljanja i dio životne priče.
Nakon poroda postala sam, donekle, izolirana od «normalnog svijeta». Većinu društva činile su druge mame i bračni parovi s djecom. Glavne teme razgovora se, stalno, vrte oko istoga: djeca, muž, uzdasi...
Vi ste bili djelić virtualnog normalnog svijeta.
Stvarni život je bolji.
Nikada ne odbacujem drage stvari, ne zaboravljam drage ljude...Pa neću niti vas.
Blog must go on!!!
Kako je na poslu?
Jako ležerno. Toliko da me, pomalo, nervira.
Ja sam naviknuta na žestoki tempo rada, na rješavanje hitnoća, na negubljenje vremena...Radila sam za privatnika, ukratko.
Sada je najčešća riječ koju čujem «Polako», a rečenica «Nigdje nam se ne žuri». Da popijem kavu u svakom uredu u koga uđem, a kava se, redovito nudi, na kraju dana bih doživjela panični atak od prevelike doze kofeina.
Moram razraditi temu o muškarcima srednjih godina (čitaj:četrdeset).
Baš sam jučer pitala Muža vidi li se on, za kojih desetak godina, u odijelu, povećeg trbuha, remen služi za ukras, kravata olabavljena, kako se upucava mladim, novim, kolegicama. Kako se upucava bilo čemu mladom što je ženskog roda.
Ti i njima slični očekivali su da ću šutjeti na provokacije, crveniti i štojaznamšto, a, na kraju, su zaključili da sam opasna i previše samouvjerena.
Ma, mislim...Nismo mi skupa ovce pasli!!!
Kakve su njihove žene?
Možda kao moje kolegice: uredi su obljepljeni klendarima s golim mladim dečkima (niti jedan kalendar nije od ove, tekuće, godine) i slikama životinja.
Vole, ženskice, prirodu i društvo!!!
Čitamo se...