«Ljubav je stvar odluke.» kaže Muž.
U subotu idemo na vjenčanje. Prijatelj je upoznao curu i nakon dva mjeseca poznanstva je, već, promijenio posao, živio u drugom gradu i planirao vjenčanje.
Meni to zvuči super, romantično, i totalno filmski, bajkovito sve dok mi ne proradi racio.
Ali oni se znaju DVA MJESECA?!!
By the way, cura nije trudna (gotovo kod svih se javilo to pitanje).
Šest mjeseci nakon prvog pogleda uslijediti će, bar tako piše na pozivnici, vjenčanje!!!!
Prijatelj kaže da je zaljubljen.
Po meni bi baš zaljubljenost trebala biti kontraindikacija za vjenčanje.
Kakvi smo kada smo zaljubljeni? Partner nam izgleda kao premija na lutriji koja će trajati cijelog života, uz kamate; kao čista ugoda...Taj Savršeni Netko nalazi se na pijedestalu i, naravno, ne očekujemo da će, s njega, ikada sići.
Nakon nekoliko mjeseci (znanstvenici kažu da zaljubljenost, prema fiziološkim pokazateljima, traje oko šest mjeseci) nastupi otriježnjenje. Tada vidimo i partnerove mane. I tada ili odlučimo da možemo živjeti s njima ili ga poželimo mijenjati i, najčešće, ne uspijemo ili zaključimo da se totalno promijenio , da nije isti kao na početku veze (a samo se promijenio naš pogled na njega, popustilo je djelovanje tih čarobnih hormona) i da ga je opsjelo neko čudno biće u kojeg nikako nismo zaljubljeni i...odlazimo. Kraj veze.
Oni su se upoznali. Na početku veze je sve super. Zaprosio ju je. Čista sreća. Organiziraju vjenčanje. Euforija.
A što nakon svega? Nakon što popusti taj adrenalin?
E, sad moj Muž kaže da je ljubav stvar odluke: ili će odlučiti ostati zajedno ili neće.
Hej, što ne bi oni, najprije, trebali odlučiti ostati zajedno pa se onda vjenčati ili sam ja pobrkala redosljed???!!!
Znam ja za trijangularnu teoriju ljubavi. Znate vi? Ovako: vezu možemo prikazati kao trokut kojem stranice čine: strast, bliskost i posvećenost.
Strast karakterizira privlačnost, želja za blizinom partnera, motoviranost da se bude u vezi...Bliskost čini povjeravanje, prijateljski osjećaji, poznavanje partnera, «male interne fore»...Posvećenost je odluka da gradimo vezu, da se posvetimo dotičnom partneru, da ostanemo zajedno, jednostavno-želimo ozbiljnu vezu.
Što trokut više liči jednakostraničnom trokutu to je veza stabilnija i partneri sretniji.
Znam ja da je odluka bitna. Ali dok je razbuktana strast, dok je ta stranica jaaaaaaako dugačka hipotenuza, kao što je na početku veze, apsurdno je bilo što odlučivati «za cijeli život».
Prijatelj – mladoženja je odlučio promijeniti svoj život, zaboraviti prošlost i sagraditi novog sebe uz nju.
Što kada ona odbačena ličnost pokuca na vrata? Kada odbačeni život doleti kroz prozor i razbije staklo kao poruka na kamenu?
To je, već, drugi problem. Bijeg od sebe je uspješan kao kada pas lovi vlastiti rep i vrti se u krug.
Vratimo se prvom problemu. Ja smatram da se parovi ne bi trebali vjenčati sve dok ne prođu i «prežive» trenutke nesreće, nezadovoljstva i frustracije. «Na muci se poznaju junaci!».
Može li brak biti uspješan kada se dvoje ljudi, zapravo, ne poznaje. Može. Ali to je kao loto. Možda izvuku vaše brojeve, a možda i ne.
