Moja najbolja i najstarija prijateljica (ne po godinama nego po stažu «prijateljevanja» koje seže u predškolsko razdoblje) ima distrofiju mišića.
Vidjela sam je dok je još hodala, vidjela sam kada je sjela u kolica i viđam je kako se nosi sa životom i bolešću.
Ne, nije ovo tužan post! Ona je, usprkos, bolesti, možda, sretnija nego vi. Shvatila je da ništa nije sigurno. Da nema konstante, u životu, i da se, baš apsolutno UVIJEK, možeš osloniti, isključivo, na sebe.
Naučila je da ljubav, koju mi crpimo iz partnera i veze i koju uzvraćamo, nije ekskluziva ljubavnih veza. Ona je prima i daje, više nego mi, obitelji, prijateljima, životinjama, sebi...
U svijetu gdje svekru i svekrvi snaha može smetati zbog pogrešnog porijekla, obrazovanja, vjere, boje kože i sl.Ona nije u sjajnoj poziciji-u invalidskim kolicima.
U svijetu gdje svekar i svekrva jedva čekaju postati baka i djed te gdje većina muškaraca želi postati otac, Ona nije, baš, u sjajnoj poziciji-bolest može naslijediti Njezino dijete pa ga, stoga, niti ne želi. Nije sigurna može li, kada bi i htjela, zatrudnjeti.
Ponekad se pita hoće li, ikada, imati dečka. Postoji li dečko kojem ne bi smetala invalidska kolica.
Okolina je, često, bezrazložno i skroz bespotrebno, ali je njima lakše, tješi. Čim se Ona na nešto požali obaspe je lavina dobrih namjera, optimizma i riječi «nije sve tako crno».
Vi i ja možemo, slobodno, biti u depri. To nije bad. Ali kada je osoba u invalidskim kolicima u depri to znači uzbunu, alarm i silnu želju da se nešto što je, oprostite, govno našprica parfemom ili kaže «Hmmm...Možda i nije govno nego čokolada, nekako, je slične boje...».
Ona sluša tuđe žalopojke zbog banalnih stvari, ali se sama nema pravo žaliti.
Shvaćam i te ljude, shvaćam i Nju.
Baš smo neki dan pričale o toj temi.
Ja vjerujem da postoji muškarac kojem ne bi smetala invalidska kolica. Vjerujem i da su takvi rijetki. Ne tješim je jer Ona i ne traži utjehu već realno viđenje stvari. Pa nije bedasta!!! Nije niti dijete kojem možeš lagati.
Nažalost, nalazimo se u oklopu, ljušturi koja je takva kakva je. Vjerujem da postoje ljudi koji su dovoljno čvrsti, sigurni u sebe i hrabri da je pokušaju skinuti i pogledati ono što je unutra. Možda se i zaljubiti...
Post je objavljen 27.06.2004. u 15:16 sati.