Ja, stvarno, volim i poštujem djecu.
Ona su «mali ljudi» samo po veličini, ali, smatram, da su veća od popriličnog broja odraslih koje poznajem.
Genijalna mi je njihova iskrenost, čuđenje, istinska radost.
Voljela bih osjetiti sreću na način na koji je osjete djeca.
Moja kćer se često smije. Smjeh joj je na usnama, u očima i cijelom tijelu. Iskreno se veseli. Od srca.
Mi, «veliki ljudi», zaboravljamo moć gledanja običnih stvari drugim očima, zaboravljamo se igrati i smijati.
Oko sebe, najčešće, vidim samo «smješkove». Ljudi se smješkaju kada smatraju da je to prigodno: prilikom susreta, nakon vica (kojeg ne razumiju), jer je «nešto trebalo biti smiješno»...Onaj pravi smijeh, zvonki smijeh, najčešće, dolazi u neprikladno vrijeme: na poslu, u kinu, autobusu, crkvi...I umijesto da prasnu u smijeh, ljudi ga prikriju, zatome, progutaju.
Djeca uče promatranjem odraslih i, odrastajući, uče se sve manje smijati. Zbog iskrenog osmjeha su veći ljudi od nas.
Imam dojam da djeca znaju tko smo, odakle smo i kuda idemo, i zbog toga su tako bezbrižna, ali s odrastanjem to zaborave.
Volim dječju energiju. Volim kada mi kaže «Ne». Ne pokušavam, za stvari koje nisu bitne, samo da bih dokazala svoj autoritet (kome?sama sebi?!) gurati vodu na svoj mlin. Ne tražim poslušnost radi poslušnosti.
Nepostavljanje granica djetetu i život bez pravila jednak je zanemarivanju djeteta. Djeca traže, iskušavaju što smiju, što ne, iskušavaju koliko su roditelji ozbiljni i dosljedni u svojim zabranama. I to je OK. Svako njihovo «Ne» je,prolazna, razvojna faza koja se pretvara u «zločestoću» ako se susretnu sa strogim, nefleksibilnim roditeljima. Treba imati tek nekoliko pravila (ovisno o dobi djeteta pravila se mijenjaju). Ono što je doista bitno. Ako za svaku sitnicu vičemo «NE», «Fuj to», tko će nas ozbiljno shvatiti?! Pravila su potrebna. A još potrebnija je dosljednost.
Kada mi malena kaže «Ne», zamišljam kako kaže ne prijatelju koji joj nudi drogu i koji, jednog dana, može, za nju, biti autoritet, baš kao i ja. Drago mi je da preispituje zabrane (koliko to može sa svojih 13 mjeseci). Naporno je, ponekad, ali mislim da je, za nju, korisno.
Jako sam protiv razmišljanja-slušat ćeš me dok si pod mojim krovom, ja sam te rodila i ti me trebaš slušati i sl.
Dijete nije tražilo da bude rođeno. Ono bi trebalo nastati kao plod ljubavi (nije fraza, stvarno tako mislim). Samo zbog toga jer smo roditelji to nam ne daje za pravo da budemo diktatori. Ali to nam daje veliku odgovornost. Praktički je njihov život u našim rukama. Mi mu objašnjavamo svijet, učimo životu, odnosu s ljudima...Svemu!!! Mi smo moćni, veliki, bogovi, u njihovim očima. Opstanak beba ovisi o nama. Ako roditelj lupi svoje dijete, to je djetetu normalno. Ne poznaje drugi način. Ne smatra da je roditelj loš nego je on, dijete, napravilo nešto loše i dobilo je batine. Kada to isto dijete lupa, grize, roditelje i drugu djecu, ne misli da radi nešto loše. Pa, zaboga, tako se treba ponašati prema onome tko napravi nešto ružno. Roditelji tako rade!!!
Djeca su pametna, senzibilna. Objasnite im zbog čega nešto branite ili tražite da naprave. Da li vi, baš sve radite, kako od vas traži šef? Koji pristup tražite za sebe, dajte i djetetu.
I još nešto: dijete ne pripada vama. Kroz vas je došlo na svijet, ali nije vaše vlasništvo (parafraziram).
Naša zadaća je pomoći mu da odraste u zadovoljno biće u miru sa sobom i okolinom. Što njega čini zadovoljnim ne mora i vas, roditelje.
Dijete ima svoje potencijale koje treba ostvariti. Svoj životni put. To, možda, znači da neće biti balerina, nogometaš, znanstvenik, liječnik...Ali znači da će biti sretna osoba. Što dragocijenije, djetetu, možete pružiti?
