Pregled posta

Ako netko živi blizu mene a čuo je noćas neke neartikulirane zvukove iz mog stana odmah da mu kažem da sam to bila ja. Trudila sam se da zvukovi ne budu životinjski, da imaju barem malu naznaku čovječjih uzdaha, no mi je to teško polazilo za rukom. Mali me je Pas gledao misleć u sebi "otimaš mi zvukove" ali u toj svojoj boli nisam se mogla obazirat na njega, nekako sam bila obavijena sobom.
Kresnulo me negdje oko 6 popodne i do sad me ne pušta. Boli tako da vidim sve zvijezde na nebu i šire, iznajmit ću se astronomima sad je pravi čas. Sve ih vidim jasno, zvijezde mislim, pak ako im trebaju dodatne informacije tu sam. Naravno da se neću iznajmit sam tak, za siću. Naplatit ću to, no zato pružam i cjelokupnu i temeljitu sliku. Zvijezde. Bilo koje. Samo reci.

E dakle, upravo sam stigla od doktorice di sam u čekaonici i šire napravila čitavu scenu, al koga briga, boli me čovječe, ne mogu još i na svoj imiđ mislit. Prvo sam sjedila na stolici u Ghandijevom stavu. Onda sam počela šetat. Onda su mi ostali pacjenti krenuli ić na živce. Mislim meni oni uvijek idu na živce jer su svi neki negativni i gunđavi, no u normalnim okolnostima, kad sam naprimjer samo prehlađena odem van pa popušim cigaretu,sve samo da ih ne slušam, pa na taj način poštedim sebe silnog pametovanja na račun doktorice. Koja je usput rečeno izuzetno ok i dobra i nema joj se što zamjerat. Osim ako nisi gunđalo, a to je 90% pacijenata diljem rvatske, e ti će zamjerat ionako svemu i svačemu. Moš im dat svo zlato svijeta ti će ti reć da ima još 2 grama negdje na Aljsasci i da ta dva grama nisu dobili i krenut će napravit čitavu scenu iz toga. E takvi su to pacjenti. Pak im onda i doktorica ne valja jer ....e sad tu ima velika lepeza razloga, nebih ulazila u njih jer niti jedan ne stoji. Ne drži vodu reklo bi u narodu.
I tako bilo mi teško hodat pa nisam mogla otić dole i popušit cigaretu, e da bih se maknula od "ništa nevalja" ljudi i zadržala zdrav duh u zdravom tijelu.
Pak sam sjedila. I kukala u sebi.
Pak sam se digla pa šetala. Pak sam samu sebe smirivala da gunđalu do mene ne istresem što ga ide. Pak sam sjela. Pak sam ustala. Pak sam šetala, sjela,ustala........
Onda me pozvala u ordinaciju pa sam se počela plakat. Mislim boli čovječe tako jako boli da nisam znala što bi. Nisam ono plakala baš da bi ridala, ali to mi bio ispušni ventil. Pa sam pustila suzu dvije, pri tome hodajuć po ordinaciji jer sjedit više ne mogu. Onda sam damski obrisala suze , onda sam rekla, "boli me ne mogu hodat, oprostite al ne mogu ni stajat, niš ne mogu".
Onda je doktorica odlučila da će mi sprašit inekciju našto našto sam se ukočila. Od užasa. Mislim inekciju mi dat, to nije čovječno. Pa sam joj rekla da sam ja jedna ogromna kukavica, da upravo gleda najveću kukavicu na kugli zemaljskoj te neka mi se smiluje i neka mi da tablete, ja inekciju neću!
"Ali vidim da vas boli, proći će vas odmah od inekcije".
Onda sam joj počela prodavat neku filozofiju o inekcijama, nije me shvatila, iskreno nisam shvaćala ni ja samu sebe, no strah je strah, u strahu su velike oči i dug jezik.

No shvatila je i rekla "dobro, dat ću vam terapiju".

I evo me, pod lijekovima. Zdrogirana sam i baš mi je taman. Oči mi ionako flaksaju, sad flaksaju još više, sve mi mutno ali bar ne boli. To sam dobila upalu od klime. Koja je iza mene. I puše u mene. Stalno i uvijek.
Stoga se moram pomaknut. Na neko drugo mjesto u sobi. Ili neku drugu sobu.Bolje bi bilo neku drugu firmu. A najbolje da uopće ne radim, vidi se kako rad djeluje na mene, bol mi izaziva veliku.
No kako to objasnit bilo kome? Kako pitam ja vas?
Stoga šutim, trpim i patim. Što ću drugo?
Žrtva sam ali to stoički i hrabro podnosim!

Eto samo neka se zna!

Post je objavljen 11.07.2008. u 09:38 sati.