Marketing
Lako drugaricama i drugovima koji neidu na godišnji. Ili koji su već bili.
Lako njima. Oni svoje odradili, i sad su mirni.
Teško je nama koji idemo. A radit još moramo. Dva dana radit moramo.
Pa se meškoljimo po stolcu i šire. (o.a. moja firma nam i lopte kupila da na njima sjedimo. Pak možemo birat : oš loptu oš stolac). Meni lopta više ok, i češće na njoj sjedim nego na stolici no sad me baš neće. Oće me stolica.
I tako se meškoljiš na toj anatomskoj crnoj stolici i čekaš. Glava ti negdje u oblacima, tijelo žudi za vodom. Morskom. Slanom.
A kolege dosađuju.
E lako njima, drugovima, kojima rad sve! Lako njima udarnicima koji ne trebaju godišnjeg odmora. Koji mogu. Koji samo rade i rade.
Drugovi i drugarice,
ja ne mogu samo radit i radit. 
Meni je to previše i bok!
Nitko me nije pitao pa se ondak ni nezna da bih ja srijedom radila. Zašto srijedom? Zato jer to merkur. A merkur mi baš po volji. Daklen srijedom bi radila, ostalo bih se pripremala, ozbiljno i stručno za tu srijedu. Odmorila bih se na primjer. Zatim bih na frizuru otišla. Kozmetičaru. Vježbala bih.
Te u srijedu, evo me, bingo, vedra, vesela i radno raspoložena.
I svi sretni i zadovoljni. Došla bih pjevajuć na posao. Uredna. Opeglana. Bez podočnjaka i sličnih otkrivajućih znakova umora. Sa finom bojom kose. Uvijek novom. Uvijek lijepom. Smješkala bih se okolo, pokazivala zdrave zube jerbo bi našla vremena da pastu za izbjeljivanje nađem.
Zatim, bila bih smirena. Sve bi odradila na vrijeme i sa voljom. Uz pjesmu.
Ma bila bi to milina. I za mene i za svijet.
I struje bih manje trošila. Jerbo ne bi palila aparaturu. Silnu. U uredu.
Nego samo srijedom. Ostale dane iznajmila bih prostor nekoj udruzi. Na primjer uduzi za zaštitu ptica selica i riba grabljivica . Pa bi mi oni plaćali najamninu. Pak bih ....ah snovi...
No kao što sam rekla, nitko me nije pitao, pa se ni nezna moje mišljenje.
Stoga moram dolaziti, iz nekih meni čudnih i dosta stranih razloga svakoga dana od ponedjeljka do petka. I to uvijek u isto vrijeme.
I sjedit na lopti. Ili stolici. I slušat neke likove koji mi nešto govore.
Princeza sam htjela bit. Ona koja ne može ležat na zrnu graška. No nisam ja za princeze jer meni moš i šljunak stavit pod plahtu ja ću zaspat snom pravednika a da ništa ne primijetim. Osim toga kad sam vidjela kako princeze završavaju nekako me prošla volja.
Daklen niš od princeze, niš od rada srijedom nego lijepo još dva dana šuti, trpi a ondak lagano put mora. Za sada treba zatvorit usta, isključit mozak te izdurat još tih 16 radnih sati.
Eto u ovakvom sam duševnom stanju danas. U istom ću bit još i sutra a ondak se nadam da će život postat malkice ljepši. Bar na neko vrijeme.
Post je objavljen 30.07.2008. u 15:34 sati.