|
nedjelja, 27.06.2004.
Ljuštura i biće
Moja najbolja i najstarija prijateljica (ne po godinama nego po stažu «prijateljevanja» koje seže u predškolsko razdoblje) ima distrofiju mišića.
Vidjela sam je dok je još hodala, vidjela sam kada je sjela u kolica i viđam je kako se nosi sa životom i bolešću.
Ne, nije ovo tužan post! Ona je, usprkos, bolesti, možda, sretnija nego vi. Shvatila je da ništa nije sigurno. Da nema konstante, u životu, i da se, baš apsolutno UVIJEK, možeš osloniti, isključivo, na sebe.
Naučila je da ljubav, koju mi crpimo iz partnera i veze i koju uzvraćamo, nije ekskluziva ljubavnih veza. Ona je prima i daje, više nego mi, obitelji, prijateljima, životinjama, sebi...
U svijetu gdje svekru i svekrvi snaha može smetati zbog pogrešnog porijekla, obrazovanja, vjere, boje kože i sl.Ona nije u sjajnoj poziciji-u invalidskim kolicima.
U svijetu gdje svekar i svekrva jedva čekaju postati baka i djed te gdje većina muškaraca želi postati otac, Ona nije, baš, u sjajnoj poziciji-bolest može naslijediti Njezino dijete pa ga, stoga, niti ne želi. Nije sigurna može li, kada bi i htjela, zatrudnjeti.
Ponekad se pita hoće li, ikada, imati dečka. Postoji li dečko kojem ne bi smetala invalidska kolica.
Okolina je, često, bezrazložno i skroz bespotrebno, ali je njima lakše, tješi. Čim se Ona na nešto požali obaspe je lavina dobrih namjera, optimizma i riječi «nije sve tako crno».
Vi i ja možemo, slobodno, biti u depri. To nije bad. Ali kada je osoba u invalidskim kolicima u depri to znači uzbunu, alarm i silnu želju da se nešto što je, oprostite, govno našprica parfemom ili kaže «Hmmm...Možda i nije govno nego čokolada, nekako, je slične boje...».
Ona sluša tuđe žalopojke zbog banalnih stvari, ali se sama nema pravo žaliti.
Shvaćam i te ljude, shvaćam i Nju.
Baš smo neki dan pričale o toj temi.
Ja vjerujem da postoji muškarac kojem ne bi smetala invalidska kolica. Vjerujem i da su takvi rijetki. Ne tješim je jer Ona i ne traži utjehu već realno viđenje stvari. Pa nije bedasta!!! Nije niti dijete kojem možeš lagati.
Nažalost, nalazimo se u oklopu, ljušturi koja je takva kakva je. Vjerujem da postoje ljudi koji su dovoljno čvrsti, sigurni u sebe i hrabri da je pokušaju skinuti i pogledati ono što je unutra. Možda se i zaljubiti...
|
- 15:16 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
subota, 26.06.2004.
Statistika
Evo, i ja sam postavila brojač na svoj blog. Znatiželja je i mačku ubila :)
|
- 23:59 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Boj se ćuka...
«Boj se ćuka, boj se vuka i nikada u šumu».
Ne znam je li to neka «narodna», ali često je spominje tatin prijatelj i baš mi se sviđa.
Ljude privlači šuma, veliko drveće, prostrane livade, ali...Blokira ih strah.
U mojoj blizini postoji dvoje ljudi koji se privlače, dobro se slažu, možda vole, ali ih je strah veze. Zapravo, Nju je strah veze.
Ona ima nešto preko trideset, već je birala vjenčanicu, slala pozivnice, rezervirala dvoranu, dogovorila termin sa svećenikom i vjenčenje je, na kraju, otkazano. Zaključili su da su, i tako, sve planirali više zbog želje (čitaj:pritiska) roditelja, rodbine, nekih prijatelja, nego zbog istinske želje da se vjenčaju. A i On je zaključio da se, u međuvremenu, zaljubio u kolegicu s posla.
A poznavali su se preko deset godina. Bili su prijatelji pa prohodali pa živjeli skupa pa, sada, i ne razgovaraju. Od toga je prošlo pet godina.
Zbog tog iskustva Ona je uvjerena da će ostati usidjelica. Ona ne želi vezu jer ju je strah. Strah da ne bude, opet, povrijeđena.
S druge strane, očajnički želi partnera, djecu, «nešto napraviti» od emocionalnog života jer ju je, i ponovo, STRAH starosti i samoće.
Ona tvrdi da joj je On SAMO prijatelj, iako se malo poljube, pomaze (ne znam do kuda ide to maženje, ali nije niti bitno), iako je ona pakleno ljubomorna ako On spomene neku drugu curu, a On mrzi svaki trenutak koji Ona provede nez njega.
Ponašaju se posesivno, «zatreskano», ponašaju se kao u vezi, ali NISU u vezi jer veza nosi rizik. Prijateljstvo, k'o fol, je manje riskantno. Manje boli prekid prijeteljstva nego veze, misli Ona.
Ja kažem da taj odnos može nazvati i «penki» (Mi nismo u vezi nego u penkiju) ili «žbljat» (On mi nije dečko nego žbljat), ali sve je stvar nomenklature. Bitno je kako se osjećaju i ponašaju. Ali oni jako puno energije troše na zaustavljanje vlastite bujice emocije, na glumu (najviše glume sami sebi)...
Pa dajte, ljudi, imate taj jedan život (reinkarnacija nije, za sada, dokazana) i čemu se strašiti, blokirati i ne prespustiti tom doooobrom feelingu. Čemu razmišljanje, premišljanje, filozofija?!
Pojest će vas vlastiti mozak. A godine prolaze...
Meni su glupa ta pitanja (iako si ta pitanja, često, postavljaju pametne osobe) «što ako...». Glavni joj je strah «Što ako veza ne ispadne OK i, iznova, «ispušim» i, iznova, se raspadnem i, iznova, ponovo, teškom mukom, posložim...?».
Čuj, draga, što ako se Zemlja prestene vrtjeti oko svoje osi, što ako sunce, sutra, ne izađe, što ako te kidnapiraju vanzemaljci, što ako te «pokupi» auto, što ako skužiš da je On homoseksualac....
To je, kao, manje vjerojatno nego da budeš povrijeđena?! Po kojim mjerilima? Stastistički gledano?! Aha!
Carpe diem i uživaj!!!
|
- 21:00 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 24.06.2004.
Baš nešto razmišljam...
Ajme, ajme...Već je toliko vremena prošlo, a da nisam ništa napisala??!!! Čitavih 9 (D-E-V-E-T) dana!!!!
U međuvremenu sam postala nezaposlena, ali ne brinite, neću vas time daviti. Češće ću vas «daviti» postovima (e, sad očekujem reakcije, u stilu-«Ma, ne daaaviš nas» : )) Ne brinem ja za sebe. Nešto će se, već, naći. Odnosno, nešto ću. već, naći. Ovisi o meni.
Čitam ja, na «moj-posao.net», kako traže osobe za rad na «tarot telefonu». Meni bi to bilo super, a i osobama koje bi nazvale. Naime, nije uvijet poznavanje vještina gatanja, predviđanja i slično. Just in the case ako, slučajno, nazivate takve telefone, da znate, s druge strane vam se javlja osoba koja nema pojma o čemu priča, ili, možda, prođeš neki ubrzani tečaj gatanja prije nego li sjedneš za telefon : )
Ja bih svima pričala lijepe stvari. U skladu s teorijom proročanstva koje samo sebe ispunjava, i počele bi im se događati, odnosno počeli bi primjećivati lijepe stvari.
Što očekuješ, manje-više, ti se i dogodi. Jednostavno postaneš programiran za sreću/nesreću. Ako osjećaš da nemaš sreće ili ti gatara kaže da će ti se događati loše stvari manje ćeš se truditi, biti ćeš potišten, u strahu i...Kakve su šanse da ideš ususret lijepim stvarima?!
Problemi, brige se, često, prikazuju kao breme, kamenje..A za sreću se kaže «zrnca sreće». Ok. Neću komentirati te usporedbe, ali reći ću, samo, ako posudu napuniš kamenjem, je li ona puna? Ljudi, obično, kada vide posudu napunjenu kamenjem, kažu-«posuda je puna, ne stane više ništa». Ali...Ako je sreća «zrnata», između kamenja, u prazan prostor, možemo nasuti zrnca sreće, samo treba razmuišljati o posudi na drugačiji način.
Nadam se da vam je jasno.
|
- 23:36 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
utorak, 15.06.2004.
Za kćerku...
Ja, stvarno, volim i poštujem djecu.
Ona su «mali ljudi» samo po veličini, ali, smatram, da su veća od popriličnog broja odraslih koje poznajem.
Genijalna mi je njihova iskrenost, čuđenje, istinska radost.
Voljela bih osjetiti sreću na način na koji je osjete djeca.
Moja kćer se često smije. Smjeh joj je na usnama, u očima i cijelom tijelu. Iskreno se veseli. Od srca.
Mi, «veliki ljudi», zaboravljamo moć gledanja običnih stvari drugim očima, zaboravljamo se igrati i smijati.
Oko sebe, najčešće, vidim samo «smješkove». Ljudi se smješkaju kada smatraju da je to prigodno: prilikom susreta, nakon vica (kojeg ne razumiju), jer je «nešto trebalo biti smiješno»...Onaj pravi smijeh, zvonki smijeh, najčešće, dolazi u neprikladno vrijeme: na poslu, u kinu, autobusu, crkvi...I umijesto da prasnu u smijeh, ljudi ga prikriju, zatome, progutaju.
Djeca uče promatranjem odraslih i, odrastajući, uče se sve manje smijati. Zbog iskrenog osmjeha su veći ljudi od nas.
Imam dojam da djeca znaju tko smo, odakle smo i kuda idemo, i zbog toga su tako bezbrižna, ali s odrastanjem to zaborave.
Volim dječju energiju. Volim kada mi kaže «Ne». Ne pokušavam, za stvari koje nisu bitne, samo da bih dokazala svoj autoritet (kome?sama sebi?!) gurati vodu na svoj mlin. Ne tražim poslušnost radi poslušnosti.
Nepostavljanje granica djetetu i život bez pravila jednak je zanemarivanju djeteta. Djeca traže, iskušavaju što smiju, što ne, iskušavaju koliko su roditelji ozbiljni i dosljedni u svojim zabranama. I to je OK. Svako njihovo «Ne» je,prolazna, razvojna faza koja se pretvara u «zločestoću» ako se susretnu sa strogim, nefleksibilnim roditeljima. Treba imati tek nekoliko pravila (ovisno o dobi djeteta pravila se mijenjaju). Ono što je doista bitno. Ako za svaku sitnicu vičemo «NE», «Fuj to», tko će nas ozbiljno shvatiti?! Pravila su potrebna. A još potrebnija je dosljednost.
Kada mi malena kaže «Ne», zamišljam kako kaže ne prijatelju koji joj nudi drogu i koji, jednog dana, može, za nju, biti autoritet, baš kao i ja. Drago mi je da preispituje zabrane (koliko to može sa svojih 13 mjeseci). Naporno je, ponekad, ali mislim da je, za nju, korisno.
Jako sam protiv razmišljanja-slušat ćeš me dok si pod mojim krovom, ja sam te rodila i ti me trebaš slušati i sl.
Dijete nije tražilo da bude rođeno. Ono bi trebalo nastati kao plod ljubavi (nije fraza, stvarno tako mislim). Samo zbog toga jer smo roditelji to nam ne daje za pravo da budemo diktatori. Ali to nam daje veliku odgovornost. Praktički je njihov život u našim rukama. Mi mu objašnjavamo svijet, učimo životu, odnosu s ljudima...Svemu!!! Mi smo moćni, veliki, bogovi, u njihovim očima. Opstanak beba ovisi o nama. Ako roditelj lupi svoje dijete, to je djetetu normalno. Ne poznaje drugi način. Ne smatra da je roditelj loš nego je on, dijete, napravilo nešto loše i dobilo je batine. Kada to isto dijete lupa, grize, roditelje i drugu djecu, ne misli da radi nešto loše. Pa, zaboga, tako se treba ponašati prema onome tko napravi nešto ružno. Roditelji tako rade!!!
Djeca su pametna, senzibilna. Objasnite im zbog čega nešto branite ili tražite da naprave. Da li vi, baš sve radite, kako od vas traži šef? Koji pristup tražite za sebe, dajte i djetetu.
I još nešto: dijete ne pripada vama. Kroz vas je došlo na svijet, ali nije vaše vlasništvo (parafraziram).
Naša zadaća je pomoći mu da odraste u zadovoljno biće u miru sa sobom i okolinom. Što njega čini zadovoljnim ne mora i vas, roditelje.
Dijete ima svoje potencijale koje treba ostvariti. Svoj životni put. To, možda, znači da neće biti balerina, nogometaš, znanstvenik, liječnik...Ali znači da će biti sretna osoba. Što dragocijenije, djetetu, možete pružiti?
|
- 23:06 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Toothing seks
Čuli ste za «toothing»?
Ne, ne, nije riječ o izbijanju prvih mliječnih zubića ili onih trajnije varijante.
Toothing je nova vrsta seksa.
Čitam ja , o tome, u «jutarnjem» i dvim se ljudskoj kreativnosti, ali i žao mi je zbog opće ljudske usamljenosti.
Idemo redom..
Ukoliko vaš mobilni telefon posjeduje «blue tooth» tehnologiju tada ste adekvatno ekipirani za tu novotariju.
Osoba A- željna seksa «odmah i sad» pošalje, blue tooth-om, poruku «toothing». Osoba B, koja može primiti takvu poruku, čiji je mobilni opremljem «plavim zubićem» i kuži u čem' je stvar, i također joj je «nadošlo» da se, malo, «poigra», odgovara sa «Da».
Slijedeći korak je dogovor i –AKCIJA!
Sve se odvija jako brzo. Nema dubljeg poznanstva..Hm...Pada mi na pamet da se, ipak, nešto odvija duboko, ali to, sigurno, nije poznanstvo ;)...Nema emocionalne veze...Nema ničega...Samo čistog seksa.
Ja razlikujem seks od vođenja ljubavi. Poseksat se možeš s, manje-više, svakim tko te privuče, čiji feromoni ti zamirišu, a ljubav voditi možeš samo sa osobom do koje ti je, istinski stalo. Koju voliš.
I muškarci i žene više uživaju dok vode ljubav. To ih čini duže vremena zadovoljnima. Orgazmi se percipiraju kao kvalitetniji, bolji.
Seks je kratkotrajno zadovoljstvo. Nakon seksa s neznancem, obično, nastupi praznina i želja da se što prije napusti mjesto «emocionalnog zločina». Nema se volje za nekim razgovorom, maženjem, nježnostima, samo-otići, otići, zaboraviti...Ili otići zadovoljan/na što ti se «posrećilo» i to je to.
Rekla bih je da je sreća, odnosno zadovoljstvo koje tada doživiš nespokojno zadovoljstvo, nemirna sreća. Istinsku sreću, miran spokoj, pravu satisfakciju doživiš nakon vođenja ljubavi.
I zbog toga mi je žao što, neki ljudi, trebaju toothing. Što biraju toothing u strahu od....Čega? U potrazi za...Čime?
Na oba pitanja odgovor je ista imenica, u drugačijem padežu :)
Pogađate?
Ljubav (...ljubavi....ljubavlju)!!!
|
- 10:11 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 14.06.2004.
Savršena žena
Bila sam na onom vjenčanju koje sam spominjala (par koji se poznavao dva mjeseca prije nego su se odlučili vjenčati).
Dobila sam i nekoliko ideja za blog, ali neću o tome večeras.
Pročitala sam zgodan citat koji odgovara opisu moje situacije i koji će, nadam se, još neke žene, a možda i muškarce, potaknuti na razmišljanje.
Naime, večer prije vjenčanja zagrijala sam se na 39 temperaturu. Odjednom me «strefilo».
Prije toga organizam mi je davao znakove da usporim:pospanost, umor...Ali nisam imala vremena za te «sitnice».
Ponekad pretjeram i razletim se na sve strane:posao, prijatelji ,obitelj, hobi...I nadam se da će se dan, kao žvakaća guma, rastegnuti na nešto više od 24 sata.
Uvijek se nadam uzalud : )
Jedanom sam pročitala da čovjek, u životu, dobije staklene i plastične čaše. Staklene su zdravlje, obitelj, prijatelji, a plastične posao, novac...Treba paziti da staklene čaše nikada ne ispadnu iz ruku.One druge, ako i ispadnu, nije važno-neće se razbiti.
Ja sam ispustila čašu zdravlja. Na sreću, nije se razlupala nego samo nakhrnula.
Nemam običaj zanemarivati glas svog organizma, ali, ovih dana, ga je nadglasala buka vanjskog svijeta.
Čim shvatim što mi tijelo poručuje i poslušam ga-simptomi se ublaže i/ili nestanu.
S vjenčanja, s početka priče, sam otišla, kao Pepeljuga, u ponoć. Tresla me groznica.Tijelo je snažno stisnulo kočnicu. Čim sam odspavala, popila vitamine, i prestala «forsirati» tijelo je počelo surađivati.
Dan poslije više nije bilo temparature.
Slijedi onaj «zgodan citat»:
«...Po čitave dane i čitave noći trudim se da dobro izgledam, da budem zdrava i pametna.
*i da me obožavaju
*i da budem zadovoljna
*i hrabra
*i načitana
*i savršena domaćica
*i fantastična u krevetu
*i da govorim strane jezike
*i da se bavim sportom
*i da poznajem umjetnost...
Hoće li me, molim vas, netko zaustaviti?»
(Judith Viorst)
|
- 04:00 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 10.06.2004.
Skandal ili licemjerje ili Seve ili ljudska glupost ili...
Ja samo pjevam, ja samo snimam, ja imam razlog da se živciram...
I ja moram reći nešto na tu temu.
Nadam se da me nitko neće optužiti kako pišem o Seve da bih povećala posjećenost bloga :).
Cijela nacija bruji, kao u košnici, o Severini.
Bruje, zuje i bodu.
Postoji li itko tko nije vidio snimku?
Naravno da postoji. Ali, kod većine njih, problem je u tome što, do sada, začuđujuće, ali istinito, nisu imali priliku vidjeti
snimku.
Hal tvrdi da nije bilo moguće izbjeći gledanje snimke ili fotografija.
To ne vjerujem. Napisala sam njemu, napisat ću i vama. Zar vas je netko zavezao za stolicu, nasilno otvorio oči, fiksirao
zjenice i nije dozvolio da skrenete pogled? Ako je odgovor "Da" onda se ispričavam, doista niste mogli izbjeći gledanje
snimke.
Snimku sam usporedila sa zgaženom mačkom. Nekako ti se ne da u to pogledati, ali kada prolaziš pored nje, pogled, jednostavno,
"pobjegne".
Ili kada djeca gledaju horror filmove pa dlanovima prekriju oči, ali vrag im ne da mira, pa lagano rašire prste i vide
zastrašujuće prizore.
Ja sam gledala i snimke i fotografije. Zbog čega? Jer sam ih dobila na mail i znatiželja je učinila svoje. Iskreno,
nisam se, baš, niti borila protiv znatiželje. Da ih nisam dobila, vjerojatno bih se potrudila da dođem do njih.
Zanimalo me što je to čudno, neobično, što potiče zgražanje i upiranje prstom, kamenovanje?
I to nisam vidjela. Zaključila sm da Seve super izgleda.Gravitacija još nije učinila svoje :) Nema četri para cica,
tri guzice i šest, da se lijepo izrazim, vaginalnih otvora. Normalna žena.
Radi li nešto što ja ne radim? Ne. Jesam li nešto naučila od nje? Jedino da trebam dobro čuvati privatne snimke,
ako bi, ikoga, zanimale moje snimke. I ako bi, uopće, digle toliko prašine.
Žena u frizerskom salonu mi je rekla "Vas bi, kao i mene, cijela nacija nazvala pravim imenom-droljom!
Ali Severina je zaštićena vrsta!".
Ta ista žena, gledala je snimku, glasno protestira i tvrdi da "treba odgovarati za svoje postupke", "on je oženjen čovjek"..
Ja sam joj rekla da je to, možda, bio brak samo na papiru, uostalom i taj oženjen čovjek ima glavu
(ima ih obe, lijepo se vidi na snimci :)) i da ga nije silovala.
Ali ona po svome "treba snositi posljedice", "brak je brak"..Btw, kada je žena otišla kaže mi frizerka da je ona advokat.
Ma, mislim...Radi što želiš dok god ne štetiš drugima. Ok, Seve je naštetila ženi i djeci dotičnog gospodina..
Je li to istina?
Ako brak nije funkcionirao, ako ženu ne poštuje i bla, bla, onda bi spavao s nekom drugom, da nije sa Severinom.
Zbog spavanja s oženjenim čovjekom, po meni, nije kriva,taj gospodin ima svoju volju, ali je licemjerna jer nosi ogromne križeve oko vrata i
pjeva o Bogorodici..Kako ono glasi jedna od Božjih zapovjedi..Da nije, možda,
"Ne poželi tuđeg ženidbenog druga".
Djece mi je žao. Nažalost ona ne mogu birati roditelje.
Tko gleda Severininu snimku i naslađuje se, liječi frustracije...I njega mi je žao jer nije sretna osoba.
|
- 15:19 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
srijeda, 09.06.2004.
Muž...Dijete...Muž...Dijete...
Mama mi je jednom rekla «Potencijalnih muževa ima koliko hoćeš, ali dijete je jedno jedino!».
Imam tu sreću da sam odrasla i uz mamu i uz tatu. Uz sve nesuglasice, svađe, vike i mirenja i nježnosti, roditelji su mi u braku 30 godina.
Od kada sam ja mama, često mi se, u mislima, javlja ta rečenica.
U početku nas je bilo dvoje. Muž i ja. Imali smo vrijeme samo za sebe. Svijet je bio naša igraonica.
Onda smo zaključili da imamo dovoljno ljubavi da je možemo, nesebično, pokloniti i trećoj osobi.
Stvorili smo Dijete.
Taj mali, obožavani, «uljez» imao je naviku javiti se baš u nezgodno vrijeme. Baš kada bi mislili «OK.Zaspala je.Imamo vremena za «na brzaka»», i tek bi nešto počeli, a ono «Buuuuuuuuuu!!!»; gledamo film, razgovaramo, a ono «Buuuuuuuuuuu!!!»...
Dijete je postalo mali diktator. Vrijeme smo planirali prema njenim hranjenima (a stalno je «visila» na prsima), spavanjima, dobrim i lošim raspoloženjima.
Za nas smo imali jako malo vremena. I kada bismo aktivirali «baka-servis» i skočili u kino, šetnju....Stalno je mali vrag sjedio na mom ramenu i bockao me «Je li gladna?», «Ima dovoljno izdojenog mlijeka?», «Je li plače?»... Pod takvim uvjetima se teško opustiti i, istinski, uživati u (rijetkim) zajedničkim trenucima.
Je li to fer prema Mužu?
Ipak, on je bio prvi. Bez njega ne bi bilo Djeteta.
Dijete raste, sve je samostalnije i, što je normalno, jednom će otići. Hoćemo li, do tada, Muž i ja postati stranci?
Na pamet mi padaju naši prijatelji. Kada im je curica kod bake, preko vikenda, ne znaju što će sa sobom. Zovu društvo da ne budu sami!!!! To mi je apsurd. Pa trebali bi uživati u tom vremenu!!! Oni više NE ZNAJU biti sami. Ili ne žele biti sami da ne shvate da ne znaju biti sami, da im je dosadno.
S druge strane, i naš razgovor se najčešće vrti oko «treba li kupiti kašice», «koliko je spavala», «je li kakala», «a da danas preskočimo Djetetovo kupanje, umoran sam»...
Većina aktivnosti se vrti oko Djeteta ili je pod direktnim Djetetovim utjecajem.
Fali mi vrijeme za provesti samo s Mužem i obožavam trenutke koje provodim samo s Djetetom.
Tješim se-ima tek godinu dana.
I dalje ne znam tko mi je/što mi je prioritet. Muž ili Dijete? Odgovor mi se mijenja veliko m brzinom, ovisno o situaciji.
Imam dovoljno veliko srce da oba stanu u njega, a ima i još nenastanjenog prostora za nekog Bracu ili Seku...
Možda je to odgovor...
|
- 13:26 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
utorak, 08.06.2004.
Ljubav na 1.pogled
Pazi, ja vjerujem u ljubav na prvi pogled.
I u Muža sam se zaljubila na prvi pogled.
U biti, ja vjerujem u zaljubljenost na prvi pogled. Za ljubav su potrebni drugi, treći, četvrti, deseti, stoti, «enti» pogledi.
Što ti se može svidjeti na prvi pogled? Ono što možeš, iz prve, vidjeti, a to je fizički izgled.
Nisam licemjerna i, naravno, neću glumiti kako izgled nije važan. Važan je. Ne i najvažniji, u vezi.
Mislim da se iz fizičkog izgleda ne može puno saznati o nekoj osobi. Za nekoga zavoljeti trebaš ga upoznati, ili ne?
Fizička ljepota privlači, ali ako je u privlačnoj ambalaži «prazna», beživotna osoba, od veze-ništa.
Ljepotom možeš nekoga privući, ali ga ne možeš zadržati.
S druge strane-što je s ljubavima preko chat-a?
Pod uvjetom da ne razmijenite fotografije, znaš samo razmišljanja, stavove i sve ono što možeš saznati iz pisanih (dobro, dobro-tipkanih!) riječi, dotične osobe.
Recimo da se takav «chat par» nađe i fizički su si neprivlačni, što onda? Mislim, u većini slučajeva, i onda od veze ništa.
Naravno, ništa nije apsolutno, postoje izuzeci.
Smatram da tek kada upoznaš unutarnji svijet svog partnera i vidiš kakav je u dobru i zlu, možeš razmišljati o definitivnom «Da».
Ima li netko nešto protiv? Neka kaže sada ili zauvijek šuti.
|
- 13:21 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 07.06.2004.
Ljubav ili privid
«Ljubav je stvar odluke.» kaže Muž.
U subotu idemo na vjenčanje. Prijatelj je upoznao curu i nakon dva mjeseca poznanstva je, već, promijenio posao, živio u drugom gradu i planirao vjenčanje.
Meni to zvuči super, romantično, i totalno filmski, bajkovito sve dok mi ne proradi racio.
Ali oni se znaju DVA MJESECA?!!
By the way, cura nije trudna (gotovo kod svih se javilo to pitanje).
Šest mjeseci nakon prvog pogleda uslijediti će, bar tako piše na pozivnici, vjenčanje!!!!
Prijatelj kaže da je zaljubljen.
Po meni bi baš zaljubljenost trebala biti kontraindikacija za vjenčanje.
Kakvi smo kada smo zaljubljeni? Partner nam izgleda kao premija na lutriji koja će trajati cijelog života, uz kamate; kao čista ugoda...Taj Savršeni Netko nalazi se na pijedestalu i, naravno, ne očekujemo da će, s njega, ikada sići.
Nakon nekoliko mjeseci (znanstvenici kažu da zaljubljenost, prema fiziološkim pokazateljima, traje oko šest mjeseci) nastupi otriježnjenje. Tada vidimo i partnerove mane. I tada ili odlučimo da možemo živjeti s njima ili ga poželimo mijenjati i, najčešće, ne uspijemo ili zaključimo da se totalno promijenio , da nije isti kao na početku veze (a samo se promijenio naš pogled na njega, popustilo je djelovanje tih čarobnih hormona) i da ga je opsjelo neko čudno biće u kojeg nikako nismo zaljubljeni i...odlazimo. Kraj veze.
Oni su se upoznali. Na početku veze je sve super. Zaprosio ju je. Čista sreća. Organiziraju vjenčanje. Euforija.
A što nakon svega? Nakon što popusti taj adrenalin?
E, sad moj Muž kaže da je ljubav stvar odluke: ili će odlučiti ostati zajedno ili neće.
Hej, što ne bi oni, najprije, trebali odlučiti ostati zajedno pa se onda vjenčati ili sam ja pobrkala redosljed???!!!
Znam ja za trijangularnu teoriju ljubavi. Znate vi? Ovako: vezu možemo prikazati kao trokut kojem stranice čine: strast, bliskost i posvećenost.
Strast karakterizira privlačnost, želja za blizinom partnera, motoviranost da se bude u vezi...Bliskost čini povjeravanje, prijateljski osjećaji, poznavanje partnera, «male interne fore»...Posvećenost je odluka da gradimo vezu, da se posvetimo dotičnom partneru, da ostanemo zajedno, jednostavno-želimo ozbiljnu vezu.
Što trokut više liči jednakostraničnom trokutu to je veza stabilnija i partneri sretniji.
Znam ja da je odluka bitna. Ali dok je razbuktana strast, dok je ta stranica jaaaaaaako dugačka hipotenuza, kao što je na početku veze, apsurdno je bilo što odlučivati «za cijeli život».
Prijatelj – mladoženja je odlučio promijeniti svoj život, zaboraviti prošlost i sagraditi novog sebe uz nju.
Što kada ona odbačena ličnost pokuca na vrata? Kada odbačeni život doleti kroz prozor i razbije staklo kao poruka na kamenu?
To je, već, drugi problem. Bijeg od sebe je uspješan kao kada pas lovi vlastiti rep i vrti se u krug.
Vratimo se prvom problemu. Ja smatram da se parovi ne bi trebali vjenčati sve dok ne prođu i «prežive» trenutke nesreće, nezadovoljstva i frustracije. «Na muci se poznaju junaci!».
Može li brak biti uspješan kada se dvoje ljudi, zapravo, ne poznaje. Može. Ali to je kao loto. Možda izvuku vaše brojeve, a možda i ne.
|
- 22:34 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 03.06.2004.
Enralge yuor penis!!!
Enlarge your penis!!!
Baš tako je glasio subject maila kojeg je moj Muž otvorio i sada, ne samo da nema veći penis, nego nam se kompjuter pretvorio u zoološki vrt!!!
Crvi ruju zemljicu mojih foldera, trojani njaču i brste livade mojih fileova, virusa je toliko da ne dam djetetu blizu kompjutera da ne počne kihati...
Tako da znate-nisam zanemarila blog, imam brdo tema, full sam nabrijana, ali uspostaviti vezu s Internetom postalo je SF.
(Šefe, ako ovo čitaš, STVARNO, samo ovaj post pišem na poslu, inače sam predana i uzorna zaposlenica).
Moj Muž, i tako, misli da su blogeri ljudi koji nemaju drugog, pametnijeg, posla i da svi pišu na poslu :)
E, da...I Norton mi je blokiran i sve mi je....
Uglavnom, nadam se da ćemo brzo riješiti taj problem (traje već skoro dva tjedna, a Muž je uzeo na sebe rješenje problema!!!!). Univrzalan odgovor je "Sutra, ženi!" ("ženi" je moje ime od milja. Bolje zvuči nego "ženo").
Hm...Čini se da, ipak, meni komp treba kao kruh svagdašnji (On se igra i na playstationu ) pa ću ja trebati maknuti živahne životinjice...
Drago mi je čitati vaše komentare kojih se nakupilo. Tnx!
Do skorog bloganja, srdačan pozdrav!!!!
|
- 21:15 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
LOVA I LOVE
Meni je i posao i hobi promatranje ljudi. Neki ljudi odlaze u parkove i gledaju ptice, a ja gledam ljude. Ne brinite, nisam voajer i ne virim dalekozorom, sa svog balkona, na osvijetljen susjedov prozor :) nego, ljude promatram, onako, usput, npr. u autobusu.
Vozim se, tako autobusom, a pored mene sjede dečko i cura. Srednjoškolci. Niži razred srednje škole.
Nisu par, ali oko njih sve vrišti da se sviđaju jedno drugom.
Cura: slatka, zgođušna, «zrihtana»..Dečko: baby face, sladak, trendovska odjeća...
Cura skroz mijenja boju glasa kada priča s njim Sva je, nekako, medena. Dečko se trudi biti cool. Ona se naginje prema njemu i čitam joj misli «Joj, kako bih te, sada, poljubila!!!». Skida nevidljive končiće s njegove odjeće.
Slušam ja i razgovor (ne prisluškujem, ne bih ih čula, jedino, da začepim uši, a to bi bio neobičan prizor).
Dečko se hvali kako ništa nije učio, igra se na kompu, sve će u zanji čas, nije ga briga...Cura sva oduševljena njegovom nebrigom.
I neka su bezbrižni, kada će ako ne sada, ali nešto mi je sinulo...
U kojem momentu biti šlampav, nemaran...prestaje biti poželjna osobina za dečka/muškarca? Curi je to, sada, očito, cool.
Zamislite da imaju 30ak god i da on kaže:ne da mi se ići na posao, ja to sve u zadnji čas, lijen sam...Može on biti zgodan na kvadrat, ali ako tako razmišlja nema baš sjajnu perspektivu, poznavajući ženski rod.
Još nešto...U kojem momentu poželjan partner prestaje biti sladak, a postaje zgodan?
Meni su se dugo sviđali «šećerasti» tipovi, ali Muž nije sladak, on je zgodan.
Hmmmm...Nekako kada sam postala zrela za ozbiljnu vezu prestali su mi ovi slatki biti opsesija i počeli su mi se sviđati dečki s muškim konturama lica, a ne baby face.
A cure?! One uvijek trebaju biti lijepe da bi bile poželjne, neovisno o godinama.
Ako su lijepe mogu biti i neambiciozne i lijene. Sve nam je oprošteno.
Muškarac treba biti ambiciozan, karijerist uz nuspojavu.....Lova.
Kada ima love, onda ima i «love» pa i marriage-a :)
|
- 12:14 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|