Baš sam zadovoljna. Sretna.Opuštena. Laka kao perce.
Pao mi je kamen sa srca koji me je tištio nekoliko godina.
Osoba X iz post-a Petak 13. nije, više, neznanac. Prisilni neznanac.
Taj naprasno prekinuti, nedorečeni, nezavršeni odnos, doista me mučio.
Nisam naviknuta vući loše repove iz prošlosti..Sada, mašem, tim, repom :)
On mi je značio puno. Ogromno puno.
Krasna osoba, u pravo vrijeme, ali u pogrešnoj ulozi.
Mi smo bili prijatelji kada smo se upoznali, jer smatram da prijateljstvo, samo iznimno, stvara vrijeme tj.druženje kroz duži vremenski period. Prijatelje ne upoznaješ već ih srećeš. Neki ljudi, jednostavno, JESU tvoji prijatelji. Tek ih upoznaš, a imaš feeling kao da se znate 100g, kao da ste tu jedan za drugoga. Kao da, u sebi, nosite isti svijet.
Poznat osjećaj?
E, mi smo bili baš takvi. Kada smo počeli pričati i družiti se, ja sam postala JA. Možda nikada prije, u životu, nisam bila bliže sebi. I svojim pozitivnim i negativnim stranama.
Izvlačio je iz mene, tj.ja sam mu davala svoje iskonsko biće. Unutarnju sebe. Bez kočnica, strahova, prepreka...iako sam bila u gadnoj emocionalnoj krizi, pod opakim stresom, ja sam bila kao dijete: kreativna, razigrana, nasmijana...
Kada je prijateljstvo, enormna bliskost posatala ljubavna veza, počeli su problemi.Možda su osjećaji, pod onim okolnostima, čak pogrešno protumačeni kao ljubav. Možda je to i bila ljubav..Ali prije bih rekla da je to sklad. Baš smo usklađeni. Kao od iste materije napravljeni. Kao da isto vibriramo.
Da ne duljim: rekao je da ne može, nikada, biti moj prijatelj, da ga ne volim dovoljno, da sam, za njega, mrtva: zakopana i na mene je stavljen križ.
Od tada se nismo čuli niti vidjeli. Biti će, negdje, tri godine.
To me bolilo. Pa sam ignorirala bolnu prazninu pa me prestalo boljeti...
Muž ne želi čuti za njega. Grozno, ali Muž bi volio da je on mrtav. Muž je sav racio i ne može shvatiti taj odnos. Mužu me pitao zbog čega nisam ostala s X već sam mu se vratila...Zašto? u tom periodu Muž i ja, onda dečko i cura, nisamo mogli biti skupa, a nisamo mogi biti zajedno...tad sam, nažalost, shvatila da nekoga možeš voljeti, a da mu ne možeš biti blizu...Pa su se mješali mržnja i ljubav...Nikada prema Mužu nisam bila indiferentna. Indiferentnost je najgora.
Sinoć sam mu natuknula da imam potrebu sa X-o otići na kavu. Makar zadnji put u životu i zaokružiti cijelu priču. Mislim da ću otići i bez Njegovog blagoslova. Željela bih da shvati.
Odjednom, prije nekoliko mjeseci, pojavio se X. Osjećala sam ga kraj sebe. Mogla sam mu čuti glas, namirisati ga, gotovo dotaknuti.
Sve me vraćalo k njemu: našla sam pismo, stalno mu viđala mamu, moja mama je srela njegovog tatu (oni su bili kolege na poslu)...I,na kraju, sam tog petka trinaestog i njega vidjela...
Kako sam bila sigurna da mi se ne bi javo na telefon, da bi izbrisao mail ne pročitavši ga, ja sam došla na njegov forum, smislila nick i počela se dopisivati.
Podlo...Možda....
Htjela sam, u jednoj točki, kada osjetim da je dobar čas, skinuti masku i reći tko sam.
To sam prije nekoliko dana i učinila jer me počeo pozivati na kavu, slati mi tople priče, meke riječi, ugodnu vibru...
Očekivala sam da mi se više neće javiti. Da će me izbaciti s foruma...Očekivala sam negativnu, ciničnu reakciju...Očekivala sam obrambeni zid i njegove najgore osobine...
Dobila sam poruku «Već neko vrijeme znam tko si».
Intenzivno samo se dopisivali. Raspravili o svemu. I zaključili: friends will always be friends.
Falili smo si. Naša verbalna prepucavanja, filozofske debate, njegov glas razuma, podbadanje...Sve mi je falilo. Falio mi je prijatelj.
Davno smo odlučili napisati knjigu. Zajedno. Sada, možda, i hoćemo.
Osjećam se kao da sam se vratila kući s dalekog puta.
I Muž je primjetio moju smirenost. Kaže da sam drugačija.
Ne zna uzrok tome. Saznat će ga kada bude spreman.
Ponovo sam se bacila na proučavanje sinkroniciteta, slučajnosti koje to nisu...
Našla sam izgubljeni komadić puzzle-a.
Stvarno sam sretna. Smirena kako to dugo nisam bila.
Hvala ti, Prijatelju!!!
Post je objavljen 29.09.2004. u 17:50 sati.