30.07.2008., srijeda
|
Lako drugaricama i drugovima koji neidu na godišnji. Ili koji su već bili. Lako njima. Oni svoje odradili, i sad su mirni. Teško je nama koji idemo. A radit još moramo. Dva dana radit moramo. Pa se meškoljimo po stolcu i šire. (o.a. moja firma nam i lopte kupila da na njima sjedimo. Pak možemo birat : oš loptu oš stolac). Meni lopta više ok, i češće na njoj sjedim nego na stolici no sad me baš neće. Oće me stolica. I tako se meškoljiš na toj anatomskoj crnoj stolici i čekaš. Glava ti negdje u oblacima, tijelo žudi za vodom. Morskom. Slanom. A kolege dosađuju. E lako njima, drugovima, kojima rad sve! Lako njima udarnicima koji ne trebaju godišnjeg odmora. Koji mogu. Koji samo rade i rade. Drugovi i drugarice, ja ne mogu samo radit i radit.  Meni je to previše i bok! Nitko me nije pitao pa se ondak ni nezna da bih ja srijedom radila. Zašto srijedom? Zato jer to merkur. A merkur mi baš po volji. Daklen srijedom bi radila, ostalo bih se pripremala, ozbiljno i stručno za tu srijedu. Odmorila bih se na primjer. Zatim bih na frizuru otišla. Kozmetičaru. Vježbala bih. Te u srijedu, evo me, bingo, vedra, vesela i radno raspoložena. I svi sretni i zadovoljni. Došla bih pjevajuć na posao. Uredna. Opeglana. Bez podočnjaka i sličnih otkrivajućih znakova umora. Sa finom bojom kose. Uvijek novom. Uvijek lijepom. Smješkala bih se okolo, pokazivala zdrave zube jerbo bi našla vremena da pastu za izbjeljivanje nađem. Zatim, bila bih smirena. Sve bi odradila na vrijeme i sa voljom. Uz pjesmu. Ma bila bi to milina. I za mene i za svijet. I struje bih manje trošila. Jerbo ne bi palila aparaturu. Silnu. U uredu. Nego samo srijedom. Ostale dane iznajmila bih prostor nekoj udruzi. Na primjer uduzi za zaštitu ptica selica i riba grabljivica . Pa bi mi oni plaćali najamninu. Pak bih ....ah snovi... No kao što sam rekla, nitko me nije pitao, pa se ni nezna moje mišljenje. Stoga moram dolaziti, iz nekih meni čudnih i dosta stranih razloga svakoga dana od ponedjeljka do petka. I to uvijek u isto vrijeme. I sjedit na lopti. Ili stolici. I slušat neke likove koji mi nešto govore. Princeza sam htjela bit. Ona koja ne može ležat na zrnu graška. No nisam ja za princeze jer meni moš i šljunak stavit pod plahtu ja ću zaspat snom pravednika a da ništa ne primijetim. Osim toga kad sam vidjela kako princeze završavaju nekako me prošla volja. Daklen niš od princeze, niš od rada srijedom nego lijepo još dva dana šuti, trpi a ondak lagano put mora. Za sada treba zatvorit usta, isključit mozak te izdurat još tih 16 radnih sati. Eto u ovakvom sam duševnom stanju danas. U istom ću bit još i sutra a ondak se nadam da će život postat malkice ljepši. Bar na neko vrijeme. |
Vlatko Stefanovski & Jan Akkerman
29.07.2008., utorak
|
Ma jok. Neidem ja u Kinu. Nego smo mali pas i ja bili kod frizera. Ja sam bila a Mali Pas je trebao čekat vani. Četri puta sam ušla u salon a prije toga mu rekla "tu čekaj". Četri puta ušao je zamnom sa izrazom "čujem te al ne marim. Idem s tobom i bok". Meni osobno, to sa Malim Pasom i autoritetom je poza. Ja volem kad je mali pas samnom pak onda više-manje napravim predstavu radi drugih. Jer kad me nešto stvarno smeta ili kad mu nešto stvarno ne dozvoljavam onda on to zna. Ovako vidi da sam li-la, da nisam ozbiljna pak napravi po svom. Ondnosno našem. Odnosno smo se naučili da će ljudi reć "ma pustite ga, mali je". E to mi čekamo! Znači glumimo, evo da vam kažem istinu. A glumimo zato jer smo dosad shvatili slijedeće : ljudi su oholi. Ljudi stvaraju pravila da bi njima i samo njima bilo ugodno. Ljudi izbacuju svoje frustracije na slabijeg od sebe. ( u našem slučaju na malog pasa jer on je najslabija karika) No Mali Pas nije slab jer ima mene. Tak! Pak ne dozvoljavamo da se neka pravila odnose na nas. Jer su ohola. Jer nisu u skladu sa zdravim razumom. Jer su okrutna. Takva mi ne priznajemo. Nnnda. Što sam ono htjela reć. Tako se daklen frizerka i ja dogovaramo oko moje nove boje kose, više priča ona, ja samo mutavo kimam glavom pak nakon 10 minuta promišljanja ona odluči koju će mi boju stavit te me posadi na stolicu. Mali Pas se posadi na moje krilo. Te sad nas troje komuniciramo. Mali Pas gunđanjem, frizerka i ja razgovorom. Te je u tom razgovoru došlo i do rečenice "znate li kako se zove kineski novac?". Ja se kao pravim da se to ne tiče mene, neznam čovječe, kud ću priznat da neznam, pak se stoga osvrćem po salonu i kao gledam kako je ofarbala zidove sve misleć da će shvatit da ja ne shvaćam da je pitanje postavljeno meni. No neda se ni ona te ponovi pitanje i gleda me u oči. Preko ogledala. E sad nema više labavo, pitala me , moram odgovorit. Stoga kažem "neznam". Te mi ona kaže: Ren Min Bi . Te shvatim da taj pojam prvi puta čujem. Nikad čula. Te stoga odlučih pitat preko bloga, tek toliko da vidim da li bi ostali blogeri kod frizera imali iste muke kakve sam imala ja. Filipinka nebi, ona pametna. No sam ju vidjela kad je išla na internet pogledat odgovor stoga niš od nagrade njoj. A DJ-ju bi dala jedinicu iz zalaganja da već prije nije pao razred. Tak da jedinica više manje niš ne znači. Toliko. Eto. |
28.07.2008., ponedjeljak
25.07.2008., petak
24.07.2008., četvrtak
|
7 radnih, 9 sveukupno dana , što izlazi 216 sati ,do godišnjeg odmora. Imam jednu gunđavu u dućanu. Tamo di kupujem kruh i mlijeko. Nije to dućan to je više trafikica koja je pretvorena u dućan. E sad. Uđeš u taj dućan trafikicu. Ima ih dvije koje prodaju, jedna simpatična , nasmijana i vedra. Gušt ti je kupovati kod nje. Uvijek se lijepo s osmijehom pozdravimo sa "bok" , uvijek mi pogleda malog pasa, uvijek mu se nasmiješi i uvijek si nešto tako malo pročavljamo. Ova druga ekstremno je gunđava. Ništa tu nema "bok i kako si?". Gubitak je to dragocjenog vremena. Umjesto osmjeha i pozdrava dobiš siktanje. Prosikće "izvolite". Mislim da joj je to taktika da preplaši kupca te da ovaj ode i da joj ne dosađuje. No budući da kupac došao po kruh inače će gladan ostat, nema mu druge nego bit na terenu na kojem ga ne trpe, ne žele, ne vole te se nadat da će živ izać. "Litru mlijeka molim vas" "Kojeg?" pita zmija. Ako godinu dana kupuješ isto mlijeko kod iste prodavačice onda i tebi već smiješno svaki dan govorit KOJE mlijeko želiš jer se osjećaš nekako blesavo. No , budući da si okupator na njezinom terenu, neprijatelj nambr van , to se ponašaš ponizno pa tihim glasom odgovoriš "plavo, litra, 3,2 posto mliječne masti". E tu je ona zadovoljna pa malo odahneš. Malo te strah jer još i kruha trebaš a ona već na rubu živaca. Razmišljaš "jel da kažem da trebam kruh ili da odem?". No kako doma čekaju gladna usta to nemaš što puno razmišljat, skupiš svu hrabrost koju imaš i odvažno kažeš "molim Vas šlapicu". "koju" sikće ova. glas joj titra. uzdiše. Strah , tvoj strah počne se osjećat u zraku. No hrabar si. Uzvraćaš udarac : "koju primite meni svejedno". Na to je gotova!. Na to krene tiltat!!!. Nemože shvatit da nekom svejedno. Jer šlapica ima raznih. Ima bijela, ima polubjela, ima kukuruzna,ima... I sad koju da ona primi i meni doda? Koju pitam ja vas? Ako ja neznam kako ona može znat? I naravno da je opravdano ljuta. Uzdiše. Uzdiše na kub. Okreće očima. Suzdržava se. Znam to jer joj to obavezno radim .  Namjerno joj to radim. Čekam to tiltanje. Okreće se i uzima kruh. E taj uzdah treba čut. Za taj njezin uzdah ja živim. Jerbo me izbezumljivala svojom neljubaznošću cijelo vrijeme dok joj nisam našla slabu točku. A njezina slaba točka je "koju primite meni svejedno". Pri tome se još i nasmiješim onako malo blesavo. Ko plavuša se nasmiješim. Onako se nasmiješim "oh oprostite što sam tako glupa" tako se nasmiješim. Od tad ju imam! U svojim panđama ju imam! Moja je!!!! Mislim da u glavi misli da sam luda. Ja opet to isto mislim za nju. Pak smo si egal. Samo ona ne zna da sam ja hladna. Mene nije tako lako izbacit iz takta. Bar ne dok mi ne pronađeš slabu točku. A to njoj nije uspjelo. Meni je. Pak sam stoga ja moralni pobjednik. Iz dućana izlazim u stilu Napoleona. I cerekam se, uvijek se cerekam, samo pazim da me ona ne vidi. I obično se sagnem, podragam pesa i prišapnem mu "jesam ju i danas". Sitna su to zadovoljstva, al štoš meni su zadovoljstva. Volem kad ju tako naljutim. Stvarno volem kad ju rasrdim. |
23.07.2008., srijeda
|
I tako. Jučer čujem Zvijer ulovljena, fino mislem se. I još pitam "jel se zna di je ulovljen?" pak ne čekajuć odgovor odgovorim sama sebi "ma svejedno, ionako ću saznat. Pričat će o tome idućih 6 mjeseci". Pak pokupim svoje krpice i krenem doma. Mislim, ta se gore opisana radnja, misao i razgovor odvijalo baš prije neg sam morala doma ić. S posla. Znači negdje oko 16 sati . Pak dođem kući, prošetam Malog Pasa. Ondak obavim ono što svaka hrvatska žena obavljat mora. U kući i šire. (ajd dobro, ovo malo lažem tek toliko da samu sebe napravim vrijednom.) Legla sam i zaspala to sam radila. Al ne mogu to reć. Kako bi to izgledalo? Što bi mi ljudi rekli ?. Što bi o meni mislili? Mislili bi da sam ljenčina eto to bi mislili. Nnda. Ondak sam , nakon što sam se probudila skuhala rižu i neku ribu. Pa stavila rublje u mašinu. Pa mislila odnijet smeće al mi se nije dalo. Ma ljenčarila sam, da budem skroznaskroz iskrena. Vukla se po stanu i šire i mislila moram ovo, moram ono, al niš nisam. I da. Nisam uopće mislila pisat o tom što sam ja radila, jer zna se da radim sve u šesnajsti da sam vrijedna ko sam vrag. Ko pčela sam vrijedna. I mrav. I pčela i mrav zajedno. Neg sam mislila pisat o nečem drugom. A nikako do tog drugog doć. Nikako stić . Jer uvod treba napisat, tek toliko da se zna o čemu se čita. A meni sad uvod izašao kao cijeli post. Daklen, 9 je sati navečer. Pali se TV jerbo ipak će bit to o Zvijeri, a mene zanima, ne mogu reć da me ne zanima. Zanima me di je ulovljen. Zbog toga jer sam mislila da je u Bosni. Pak me zanimalo di je bio. I ostalo me zanimalo. Sve me zanimalo. I tako. Pojavi se budući Jul Briner ("vidi mama, polako mi opada kosa") u odelcetu. Stoji posred pretenciozno uređenog studija Nove TV u stavu Ja Rambo . Oko glave mu mikrofon (pri čem dobro da mu kose nema jer onda mikrofon može stajat čvrsto) , mislim nije NOVA TV bezveze blijeda kopija CNN-a. Mislim i oni tako rade. CNN mislim. I oni tako mikrofone oko glave i u odelcima i posred studija superiorno stoje. Pa što nebismo i mi? Što smo mi nešto gori od prezrenih Amera? I krene Rambo dakle razgovarat sa nekim tamo likovima. No se naš Jul Briner ubrzo malo zanio. Mislim, zanio se i nikako da dođe k sebi. Likovi zanimljivi, imaju što reć , no Rambo neda . Lik taman krene objašnjavat kad eto ti ovog kako ga prekida usred rečenice i kaže "ostanite s nama sad idemo u Sarajevo". Te krenemo na drugi ekran. Lik iz Sarajeva počne pričat, meni taman postane zanimljivo, ono fakat znaju što pričaju, fakat mi zanimljivo kad evo ti Ramba usred najzanimljivijeg dijela sa već poznatom frazom "ostanite s nama idemo u Beograd". I tak smo mi išli. Iz Sarajeva u Beograd iz Beograda u Sarajevo , pa malo naprijed pa malo nazad. Pa simo pa tamo. Pa jedan ekran pa drugi ekran, čovječe već sam se umorila od tolikog puta. Pa natrag. Pa naprijed. Likovi se trudili. Gledaoci se trudili, al štoš kad Rambo neda pa neda. Mislim, emisija njegova, di će sad dopustit da mu neko oduzme primat? Mislim kako bi to izgledalo da on nije glavni? Mislim studio je njegov i božji kako bi sad to izgledalo da netko drugi priča??? Kako bi onda on mogao doć do izražaja pitam ja vas? Kad bi pustio tamo nekim likovima da govore? Kako ? I tako. Mučili se likovi, mučilo se gledateljstvo, emisija se približava kraju kadli Rambu iznenada padne na pamet povijesno pitanje. Ono vidjelo se kad mu je to palo na pamet, vidjelo se po tome što mu se lice ozarilo, vidjelo se dalje da mu se pitanje sviđa, jer kako inače objasnit da ga je ponovio 230 tisuća puta, kako pitam ja vas? Daklen ta me rečenica oborila s nogu i još sam na koljenima, usput da vam kažem. "Hoće li Srbija sada prije Hrvatske ući u EU?" E to te ja pitam! Cijela je emisija u stvari bila napravljena radi te jedne jedine rečenice. Jer to je ono što našeg Ramba jedino zanima. To je ono što NOVA TV MISLI da zanima gledatelje. Pa eto, htjela sam reć da mene to ne zanima. Mene zaista zanimalo što oni likovi na ekranima pretencioznog studija Nove TV imaju za reć. Stvarno me to zanimalo. Zaista sam to htjela znat. No dok je Ramba dotle nema labavo. Nema mrdanja. Il ćemo znat hoćel srbija prije nas il nas neće bit. Pak sam eto zakinuta za neke druge informacije. Koje me interesirale. Koje me zanimale. Al nemoš ti od Ramba. Neide pa neide. On je samom sebi svrha. Kao i Nova TV. Pa ću morat sama potražit informacije. Kao i obično. Jer Nova TV mi ih neće dat. Nije luda. Pa nisu oni tu da bi mene informirali. Oni su tu da bi sebe prezentirali. Zašto nikako da to shvatim? Valjda zato što sam tupa. To ti je. Kome još do informacija stalo? Kome pitam ja vas? Bitno je da Rambo ima što napisat u svoj životopis. To je važno. Sad ima još jednu emisiju na popisu. Pak može napisat "vodio sam samostalno, suvereno i samouvjereno emisiju o Zvijeri. Razgovarao sam (...cccc...) sa eminentnim gostima." Pak će goste nabrojat. I gradit karijeru. A gledaoci? Ma ko šljivi gledaoce. Bemti, pa nisu oni tu gledaoca radi. |
22.07.2008., utorak
|
Nešto sam zakinuta s inspiracijom ovih dana. Zakinulo me, kao , dosta je bilo, idem nekom drugom. Tako rekla i otišla. Pa se ti sad misli. Pa se ti sad vadi. Pa ti sad znaj. Kako ću pisat kad mi inspiracija okrenula leđa? Kako pitam ja vas? Neće me i bok. Rekla mi je ovako : čuj, malo mi postaješ dosadna. U istoj glavi bit, nije to za mene. Bez uvrede stara (tako mi je rekla STARA !!!!) , nemoj uzet za osobno ( to mi isto rekla, n e m o j u z e t z a o s o b n o !!! ) al ja ti sad idem. Nego kako da uzmem nego za osobno ? Ovako me ostavit, na sred puta i otić? Pa to ti ni najgori neprijatelj ne bi napravio!! Mislim , najgori bi neprijatelj te zgazio. Ostavio i zgazio. Tako da mu ništa ne možeš, to bi ti on napravio. Zapalio bi te! Nožem te probo! Ne bi te živu ostavio to je sigurno. Al ona ne. Ona te samo ostavi. Pa se ti sad vadi. Evo, čak su me i jutarnje mise ostavile na cjedilu. Sve je krasno počelo. Te lonci, te otisci prstiju, te samoperuće wc školjke i taman se pomislim kako je to dobro da su mi mise upravo neizmjerno bogate životnim iskustvima te životnim istinama također, kadli me i tu izda. Krene pričat o turistima. O Slovencima. O talijanima. Mislim neš ti teme. O tome svi sve znamo. Diš to slušat il nedajbože komentirat. Di pitam ja vas? Lonce ti meni daj! Lonce ! I poklopce! I eto. Zato sam šutke ovoga jutra. Glava mi prazna ( sjetiti se početka posta o inspiraciji izdajničkoj kuč..), duša me boli ( pročitati tekst u zagradi prije s posebnim naglaskom na zadnje dvije riječi), tijelo mi pati. Pak danas stoga samo pozdravljam štovane blog-prijatelje i sve koji se takvim osjećaju uz pjesmu "pijem da je zaboravim".  (o.a. mislim da nije potrebno posebno naglasiti da je do današnjeg laprdanja dovelo jutrašnje preozbiljno diskutiranje o turizmu i turistima. Pri čemu posebno napominjem da su diskutanti savršeno kompetentni o istom i pričat!!!. NE žive na moru, NE bave se turizmom. Toliko . ) |
21.07.2008., ponedjeljak
18.07.2008., petak
Umotvorine petkom
|
Ono što sam uspjela shvatit u svom malom životu, ovim svojim mozgom kojeg imam je da je zen filozofija jedna od najboljih filozofija na svijetu i šire. Zen u smislu - ne petljaj se-. U tom smislu mislim. Živi i pusti živjeti. Čisti pred svojim vratima, ne čisti pred tuđim. Ne pomaži ako te to nitko ne traži. Stavi se sa strane i budi tu, ali ne nameći se. Eto. Sad, ja kad tu filozofiju pokušam upražnjavat ili nedaj bože reć na glas , puno glasova digne se protiv. Puno nametničkih glasova. Jer.. mora se pomoć bližnjem svom kažu oni. Onda ja kažem "da, onog trena kad te zatraže, tada pomogni". No nitko me nečuje. I onda imamo to što imamo. Nametanje tuđe volje. Ne razumijem kako ljudi mogu biti tako oholi da smatraju da su oni najpametniji i da oni sve zanju.  Ne razumijem netraženo davanje savjeta. Ne razumijem netraženo nuđenje pomoći. Nije to normalno. Nije to prirodno. Svako živo biće na ovome svijetu želi bit samostalno, želi imat svoj dignitet. Svoju slobodu izbora. To je normalno, to je ljudski. Pusti. Pusti drugima tu slobodu. Ali... teško je nama ljudima doseć zen . Jer se tada ne osjećamo potrebnima. Mislimo da ne živimo. Mislimo da živimo jedino onda kad "upravljajmo" drugima. A ja mislim da mi živimo jedino onda kad naučimo upravljat samim sobom. Tak! Booože što sam pametna. |
17.07.2008., četvrtak
|
E da. Još malo do godišnjeg a u međuvremenu mi se događaju stvari pa niš od odmora prije godišnjeg. Mislim događa se to s loncima, pa to s aparaturom, pa to s policijom i emajlatorom, pa to s ....ma uvijek se nešto dogodi i ja onda ne mogu prije godišnjeg odmorit stare, umorne kosti, e da bi na godišnji otišla odmorna. Mislim, ak na godišnji ne odeš odmoran, propao ti godišnji. Prvi tjedan ti prođe u spavanju. Jer si umoran. Drugi ti prođe u aklimatizaciji, treći jednostavno prođe i onda se ti vratiš na posao i pitaš se "a kad ću ja na godišnji, umorna sam?" I di si onda, di pitam ja vas?  Al kad je tome tako ove lude godine . Stalno mi se nešto događa i ne stignem se odmorit. Nikako se ne stignem odmorit.Evo na primjer što mi se dogodilo jučer. Mislim to mi se dogodilo zato jer me prebukira informacijama i ondak mi mozak u kaosu i ondak teško razmišljat o nečem drugom. Mislim ako intenzivno razmišljaš o otiscima prstiju ne moš istovremeno intenzivno razmišljati o tom jel u novčaniku imaš novaca il nemaš novaca. Mislim meni to normalno. Ne može mozak radit na dvije frekvencije istovremeno. Ne može i bok. I onda u takvom slučaju budući da intenzivno i stalno razmišljaš o otiscima ne moš intenzivno i stalno razmišljat o financijskoj situaciji tvog novčanika.I sad. Bila sam se dogovorila s meni jednom dragom blogericom, koja usput rečeno ima krasne zelene oči i plus toga je Blizanka u horoskopu kao i ja, da se nađemo jučer. Budući da sam ju htjela upoznat s Jazz caffeom, meni najboljim kafićem u gradu i šire, a koji nije baš lako pronać , to sam si dala truda da joj što bolje objasnim di je to. Pak sam joj objasnila najbolje što sam mogla. I što? Jučer sam došla s posla, Malog Pasa je uzela moja mama pod svoje tutorstvo te sam se lijepo otuširala i rekla samoj sebi "ma malo ću prileć, 15 minuta ću prileć da se odmorim". Tako sam to rekla , legla i zaspala ko top. Onda je Muškarac 15 do 6 rekao -budi se, moraš ić-. Pak sam skočila, zgrabila torbu, ključeve i brzo brzo krenula, zakasnit ću mislila sam. Brzo brzo sam vozila i bingo točno na vrijeme bila sam tamo. Damski sam se sjela, zapalila cigaretu došao je konobar naručila sam kavu i spremila se za čekanje. Tako sam malo gledala okolo , opuštala se i odjednom mi se pojavila misao, ničim izazvana, "čuj nisi provjerila novčanik, imaš li ti novaca uopće?". Izvadim novčanik, pogledam. Prazan. Uh. Krene me razmišljanje. "Isuse, nemam za kavu, što ako ona ne dođe?". Mislim a) možda ne može nać b)možda se predomislila c) možda je bila, vidjela me ovak golu i bosu odlučila da se samnom neće družit i otišla. I tu sad krene lagana panika. "Čovječe za kavu nemam". mislem se. "Nemaš s čim platit ludo, zaboravila si otić na bankomat, neće ti primit karticu, ne moš kavu platit na karticu" tako ja razmišljam. I još se mislim "misli, stvori plan inaće ćeš se zblamirat jebemti za kavu nemaš". Te stanem raditi plan B, plan C, plan D. Mozak radi sve u šesnajst. I smislim! Plan B : "ponudi mu dopunsko. Odi do šanka i reci kssss, oš dopunsko?" On bi me prvo pogledao onako kao luda je što joj je, no ja se nebi dala. Opet bi pitala "oš dopunsko?". On bi vjerojatno rekao da neće našto bi mu ponudila karticu za knjižnicu. Oš karticu za knjižnicu? On bi šutio no ja se nebi dala. Ak neće knjižnicu može dobit sindikat. Oš sindikalnu knjižicu? pitala bi?. I tako bi ga ispitivala, o kartica imam u novčaniku svih i svakakvih , jedna bi valjda upalila. Nečim bi ga zainteresirala. Negdje bi pokleknuo. Oš zdrastvenu? Morao bi past. Na nešto bi morao past, zagrizao bi. E tu bi onda još naručila i koka-kolu, nemogu prodavat kartice za kavu. Mislim kako bi ja sama sebe cjenila ak bi prodala karticu samo za kavu? Dostojanstven treba bit. Znat svoju cijenu treba! Tako. To je bio plan B. No u slučaju da on ne upali počela bi s planom C. Plan C bio je ovaj : Dignut ću se i počet brisat stolove, kupit čaše , pitat ljude što hoće pit. Konobar bi me u čudu gledao no bi šutio. Ne bi ništa rekao. Kad bi došla do šanka pitao bi me "što ti radiš?" "Šta što radim" odgovorila bi bezobrazno, "radim što ne vidiš?". On bi me nato gledao pa rekao "ja tu radim, što je tebi?" Onda bi ja odgovorila "nisam ti ja kriva što te nisu obavijestili da od danas i ja tu radim". I još bi mu rekla "i reko mi je šef da ti kažem da mi daš akontaciju ". Pak bi on izvadio cca 100 kuna i dao mi , našto bi ja platila kavu i otišla. Malo mi je klimav bio taj plan, ali u slučaju nužde mogao bi proć. Pošto je plan C bio klimav morala sam još imati i plan D. Plan D je bio taj da sjedim uz tu kavu do zatvaranja. Da ju srčem kap po kap i pravim se kao da ja to tako radim uvijek i stalno. Da kavu pijem 4 sata i da je to za mene baš normalno. Ono, takva sam i bok. Kad radim radim, kad pijem kavu pijem kavu. I što ako sjedim tamo od 6 do 10 i ako srčem jednu te istu kavu satima? Što? Ima nas svakakvih. A onda kad će zatvarat kafić, kad će dizat stolice, micat stoljnjake ja ću se dić i reć "uh baš sam nešto pospana, kasno je, idem spavat". Budući da ću se tokom tih 4 sata iz gosta pretvorit u domaće življe, to će on samo kimnut glavom i reć "ajde idi, laku noć , lijepo spavaj", to će mi reć i ondak ćemo otić svak na svoju stranu. Tek će kasnije on shvatit da mi nije naplatio, al bit će prekasno ja sam već otišla. Eto , tako sam ja razmišljala i taman krenula razrađivat plan E. Taj je bio da operem prozore na autima koji dolaze i parkiraju. Oni dođu i parkiraju a ja hop,krpicu, vodu i perem stakla. Prednja. Čovjek viče "nemojte, ne treba" no ja se pravim gluha.Perem. Onda on izvadi kunu pa mi da. Dođe drugi ja opet perem, on opet viče "ne treba makni se" no nečujem, gluha sam. I tako kunu po kunu...... A onda sam krajičkom oka vidjela osobu B kako se približava kafiću. Nisam još bila sigurna da je to ona, al mislila sam, ma nema veze ako i nije ona ja ću ju pozvat za stol. Pak ću pričat sve u šesnajst, neću joj dat ni da odahne, uvući ću ju u razgovor. Kad god će mi htjet reć da me ne pozna ja ću joj uletit u riječ, pričat ću i pričat i ondak kad se upoznamo bit će joj neugodno da mi ne plati kavu, ipak zabavljala sam ju tu pola sata, pak ću se tako izvuć. No bila je ona. Sve je bilo riješeno. (update zbog Filipinke. Dogovor je unaprijed bio da ona plaća kavu i koka-kolu, tak se ponudila ja sam prihvatila). Pao mi je kamen sa srca, duše i tijela. Ostatak je protekao u razgovoru ugodnom. |
16.07.2008., srijeda
Današnja, vrlo zanimljiva tema bila je nastavak jučerašnje. Naime, jučer smo obradili lonce, obavijest za one koji su zaboravili, pa smo stoga danas nastavili u istom tonu. Mislim logično je da se nastavi u istom tonu, bilo bi jako glupo da se na primjer počne obrađivat nešto drugo, a još nije obrađeno čitavo domaćinstvo. Mislim meni to logično. Nemoš skakat s teme na temu. Kako bi to bilo na primjer da gledaš seriju danas, a onda sutra ti daju neku drugu seriju, pa preksutra neku treću, a onda opet onu prvu. Imao bi kuršlus u mozgu i bio bi sav zbunjen i nesretan. Daklen, znajući za to , moji su likovi danas nastavili ono od jučer. Stoga su danas na repertoaru bile : a) sušilice b) mašine za rublje koje su metalik i ne ostaju otisci prstiju c) WC školjke koje se ne moraju prat jer se peru same. Moj je angažman u tom razgovoru bio 0. Nula. Zero. Nada. Ništa. Zašto? Evo zašto: Sušilicu za veš sam imala dok se nismo odselili. U njoj sam slovima i brojevima JEDNOM (1) osušila veš. I to kad je bila zima a oprali smo deku. Pak je morala bit pod hitno suha jerbo inače ja ne bih pisala ovaj post, jerbo bi se bila smrzla bez deke. I to je bila sva moja karijera sa sušilicom veša. Dakle, jasno je da nisam mogla sudjelovat u razgovoru o sušilicama jer nemam što reć. Mislim što da kažem? Da kažem da sam osušila deku? Pitalo bi me „zar vi još uvijek koristite deke? Pa to nije više u modi, sada se koriste futuristički popluni , izrađeni od zraka koji koštaju 9000 eura po centimetru. Pa zar vi to nemate?“ I di sam onda pitam ja vas? Morala bi reć da nemam takav poplun i istina bi izašla na vidjelo i onda bi me prezrelo. Pak sam šutila kod teme broj 1. Ondak je došla tema broj dva. Ona o otiscima prstiju. Tu sam temu isto prešutila, jerbo nisam znala što bih rekla. Mislim ako imaš mašinu na kojoj se ne vide otisci prstiju onda moraš imat i takav frižider. I štednjak . I kadu. I …. I što? Mislem se „Levant bolje šuti. Jer ako te pitaju jel imaš štednjak na kojem nema otisaka prstiju a ti kažeš da nemaš prezret će te za čitav život. Neće se više htjet razgovarat s tobom.“ Ovako, ako šutim možda me neće prezret. No odsad ću doma brisat sve aparate koje imam. Svaki dan. I još ću u rukavicama radit, neće se meni vidit otisci prstiju na mojoj aparaturi. A neeee.. U trećoj temi također nisam mogla sudjelovat. Ona je o wc školjkama koje se peru same. Mislim što da kažem? Da se kupam u kadi koja se svakim danom sve više i više ljušti? Koja u stvari na sebi više i nema emaila, email je još samo prošlo svršeno vrijeme. Nekad bilo sad se spominjalo. Zar to da kažem? Zar da kažem da se ganjam na policiji sa emajlatorom? Pa di bi mi bio kraj? Izopćili bi me iz grupe i nitko se više samnom nebi htio razgovarat. Kad bi ušla u ured, svi bi me gledali kao čudovište i monstruma a iza leđa bi mi pričali "znaš, ona ti nema wc školjku koja ti se pere sama, a plus toga" tu bi zastali u govoru, napravili bi onaj izraz lica koji odražava gnušanje i nastavili "ona ti se kupa u kadi koja nema emajla". Tu bi naravno auditorij ostao u šoku! Ostali bi bez riječi. Ne bi mogli do daha doć. I svi bi me zamrzili. Svi bi okretali glavu od mene kad bi me vidjeli na hodniku. Zato sam šutila eto. Jer šutnja znači potvrdu. Je, je. Ako šutiš niko ti niš ne može. Pa se tako provučeš. Provukla sam se jučer, provukla sam se i danas, al dokle će me sreća držat pitam ja samu sebe? Jednog će me dana otkrit i di sam onda? Di pitam ja vas? Stoga sad idem surfat po netu. Saznat sve o toj mašini na kojoj se ne vide otisci prstiju. Pak ju odo kupit.....Iz tih stopa ju odo kupit. Stavit ću ju u podrum i nek tamo bude. Kad mi dođu gosti lijepo ću ju hop - hop izvadit iz podruma, stavit na mjesto stare mašine i gostima kao slučajno ostavit vrata kupaone otvorena. Pa kad vide reći će "imaš novu mašinu?". Ja ću reć onako tiho i skromno "ma da, to je ona na kojoj ne ostaju otisci prstiju", onako skromno i kao kul ću to reć. Pa če moji gosti ostat zapanjeni. I divit će mi se u sebi naravno, ne na glas, i mislit će "vidi kako je ona moderna i bogata. Sve ima". Ha! I ondak će se svi htjet družit samnom, a ne s prezirom i gnušanjem me gledat, kak bi me i sad gledali da nisam bila mudra pa sam šutila. |
15.07.2008., utorak
14.07.2008., ponedjeljak
|
Ovo mi je 500 post pa si stoga čestitam. I želim si dug i sretan život. I još si želim da mi se sve želje ostvare. Mali je pas inače u zadnje vrijeme skroz dobar. Mislim u okvirima u kojima on može bit dobar. Mislim, mali pas je mali pas i pričat o dobroti u tom kontekstu je bogohulno jer zmija je zmija i zmija će ostat zmija, no u zadnje vrijeme je malom pasu vruće pa je dobar. Ili bolje da kažem miran. Iz tog mira zbog vrućine, proizlazi njegova dobrota, jer ako to ne naglasim štovano bi čitateljstvo moglo zabunom pomislit da je mali pas stvarno i dobar.  A ne, ne.  Vuk dlaku mijenja ćud nikada, kaže stara poslovica iskusnih i mudrih ljudi. Pa tako i Zmija u tijelu psa mirna samo zato što mu vruće. Pa se izležava. Miruje. Spavucka i spava. Kunja. Čak se dogodilo da je jedno jutro propustio probudit svoje ukućane u POLA SEDAM kao što to radi sva jutra ovih 3 i pol godine koliko živi sa nama. Pak smo se naspavali. Do devet. A taj dan zaokružili smo na kalendaru. I slavit ćemo ga kao praznik! A kad ostarimo sjećat ćemo se. Sjedit ćemo na verandi stari i nemoćni i evocirat uspomene. "A sjećaš se onomad kad smo jedamput spavali do devet?" drhtavim će mi se ,starčakim glasom obratit Muškarac. "Da, kako se ne bi sjećala, pa to mi je bio jedan od najljepših dana u životu" odgovorit ću ja . "Tko zna što je bilo malom psu tada da nas nije probudio? Ta zaboga subota je bila, subotom je on najradije budio oko 6 ujutro" nastavit će isti evocirat uspomene, brišući svoje naočale dioptrije -23. "Ne znam što mu je bilo tada, no to se više nije ponovilo " tužno ću odgovorit "U idućih se 15 godina VIŠE nešto takvoga nije ponovilo" . Poslije toga ćemo zašutjet. Izmorit će nas taj dugački razgovor. Svako će utonut u svoje uspomene. Muškarac će se prisjećat svojih osvajanja. No neće bit siguran jel to izmislio ili se to stvarno dogodilo. Gledat će svoj štap za hodanje i mislit "moram kupit novi ovaj je izašao iz mode".Ja ću se sjećati svojih haljina. To neće bit teško jer tokom života ih i nije bilo puno. . I onda ćemo oboje udahnut. Onako starački. Žalit ćemo za ljepšim vremenima kad smo još bili mladi i kad smo malog pasa mogli prošetat . Kad smo još po stepenicama mogli hodat. Kad smo se radi njega dizali u pola sedam a ne kao sad zato što ne možemo spavat. Tako ćemo se prisjećat. I ondak će Muškarac pitat, kako uvijek i pita "A jel ti fali Mali Pas?" "Ne kaj bi mi falio, što je tebi?" odgovorit ću ja, ali ovoga puta to će bit laž. |
bez riječi
11.07.2008., petak
|
Ako netko živi blizu mene a čuo je noćas neke neartikulirane zvukove iz mog stana odmah da mu kažem da sam to bila ja. Trudila sam se da zvukovi ne budu životinjski, da imaju barem malu naznaku čovječjih uzdaha, no mi je to teško polazilo za rukom. Mali me je Pas gledao misleć u sebi "otimaš mi zvukove" ali u toj svojoj boli nisam se mogla obazirat na njega, nekako sam bila obavijena sobom. Kresnulo me negdje oko 6 popodne i do sad me ne pušta. Boli tako da vidim sve zvijezde na nebu i šire, iznajmit ću se astronomima sad je pravi čas. Sve ih vidim jasno, zvijezde mislim, pak ako im trebaju dodatne informacije tu sam. Naravno da se neću iznajmit sam tak, za siću. Naplatit ću to, no zato pružam i cjelokupnu i temeljitu sliku. Zvijezde. Bilo koje. Samo reci. E dakle, upravo sam stigla od doktorice di sam u čekaonici i šire napravila čitavu scenu, al koga briga, boli me čovječe, ne mogu još i na svoj imiđ mislit. Prvo sam sjedila na stolici u Ghandijevom stavu. Onda sam počela šetat. Onda su mi ostali pacjenti krenuli ić na živce. Mislim meni oni uvijek idu na živce jer su svi neki negativni i gunđavi, no u normalnim okolnostima, kad sam naprimjer samo prehlađena odem van pa popušim cigaretu,sve samo da ih ne slušam, pa na taj način poštedim sebe silnog pametovanja na račun doktorice. Koja je usput rečeno izuzetno ok i dobra i nema joj se što zamjerat. Osim ako nisi gunđalo, a to je 90% pacijenata diljem rvatske, e ti će zamjerat ionako svemu i svačemu. Moš im dat svo zlato svijeta ti će ti reć da ima još 2 grama negdje na Aljsasci i da ta dva grama nisu dobili i krenut će napravit čitavu scenu iz toga. E takvi su to pacjenti. Pak im onda i doktorica ne valja jer ....e sad tu ima velika lepeza razloga, nebih ulazila u njih jer niti jedan ne stoji. Ne drži vodu reklo bi u narodu. I tako bilo mi teško hodat pa nisam mogla otić dole i popušit cigaretu, e da bih se maknula od "ništa nevalja" ljudi i zadržala zdrav duh u zdravom tijelu. Pak sam sjedila. I kukala u sebi. Pak sam se digla pa šetala. Pak sam samu sebe smirivala da gunđalu do mene ne istresem što ga ide. Pak sam sjela. Pak sam ustala. Pak sam šetala, sjela,ustala........ Onda me pozvala u ordinaciju pa sam se počela plakat. Mislim boli čovječe tako jako boli da nisam znala što bi. Nisam ono plakala baš da bi ridala, ali to mi bio ispušni ventil. Pa sam pustila suzu dvije, pri tome hodajuć po ordinaciji jer sjedit više ne mogu. Onda sam damski obrisala suze , onda sam rekla, "boli me ne mogu hodat, oprostite al ne mogu ni stajat, niš ne mogu". Onda je doktorica odlučila da će mi sprašit inekciju našto našto sam se ukočila. Od užasa. Mislim inekciju mi dat, to nije čovječno. Pa sam joj rekla da sam ja jedna ogromna kukavica, da upravo gleda najveću kukavicu na kugli zemaljskoj te neka mi se smiluje i neka mi da tablete, ja inekciju neću! "Ali vidim da vas boli, proći će vas odmah od inekcije". Onda sam joj počela prodavat neku filozofiju o inekcijama, nije me shvatila, iskreno nisam shvaćala ni ja samu sebe, no strah je strah, u strahu su velike oči i dug jezik. No shvatila je i rekla "dobro, dat ću vam terapiju". I evo me, pod lijekovima. Zdrogirana sam i baš mi je taman. Oči mi ionako flaksaju, sad flaksaju još više, sve mi mutno ali bar ne boli. To sam dobila upalu od klime. Koja je iza mene. I puše u mene. Stalno i uvijek. Stoga se moram pomaknut. Na neko drugo mjesto u sobi. Ili neku drugu sobu.Bolje bi bilo neku drugu firmu. A najbolje da uopće ne radim, vidi se kako rad djeluje na mene, bol mi izaziva veliku.No kako to objasnit bilo kome? Kako pitam ja vas? Stoga šutim, trpim i patim. Što ću drugo? Žrtva sam ali to stoički i hrabro podnosim! Eto samo neka se zna! |
09.07.2008., srijeda
U zmajevu gnijezdu
|
Meni život nikako, ali baš nikako ne može bit dosadan. Kad uhvatim zlatnu ribicu i kad mi veli da kažem želju reći ću "čuj daj mi 10 minuta dosade u svakom danu plizzzz". Ova će me nato pogledat s razumijevanjem i reć "ok, izvoli, evo, zaslužila si". Pak ću svaki dan znat da imam svojih 10 minuta dosade i to će me (o)držat u životu. Nnnnda, sad ću vam reći kako sam otkrila vampire u našem okruženju. Infiltrirali su se i teško ih je otkrit. No ja jesam. Otkrila ih mislim.Možda ne bi , da me put nije nanio okulisti. Ušla sam nevina, tražeć da me pregledaju, oči da mi pregledaju. Jerbo štekaju pomalo. Oči mislim. Pak sam mislila da imam posla sa medicinskom sestrom i sa doktoricom-okulistom, te sa ostalim običnim osobljem Ghetaldusa. Tako sam ja nevino mislila. Mislila sam to prvih dvadeset minuta da, al onda sam progledala! Postalo mi jasno! Prosvjetlilo me! Vampiri su to.Čitava vampirsko leglo je to! Koje se infiltriralo u naš mali grad e da bi pilo našu krv. Infiltriralo se i kamufliralo u Ghetaldus Optiku osoblje, al mene više ne mogu prevarit.  Ja sam ih pročitala!U početku mi doktorica nije bila sumnjiva. Krenula me pregledavat i onda ostavila svu inkvizicijsku aparaturu na stol, okrenula se prema meni i rekla : "dat ću vam dvoje naočale. Jedne za čitanje a druge za vožnju i televiziju." Meni naivnoj ništa to nije bilo sumnjivo, ak doktorica misli da moram imat dvoje naočale imat ću dvoje naočale tako sam ja razmišljala, ne shvaćajuć da se u tijelu doktorice krije rumunjski vukodlak koji jedva čeka da sa svojom ostalom familijom podijeli moju krv. Ne. Ništa još nisam shvaćala ni kad sam došla sestri ovjerit papire. Mišljah "sestra je to medicinska. Zgodna cura" . Mišljah ja tako u nevinoj glavi. I nije mi bilo sumnjivo ni kad je rekla "možete naočale naručit i tu odmah kod nas". (Malo zamjeram samoj sebi da ih prije nisam pročitala, a opet, tko bi očekivao da je Optika Ghetaldus vampirsko leglo pitam ja vas? Tko?? Nitko normalan to ne bi očekivao te stoga ne bi bio ni na oprezu. Kao što i ja nisam bila. Na oprezu mislim.) I sad.. Spremila sam svoje papire, dobila potrebne informacije o svojoj dioptriji koja će do šezdesete godine mog života varirati a onda valjda il prestat il ne prestat, ako sam dobro shvatila doktoricu vukodlaka. Spremila sam dakle papire sa mišlju "na kavu sad idem, popušit cigaretu idem", al me zaustavio onaj glas sestre drakule, kojoj nikako nije pasalo, zbog ostatka familije a i zbog moje krvi da me samo tako pusti da odem, ostali bi bez moje krvi a žedni su već dosta bili ,kad bi me pustila stoga je još jednom, sugestivnim glasom rekla "tu odmah možete naručit naočale pa ste sve obavili". Budući da , kao što sam već rekla, nisam još uvijek imala pojam da sam u zmajevu gnijezdu, da sam u gnijezdu rumunjske krv-pijemo-obitelji to sam nevino i poslušala savjet pri tom pomisleć "ma ima pravo. ajde da to obavim odmah". I što dakle napravim? Skrenem u tu drugu prostoriju na kojoj na vratima piše Dior naočale 50% popusta, velikim crvenim slovima, još uvijek ne shvaćajuć da je to mamac. Da su rumunjski paukovi to stavili da bi se nevine mušice uhvatile u mrežu. Da ih zatim isišu i pojedu, zatim ispljunu i da ih nitko više vidio nebi. Ne, ne shvaćam ja to. Pak dođem do pulta, izvadim sve što se izvadit dalo u vezi mojih očiju, te papire, te stare naočale, te etui i pritom kažem "ovo su stare naočale, možemo li samo zamijenit staklo?. Puno su koštale i ne mogu si više priuštit toliko novaca za naočale. Pogotovo ako su dvoje" To ja kažem vampiru!!!!!!!!!!!  Streljat me treba!Rumunski se drakula, u liku apotekarke kojoj je isisao krv te se naselio u njezino tijelo samo uredno nasmiješi i prešuti. Te kaže "može, ali vama trebaju i druge" te brzinom svjetlosti počne vadit okvire svih vrsta, boja i dezena. Te ih postavljati pred mene na pult. Brzina svjetlosti potrebna je rumunjskom pauku sisavcu zato da muha u njegovoj mreži ne bi stigla vidjeti cijene. To mi je tek kasnije postalo jasno. Onoliko kasnije koliko je bilo potrebno da bude prekasno. Ja sam dakle, u svojoj naivnosti ponovila " dajte mi neke jeftinije , ako moram imat dvoje naočala ne mogu izdvojit toliko novaca odjednom". (Mislim da se ovaj unutra, u tijelu jadne žene apotekarke previjao od smijeha, ali ja to nisam znala. Jer do tud ih još uvijek nisam bila pročitala. Još sam bila naivna). Još sam se koprcala. "Jesu plastični okviri jeftiniji?" pitala sam našto mi je stigao kratak i suh odgovor "nisu". Mislim da je u tom momentu vampir u tijelu jadne žene krenuo bit malo nervozan, ali ja ni to nisam uspjela shvatit. Meškoljio se jer krv mu je nadohvat ruke a žrtva se koprca. Mislim, razumijem ga, i ja bi tako. Mislim ako ti je nešto nadohvat ruke, samo zgrabiš i ispijaš ,onda ti svako odugovlačenje diže tlak. No brzo se oporavio od tih njemu nepotrebnih i zamornih zastoja, krv je blizu, krv je sigurna, samo se moram malo potrudit, žrtva je u mreži, ajde daj si truda, govorio je ovaj sebi te promijenio smjer i taktiku "hoćete fotosenzibilna stakla?" "Ja , neću što će mi?" odgovaram. "Zato što su ta bolja (i skuplja misli si on, o puno puno skuplja ali ti to još neznaš bijedna muho) i bit će vam puno lakše vozit" umiljavajućim i sugestivnim tonom nastavlja on. "Brzina, brzina je bitna" misli se on u sebi "zbuni ju, napravi joj košmar u glavi, puno pričaj, stavljaj joj još novih okvira na pult. Zbuni, zbuni i još malo u mreži je". Pak s tim u skladu vadi nove okvire. Muha je u mreži . "Dobro , može fotosenzibilna, čujte nemam iskustva s naočalama, neznam vi mi kažite" radim zadnju i katastrofalnu pogrešku. Rumunj likuje! Rumunj vidi krv koja samo što ne poteče. Rumunj caruje. Jedva se suzdržava da ne pokaže oštre zube. "Ne još" misli si te nastavlja "dobro, sad ću vam izračunati onda koliko sve to košta. Znači stari okvir, nova stakla, ovaj okvir nova stakla fotosenzibilna, to je samo dvije i pol tisuće kuna što možete platiti i u ratama a i socijalno će vam vratiti (pri čemu zaboravlja reć da socijalno vraća 0,0008% od cijene)" priča ovaj s čistom i podlom namjerom da me zbuni i da mi neda misliti i da pomislim da on ne pije moju krv nego da mi čini uslugu te da prolazim super jeftino. Te stoga izvadim karticu i platim!!! "Naočale ćete dobiti za deset dana" govori mi uz osmijeh i tek tada vidim oštre zube i gladan pogled. No već je prekasno. Moja je krv popijena. Ispljunuli su me van na toplo sunce. Gdje sam shvatila ovo : zbogom ljetna garderobo.  Zbogom ljetna haljinice.Dobro jutro tugo... |
08.07.2008., utorak
07.07.2008., ponedjeljak
|
I sad. Ako netko možda misli da je kupit tendu lak i neodgovoran posao, ono dođeš i kupiš i "što se sad tu ima filozofirat" posao, ovim ću ga postom uvjerit da to nije tako. O nikako nije tako. To ti je posao od kojih 2 tjedna i više te ako netko ima namjeru kupovat tende , preporučila bih mu neka lijepo pročita ovaj post, zatim napravi dobru meditaciju, zatim neka pokupi sve živce na jedno mjesto i strpa ih u ladicu. Da mu ne smetaju. Živci mislim. Pri kupovini mislim. Ovako je to bilo. Krenuli smo "kupit tendu". Daklen, u mojoj glavi bila je to priča od jednog popodneva, dakle idemo i kupimo. Točka kraj priče. Početak je priče ohrabrujuć, optimističan dapače. Parkiranje je dobro prošlo. Uzalaz u Bauhaus isto je prošao bez problema. Pronalaženje tende prošlo je ok. Bingo, pomisliš u naivnoj glavi. Evo je, tenda je tu pomisliš. Vidiš cijenu, vidiš boje, vidiš dimenzije sve ti odgovara. Već ju vidiš na kućici. Te kreneš na onu malu kućicu-blagajnu da pitaš za još neke detalje. Tipa da li možda imaju neke druge boje. Al to pitaš tek tako, razmažen si postao. Odgovara ti kućica-blagajna-blagajnica "nema." "Dobro" misleš se ti u svojoj glavi "ništa onda kupit ćemo ovu" te to isto kažeš i na glas. Odgovara ti kućica-blagajna-blagajnica "nemože. ta je izložbeni primjerak". "Dobro" misleš se ti "uzet ćemo onu koja nije izložbeni primjerak" te to isto kažeš i na glas. "Nema." kaže kućica-blagajna-blagajnica "Nema tendi" "Kad će bit?" pitaš "U proljeće" odgovara. Ti lagano, polako, smireno kreneš tiltat. Prvo lagano tiltaš. Onda osjetiš kako iz laganog tiltanja kreneš jače tiltat. Živce si svoje ponio sa sobom , nisi slušao savjet iz ovog posta koji ti kaže da je prvi zakon kupovine u hrvatskoj ŽIVCE OSTAVI DOMA U LADICI. Nisi to učinio. Uzeo si ih sa sobom. Živce svoje mislim. Vani 456 stupnjeva celzijusa. "Tendi nema. Doći će u proljeće." Slušaš svoj glas koji ti to ponavlja unutra negdje gdje bi trebao bit mozak, al mozak ti se na toj temperaturi već rastopio. Pak sporo kažeš, pri tome još i smireno "Zašto ih onda imate vani? Što znači što vidim izložbeni primjerak ako nema tendi na prodaji?". Do tud si još smiren. Ponosan na sebe što si smiren, kreneš monologom dalje „I kako to nemate..SVE DO PROLJEĆA?" No ovaj zadnji dio te zezne. Ovaj zadnji dio već vičeš tonom histerične klimakterične frustrirane žene koja nikako ne želiš bit al eto tende to izbacile na svjetlo dana. Mislim tvoje frustracije izbacilo na svjetlo dana. Da ih svi vide. Vrištiš "kako nema sve do proljeća?" i sam se sebi čudiš "bože što mi je?". No kad je bal nek bude maskembal govori ono u tvojoj glavi koje se rastopilo na plus četristo stupnjeva celzijusa , pak nastavljaš govoriti kućici-blagajni-blagajnici "recite mi molim vas koji su vam to štosevi da robu imate vani a ne prodajete ju i ne možemo kupit? Onda ih nemojte stavljat van" pa nastavljaš u tom tonu idućih pola sata , usput izbacujuć nagomilane frustracije od jedno 10 posljednjih godina svoga života. Tu se nađe jedan par kojem je žao tebe. Vidi da si sva nezdefinirana, da ćeš infarkt dobit ako ovako nastaviš, pak ti priđu i kažu „ima u lidlu, na akciji, probajte tamo“. Ti se smiriš. Kreneš u Lidl na akciju u akciju. Vidiš tende. Isto odgovaraju. No trebaš pitat nekog o svemu tome a nikog nigdje. Čekaš. Lagano tiltaš al čekaš. Nikog. „Kad smo već tu ajmo do Peveca još vidjet“ . Krenemo do Peveca. Jupi ima. No poučen iskustvom ipak pitaš „Imate li tende?“ Preziran odgovor uz preziran pogled „Naravno da imamo“ ošine te pri tom vjerojatno misleć "gle idiotkinju, pa vidi da ima" , ne znajuć da ti imaš iskustvo od prije pola sata da ima a nema. OK, misleš se. Baš dobro. Pitaš „imate i druge boje?“ „Ima“ Opa. Ne vjeruješ. Sad moraš ipak otić na kućicu izmjerit dimenzije da nebi kupio nešto što ti preveliko ili premalo ili preširoko ili predugačko. Pa sutradan odeš na kućicu. Izmjeriš. Sve štima. Ovo je dalje Muškarčeva priča jer ja sam (još) na terapiji apaurinima. Najjača doza. Daklen krene on kupit taj u Lidl jer je kao tamo tamno plavo-bijela tenda a ta nam paše više nego žuta. I uzme, odnese na blagajnu. Kaže blagajnica „1500 kuna“ . I zaračuna. Kako 1500 piše 899 ?pita Muškarac. „Ah, ta je sa motorom pa je skuplja“ I vrati se Muškarac i pogleda na oglas kad tamo sitnim slovima STVARNO piše 1500 kuna tenda sa motorom. Čeka on, kao što čekasmo i dva dana prije da mu netko nađe onu za 899, jerbo zna se da sam ja gola i bosa i ako da 1500 kuna za tendu ja ostah gola i bosa, zna to Muškarac, pak stoga uredno vraća onih viška 600 kuna tende s motorom i traži onu bez motora, e da bi njegovo žensko moglo sebe obuć. Te čeka. Čeka……… (Tko čeka uvijek i ne dočeka, poslovica laže). Čekao i otišao u Pevec. Po onu koju vidjesmo. Jeftiniju. Pak pita „a ima li zeleno-bijela?“ Ima kaže prodavač. Muškarac ode, plati i krene na skladište. Uglavnom, na kućici imamo ŽUTO-BIJELU tendu. Jer tako ti je to u rvackoj ima a nema. Ima zeleno-bijela tenda. Al nema. Pa se ti misli. Oboje smo trenutno na terapiji apaurinima. |
B kao Budapest - Hunyadi Janos
04.07.2008., petak
B kao Budapest - Most slobode
03.07.2008., četvrtak
Intermezzo
|
Ja neznam kakvo sam ja to žensko biće? Ja sam neki mutant što li? Naime kad čitam literaturu ili gledam neki film ili slušam živuće likove pri kakvom intervjuu sve su to neki ljudi koje obožavaju svoje muške ili ženske partnere ovisno o tome koji spol priča. Žene -te su vrijedne, te su marljive, te su požrtvovane, te nalaze lijepu riječ za svoje muške partnere. Te im ništa nije teško za te svoje muškarce napravit. I obratno. Muškarci su mahom oženjeni ili u vezi sa vilama. Boginjama. Pažljivim i požrtvovnim ženama. Ivanama Orleankama. I sad... budući da kod mene osobno to nije slučaj dalo mi misliti. Kod mene je slučaj da mi moj muški partner cca 60-64,6% vremena ide na živce. Najgore mi kad mi puše za vrat. Ono, kad nekud idemo skupa a njemu dosadno. Pa cupka. I puše mi za vrat. I širi mi nervozu i svoju nervoznu energiju. Na primjer odemo kupit meni čizme. Ja ga ne zovem da ide samnom no on hoće. ("ko te zvao" mislem se u sebi u takvim trenucima "samo ćeš mi puhat za vratom a onda će svi okolo pričat kako si ti dobar i divan i krasan i kako hoćeš ići samnom po dućanima") I uvijek se te crne slutnje i ostvare. Dođemo u dućan, probam jedne čizme a ovaj već govori "kupi, kupi". I puše mi za vratom i cupka i okreće očima. Tada mi dođe da mu stavim bombu u đep. Neku dosta jaku. Onu koja će ga sigurno raznesti u hrpu komadića. Koji neće cupkat.  Komadići mislim.Ili ... kad se sjedne nasuprot mene, prekrsti ruke i bulji. E tad mi ide 100% na živce i najradije bi mu ,da imam pištolj ,sprašila metak točno nasred čela. ili ... kad mi kaže da ga probudim. Onda kad ga probudim kaže "još 5 minuta". Pa onda "još 5 minuta". Tad bi ga zadavila golim rukama. Brzo i čisto ubojstvo. S guštom! (Tu sam se naučila da ga samo jednom prodrmam. Grubo. Jebemti nježnost kad ne pali. Znači grubo ga prodrmam, kažem "ja idem ti kako hoćeš"). Pak odem. ili ... kad hoda iza mene. Tad mi krene misao o dva metka direkt u srce . Tako da budem sigurna da je 100% mrtav! Nije mi dost što MaliPas hoda uporno iza mene, još mora i ovaj hodat! Malo pseto mi neda disat. Ja u kupaonu on u kupaonu. Ja u kuhinju on u kuhinju. Ja u hodnik on u hodnik. Ja na stolac on na stolac. Ja na krevet on na krevet. Ja na prozor on na prozor. Prati me u stopu. Uvijek! Stalno! To nekako izdržavam. Al kad te u stopu prate dva muška lika, jedan pas, jedan čovjek, e ondak je to već puno teže za izdržat.  Kod takvih situacija već razmišljam o gaženju. Kao ja vozim auto a on leži. I ja prelazim , prelazim, prelazim..... Ima toga još. Mogla bih ja naprajat do preksutra no mislim da sam uspjela izreć osnovnu misao. Uglavnom poanta ove priče je da mi muški pratilac većinom vremena ide na živce. Mislim da bude jasno, znam da i ja njemu idem na živce! Isto cca 60% vremena. I ako nam se onih 40% vremena kad jedno drugom neidemo na živce poklopi ondak je sve u redu.  Ali to su rijetki petci. Obično je ili njegovih 60% u igri ili mojih 60% pak to rezultira da većinom vremena jedno drugom idemo na jetra i u glavi imamo ubojite misli. I sad... Ja čitam literaturu, obično neku žensku i te žene na sva usta hvale svoj život sa tim i tim muškarcem. Kao njima dobro. Kao oni divni. Kao oni predobri. Kao život s njima je bajka. Kao nebi se mijenjale nizašto. Kao nije njima teško svojim Muškarcima napravit sve... .... Ili obratno. Ako piše muško onda su žene prekrasne i predivne. Nigdje u literaturi nikakve ni najmanje naznake, ni najmanjeg znakića da bi neko nekom išao na živce. Mislim ono sve bajke i sve idile. I svi se vole i ljube od rođenja pa sve do svoje smrti. I šire.I sad sam se ja pitala - ili literatura laže ili ja nisam normalna? Na pitanje još uvijek nemam egzaktan odgovor no sklonija sam vjerovati prvoj varijanti. Onoj da literatura laže. Laže čovječe sve u šesnajst! Nemože to bit! Jer tko te muškarce može volit 100% vremena? Tko pitam ja vas? Dakle lažu! E sad mi se postavlja pitanje, zašto lažu? Pak nakon razmišljanja imam odgovor na to. Živjeli su dugo skupa. Onda jedno umrlo. Onda prošlo vrijeme i ono drugo zaboravilo onih 60 % kad mu ono drugo išlo na živce. Pak se sjeća samo onih 40% posto pak tih 40% uzdiže u nebesa. I s tih 40% meni radilo komplekse manje vrijednosti Dok ih nisam pročitala!!! Ko knjigu sam ih pročitala!!!!. I sad kad čitam neku knjigu, gledam neku seriju ili slušam živa bića kako u nebesa uzdižu svoje bračne i (ili) ine partnere , sad se samo superiorno nasmiješim i kažem samoj sebi "ajme što lažu nemoš vjerovat". I oma mi bude lakše. Oma se osjećam bolje. Oma dozvolim svom mozgu da i dalje smišlja najmučnije metode ubistva onog drugog. Jer stvar ti je u razumijevanju. Razumijevanju literature! Ako shvatiš da literatura laže i da si ti normalan, život odmah krene bit ljepši, a inkvizicijske sprave u tvojoj glavi dobivaju smisao. Malo pomalo postanu sve perfidnije i profesionalnije. A ti napokon kreneš uživat u konstruiranju istih umjesto da se grizeš zbog osjećaja krivnje. |
