«Boj se ćuka, boj se vuka i nikada u šumu».
Ne znam je li to neka «narodna», ali često je spominje tatin prijatelj i baš mi se sviđa.
Ljude privlači šuma, veliko drveće, prostrane livade, ali...Blokira ih strah.
U mojoj blizini postoji dvoje ljudi koji se privlače, dobro se slažu, možda vole, ali ih je strah veze. Zapravo, Nju je strah veze.
Ona ima nešto preko trideset, već je birala vjenčanicu, slala pozivnice, rezervirala dvoranu, dogovorila termin sa svećenikom i vjenčenje je, na kraju, otkazano. Zaključili su da su, i tako, sve planirali više zbog želje (čitaj:pritiska) roditelja, rodbine, nekih prijatelja, nego zbog istinske želje da se vjenčaju. A i On je zaključio da se, u međuvremenu, zaljubio u kolegicu s posla.
A poznavali su se preko deset godina. Bili su prijatelji pa prohodali pa živjeli skupa pa, sada, i ne razgovaraju. Od toga je prošlo pet godina.
Zbog tog iskustva Ona je uvjerena da će ostati usidjelica. Ona ne želi vezu jer ju je strah. Strah da ne bude, opet, povrijeđena.
S druge strane, očajnički želi partnera, djecu, «nešto napraviti» od emocionalnog života jer ju je, i ponovo, STRAH starosti i samoće.
Ona tvrdi da joj je On SAMO prijatelj, iako se malo poljube, pomaze (ne znam do kuda ide to maženje, ali nije niti bitno), iako je ona pakleno ljubomorna ako On spomene neku drugu curu, a On mrzi svaki trenutak koji Ona provede nez njega.
Ponašaju se posesivno, «zatreskano», ponašaju se kao u vezi, ali NISU u vezi jer veza nosi rizik. Prijateljstvo, k'o fol, je manje riskantno. Manje boli prekid prijeteljstva nego veze, misli Ona.
Ja kažem da taj odnos može nazvati i «penki» (Mi nismo u vezi nego u penkiju) ili «žbljat» (On mi nije dečko nego žbljat), ali sve je stvar nomenklature. Bitno je kako se osjećaju i ponašaju. Ali oni jako puno energije troše na zaustavljanje vlastite bujice emocije, na glumu (najviše glume sami sebi)...
Pa dajte, ljudi, imate taj jedan život (reinkarnacija nije, za sada, dokazana) i čemu se strašiti, blokirati i ne prespustiti tom doooobrom feelingu. Čemu razmišljanje, premišljanje, filozofija?!
Pojest će vas vlastiti mozak. A godine prolaze...
Meni su glupa ta pitanja (iako si ta pitanja, često, postavljaju pametne osobe) «što ako...». Glavni joj je strah «Što ako veza ne ispadne OK i, iznova, «ispušim» i, iznova, se raspadnem i, iznova, ponovo, teškom mukom, posložim...?».
Čuj, draga, što ako se Zemlja prestene vrtjeti oko svoje osi, što ako sunce, sutra, ne izađe, što ako te kidnapiraju vanzemaljci, što ako te «pokupi» auto, što ako skužiš da je On homoseksualac....
To je, kao, manje vjerojatno nego da budeš povrijeđena?! Po kojim mjerilima? Stastistički gledano?! Aha!
Carpe diem i uživaj!!!
Post je objavljen 26.06.2004. u 21:00 sati.