30.04.2008., srijeda

Eto je. Dekica :

Image Hosted by ImageShack.us

Pa ti reci da ništa ne radim. nono

- 08:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #

28.04.2008., ponedjeljak

Predratno stanje

Nnnda. Nešto nemam inspiracije zadnjih dana. Nešto živim kao u nekoj neugodi, nelagodi što li a navikla sam si pisat svaki dan, nekako mi to pisanje dođe kao odmak od sveg sranja s one druge strane života.
A isto mi dođe kao neka terapija. Da vidim da postojim i drugačija ja. Ma filozofiram.
Pucam u stvari po svim šavovima, odnosno ne pucam ja puca sve oko mene. No kako se događa drugima tako to nažalost dodiruje i mene. Što mi se baš nešto i ne sviđa al tko me pita. Pokušavam se micat no neide. Nađe me.
Pak je tako lik pukao totalno i naskroz. I kud će nego izbacit frustraciju na mene. Jerbo ja bila najbliže. No i meni dost tog izbacivanja tuđih frustracija po meni pak sam vratila. I to opasno, agresivno, pred svima i bezobrazno.
A lik tašt.
Pa se sve nešto mislim da to neće proći samo tako. Mislim lik je nastavio i dalje sipat svoj otrov i po drugima. No drugi su pitomiji od mene, meni se ne sviđa kad se netko preko mene ispucava. Nikad mi se to nije ni sviđalo. I to mi je mana. Jer ne mogu prešutit, ne mogu preć preko toga nego odgovaram. O koštalo me to u životu, al eto jedina utjeha ostala da sam bar ostala svoja. Mislim i nije neka utjeha al eto. Stalno najebem zbog te svoje osobine. A čini mi se da ću i sad najebat.
Pak me drži mala nesigurnost. Naime, neznam di sam. Ne znam s čim se "borim". Ne znam kako lik reagira na otvoren izazov. Da li otvoreno ili ispod flanjka.
No bilo je i vrijeme već da se sukobimo.Da se stvari stave na svoje mjesto. Pa što bude bit će. (samo da mi je znat što će bit da se znam pripremit smijeh

)

Bila u glupoj Kiki. Jedina Kika prima kupce sa pesima pa smo tamo otišli. Ormarić sam kupila. Na akciji. I neki tepih za kupaonu. Na akciji. I neku lampu za kućicu. Na akciji. Neka žive akcije!!!!
Laprdam. Umorna sam. Idem u krpice a onda će bit prvi maj , praznik nerada rvatskog. Pa na kućicu. U slobodicu. Malo napunit baterije te se pripremit na bespoštedni rat!

- 20:50 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Naočale

Kao svaka prava hrvatica dođem u petak s posla i primim se posla. Kao petak je pa ajd da pospremim što se pospremit da , pa da mi vikend bude ok. Primim se usisavača i krenem u radne pobjede. Usisavačke.

I što? Usisam pod, usisam tepihe pa otvorim ladice, jer one znaju bit opake i bezobrazno pokvarene. Iznutra sakupljaju prašinu a da ti ništa o tome ne kažu. I onda jednog dana shvatiš da nemoš nać u ladici ništa jer sve puno onih malih grudica. Crnih. Prašnih.

No kako ja spadam u pametne i mudre hrvatice, ovo sam si eto sama dala epitete, to sam ih pročitala. Ko knjigu sam ih pročitala. Ladice mislim.

I rekla im : a neee. Mene nećete. Preveslat. Prevarit. Prevest žednu preko vode.
I objavila im rat.

Stoga sam i ovaj petak pootvarala ladice da usisam što se iz njih usisat da. Pri tome sam više mislila na prašinu i one sitne čestice nego na nešto drugo.
Otvorim ladicu Muškarca di on drži svoje pizdarije, nema druge riječi za to nego, pizdarije. I što? Ulete mi njegove naočale s etuiem u crijevo.
Zaglave se na onom laganom prijelazu . Na krivini. Na zavoju.
I ni dabi. Ni lijevo ni desno. Stoje tamo i ne mrdaju.
....
....
Prvo sam malo psovala.
Onda sam pokušala sa psihološkim pristupom.
Onda sam pokušala silom.
Onda sam pokušala kuhačom.
Onda sam probala žicom.
Onda sam probala mlazom vode - pritisak bi ih morao gurnut.
No one ni mrdac. Ni lijevo ni desno. Ni naprijed ni nazad.

Krene mi misao "ako sad ne izvadim te naočale morat ću mu sve čitat" - "daj mi pročitaj ovo ne vidim bez naočala". I di sam onda? Di pitam ja vas?

Ionak mi čitanja dosta i za samu sebe, ako naočale ne izvadim morat ću još čitat i za druge. Uhvati me panika pri toj pomisli. Stvorim si sliku u glavi kako od sada pa do vječnosti hodam za njim i čitam mu sve natpise, znakove, uputstva, knjige, naslove,prezimena,brojeve telefona, brojeve tramvaja,brojeve autobusa.....Kako ljudi odmahuju glavom u tuzi i sažaljenju nadamnom jer ja hodam i čitam mu.
Smrznem se od te slike.

Te novim snagama krenem vadit proklete naočale iz prokletog crijeva.
No one se zaglavile i neće pa neće. Dobro im tamo.
Krvoločno krenem uzet nož da ću razdrapat crijevo no mi zadnji tren dođe pomisao : di ćeš kupit novo?
Pak ostavim nož natrag u ladicu. Skupa sa krvoločnim namjerama.
I skupa sa namjerama da izvadim naočale.

Crijevo sam dakle ostavila na sred hodnika. Kad Muškarac dođe nek se spopikne o njega. Pa ga na taj način primijeti. Pa kad pita :"zašto ovo tu?", ako uopće pita, ja onda kažem "unutra su ti naočale".
Budući da su naočale njegove a ne moje morat će se potrudit da ih izvadi.

Tako sam na kraju zaključila i tako i bi! sretan

Ma tko ga ne bi volio? cerek

- 09:47 - Komentari (34) - Isprintaj - #

26.04.2008., subota

Čitam

Prvo sam gledala film. Onda sam pročitala knjigu. Prvu. Onda sam htjela ić to vidjet. Onda sam izdavila svoju cimericu na Ižu koja je bila turustički vodič da mi priča o Toskani a pogotovo o toj kući. Ona nije znala jer nije bila i nije vidjela tu kuću.
Onda smo otišli u Toskanu, ali kuću nisam vidjela.
Govorim o knjizi (i filmu) "Pod suncem Toskane". Koja je eto za mene bila toliko inspirativna da put koji smo uplatili bio je baš taj. Mogao je biti bilo koji drugi.
I sad je ista autorica napisala nastavak. Knjigu "Bella Toscana".

BELLA TOSCANA
BELLA TUSCANY

Image Hosted by ImageShack.us

autor: Frances Mayes
barcode: 9789532206142
isbn: 9789532206142
prijevod: Lara Hölbling Matković
ilustracija: Marina Leskovar
godina: 2007
naklada: 2500
stranica: 284
uvez: meki
jezik originala: engleski

Nekoć su bili stranieri, tuđinci, dovoljno ludi da si na vrat natovare kuću u kojoj nitko nije živio već trideset godina. No sad žive tamo. I iako je uvriježeno mišljenje da vas, kad se doselite u neku zemlju, starosjedioci nikada ne prihvate, ono je potpuno pogrešno. Kao i uvjerenje da starosjedioci na doseljenike gledaju kao na zabavne stereotipe. Jer, Cortona je za kalifornijsku spisateljicu i pjesnikinju Frances Mayes i njezina supruga Eda postala dom. Stekli su, kako ona sama kaže “pleme” talijanskih prijatelja i svi su jednako posebni. Susjedi su im bliski poput rodbine. Udomaćeni su u širem, dubljem smislu nego što su ikada sanjali da će biti.

Obnova Bramasolea, stare kuće koju je prije deset godina Mayesova kupila u pitoresknoj Toskani, i o toj pustolovini napisala međunarodni bestseler Pod suncem Toskane (samo u Hrvatskoj prodan u više od 15.000 primjeraka), nije još potpuno završena. Bella Toscana nastavak je priče o njezinu novom, idiličnom životu usred toskanskih brežuljaka začinjenom obilnim količinama mirisnih vin santa i očaravajućim mirisima proljetne zeleni, koji će čak i najzagriženije “putnike iz fotelje” potaknuti na razmišljanje o putovanju u najpoetičniju talijansku pokrajinu.

Hrvatski prijevod potpisuje Lara Hölbling Matković, a naslovnu ilustraciju Marina Leskovar.

Ukratko. Ona je amerikanka koja je kupila kuću u Italiji, Toscani konkretnije. Kupila ju je nakon razvoda kad je bila dosta slomljena. Prijatelji su ju nagovorili da ode na neki put. Otišla je u Toskanu i tamo je vidjela neku kuću na prodaju. Kako je imala novac od razvoda to je nekako "preko noći", neplanirano, u hiru odlučila tu kuću kupit. (to sve opisuje u knjizi pa zato znam).
Pa je stoga u prvoj knjizi opisala svoje prve dojmove, upoznavanje sa kućom i okolinom, rad na toj kući.Putovanja iz Amerike u Italiju. Negdje sam u kritikama pročitala da piše vrlo naivno, ali meni baš ta naivnost, koja mi u stvari pokazuje njeno oduševljenje i uzbuđenje jako pašu.
Takvu knjigu mogao je napisat svaki rvat koji ima vikendicu u rvatskoj. Jer u njoj nema ništa "posebnog", ništa originalnog, a opet sve je posebno i sve je originalno.
Ona opisuje cvijeće, masline, travu, svoje emocije, učenje kuhanja talijanske kuhinje, upoznavanje sa stanovnicima, otkrivanje etrušćanskog duha koji italijom vlada....
Nakon što je knjiga izdana Toscana je postala još poznatija u svijetu, a njena kuća - Bramasole- postala je turistička atrakcija. Jer ljudi ju dolaze vidjet. Kao što sam ju instinktivno htjela vidjet i ja. Ta sudjelovala sam u svemu!!! smijeh

U stvari je knjigom napravila turistički boom. To sam negdje isto pročitala da joj se zahvaljuju što je promovirala Toscanu u svijetu.

Nakon što je kuća a time i knjiga dovršena počela je pisat drugu knjigu.

I eto, tu drugu ja sada čitam.
Ako ikome u knjižnici na primjer dođe pod ruku, toplo preporučam da ju uzme i pročita. Naravno obje neka pročita.
Prebacuje te u neki drugi svijet. Lagana je, izaziva dobre i pitome osjećaje kod čitača. Možda ponekad njeno oduševljenje zna ić na živce, no ona je amerikanka i susret sa dalekom prošlošću za nju je otkriće. Jer svi znamo da Ameri nemaju tako jaku prošlost kao što su ju europljani imali. Pa ju takve stvari onda izazovu na ogromne izljeve emocija koje su nama smiješne, jer mi živimo u drugačijem svijetu. Mi sa prošlošću više živimo nego amerikanci. Što me čini zavidnom. Jer prošlost opterećuje. Bar naša nas. Koliko sam uspjela vidjet, talijani su naučili živjet s njom . Mi nismo . Mislim mi rvati.

U ovoj drugoj knjizi saznala sam zašto ima toliko čempresa u Italiji. Oni to sade za budućnost. Svako posadi čempres kao zalog za budućnosti.
A tko je bio u Toscani vidio je koliko zaloga za budućnost tamo ima.

Isto sam saznala o vjetru levante. Koji je ujedno i moj nick. Tamo je taj vjetar hladan, brz, puše sa istoka. Kad sam birala nick nisam mogla naći opis na netu. Bar ne tako kratak i jasan. Sad eto znam tko sam.

Naša amerikanka tako sada, na sredini knjige putuje okolo po Italiji , otišla je dalje od Toscane i opisuje taj put. Trenutno je eto na Siciliji , u Palermu.
Pak idem dalje čitat. I ugodno putovat s njom i učit.

Sad mi došlo da odem na Siciliju. No do kraja knjige ima još dosta, pak mi možda dođe da odem negdje drugdje. Ovisno o njezinoj uvjerljivosti.
Ionako moram uplatit neki put ponovo. Dosta je bilo metropole i njezinih sranja. Moram ić napunit baterije.
Baš me zanima hoće li me inspirirat na nešto drugo ili će Sicilija ostat kao izbor.
(ovo pišem kao da sam rokfeler. i kao sad ja mogu otić i uplatit put. no bit ću i dalje gola i bosa, al put ću uplatit..

Razvezla sam s ovim postom. Knjiga me se baš dojmila očito. Čim napišem tako dugačak post.

- 20:40 - Komentari (18) - Isprintaj - #

25.04.2008., petak

Ja ne znam kako vi, ali mi ovdje u firmi svi pričamo sami sa sobom.
Ljudi po hodniku hodaju i mumljaju sebi nešto u bradu. Upravo sam srela jednu koja je govorila ovo "sad još nazovem doktora a onda...". Nisam obraćala pažnju samo sam joj mahnula. Mislim di ću ženi upadat u koncentraciju.
Ja pak imam drugačije razgovore. Ja govorim nešto kao "hm. a kad bi to polje stavila ko brojač onda bi...". I tako. Po tim razgovorima sa samim sobom putnik namjernik može točno definirat kojoj službi ko pripada. Jer nema kog pitat. Jer su svi zaokupljeni svojim razgovorima, nemaju vremena govorit s ostalima.
Nama svima to normalno.

Mi u službi smo otišli i korak dalje.Ali mi i jesmo služba koja treba uvijek bit korak naprijed.
Mi se razgovaramo sa PC-ovima.

Baš sad eto to promatram. Kolegica govori. No ZNAM da ne govori meni. Ona priča. Ali se razgovara sa svojim programom. Ne samnom. Ja za nju ne postojim sada.
Kako to znam?
Jer i ja radim istu stvar.
Sada upravo, u ovom trenu, kolegica ima jednu podugačku ozbiljnu konverzaciju.
To izgleda nekako ovako (simultano pišem) "čuj,meni je već dosta. Oš ti radit ili šta? Dobro, sad bum vratila ovo tam. Majko draga. Ako ovo polje maknem oćeš onda radit? Isusek dragi.Sad idem kod Marije vidjet jel to dobro. "

Sve mu je već objasnila,ja svjedok, al ovaj mutav da mutaviji ne može bit. Neće slušat to ti je.
Kako znam?
Jer i moj mutav da mutaviji nemože bit. Što god da mu kažem neće me pratit nego po svom. I onda mu moraš reć i potanko na glas objasnit, nema ti druge.
I tko nebi poludio uz takve PC-ove. Tko pitam ja vas?

Idem sada JA reć svom PC ju što mu je činit.
I neka me izvoli više slušat, jer i moje strpljenje ima svojih granica.

Ako sam mu dala naredbu da to napravi, onda nek to izvoli i napravit inače će završit u smeću! (Ova mi dobra. Neki dan sam otkrila da ga ta plaši. Ustrtari se. Frka. Pa se malo popravi. Neko vrijeme sluša. )

Ovaj mi je novi PC pa moram više razgovarat s njim nego sa onim starim. Onaj stari i ja već smo si bili dobar tim. O znao je taj već polako sve. Ali što? Odlučilo da će mi ga odnijet. I donijet novog.
I sad moram sve iznova. Ponovo se upoznavat. Ponovo postavljat granice. Ponovo pokazivat ko je tu gazda. Nije meni lako o ne.

No polako sam ga stavila u red. Nakon jednog podugačkog razgovora shvatio je di je njegovo mjesto! Onda kad sam još i otkrila da mu riječ "u smeće" izaziva smrtne strahove postala sam pobjednik.

Tu i tamo još pokazuje neke trzaje tvrdoglavosti i samovolje ali u sve manjim dozama. Osim toga ja mu i dozvolim ponekad da bude po njegovom. Mislim, nemoš sve na silu i agresivno. Mislim nisu ni PC-jevi od čelika. I njima treba malkice pažnje i razumijevanja.
Pa sad žurim. Moram mu objasnit da u polju stoji brojač i neka onda izvoli brojat.
O Majko draga...

- 11:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Petak

Eto. Jutros na sebi imam majcu BEZ RUKAVA. Zelene je boje. I to je jedino važno.
Ostali kolege i kolegice obučeni su u majce s rukavima. I gledaju me i komentiraju. Komentari su nekako ovakvi " pa nije još ljeto", "kaj je tebi?", "dakle, ti nisi normalna" "jel ti nije hladno?" (taj mi najdraži).
A što? Znala sam da je petak i da treba zeleno. Stoga sam jučer,za ujutro pripremila zelenu majcu i vestu gore. Negdje oko 7,20 čujem "zaspali smo diži se". Skačem iz kreveta, navlačim pripremljeno, uzimam pasa i hop već smo vani. Ondak se vratim gore, nabrzinu poberem svoje krpice i hop u auto. Negdje na pola puta do posla shvatim da sam zaboravila vestu.
Pa ti sad reci.
Gledam si ruke prekrasne. Koje su već lagano plave. Sa zavišću gledam tuđe veste, đempere, prsluke. tuzan

No onda zapalim cigaretu pak mi toplije. Stavim si upaljač kao malu vatricu pa se grijem. Ipak sam ja u bivšem životu bila Indijanac. I sam zapamtila pojam logorske vatre.
Eto. Dok ovo pišem ide mi sve sporije i sporije. Prsti mi se polako koče. Poplavili su na vrhovima, ali ostatak se još drži.
Idem si upalit upaljač ,malo se grijat. Pa ću nastavit pisat ovaj post kad si podignem temperaturu tijela sa sadašnjih 10 stupnjeva celzijusa na nekih normalnijih 36.

Ovo nova zmijica.
Image Hosted by ImageShack.us

Trebao je biti šal. No na kraju nisam bila zadovoljna. Bio je neravan. Onda sam sve to smotala, dodala cvjetiće i hop, evo još jedne zmijice.

PS Obratiti pažnju na rupe na prekrivaču. To mali pas grize. Prekrivač sam platila 200 kuna, šit, cipele sam mogla imat.... Ako nam netko dođe doma, onda brzo stavljam preko kreveta onaj normalan. Čitav.Kad ne bi bilo prekrivača posteljina bi bila u rupama.

U dobre ruke dajem psa. Sa finim malim,oštrim zubićima..... smijeh

- 09:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

24.04.2008., četvrtak

Mreža

Jorgovan na kućici :
Image Hosted by ImageShack.us

Bit će i jagoda :
Image Hosted by ImageShack.us

A mali se cvijetak sakrio. Jer je sramežljiv :
Image Hosted by ImageShack.us

Budući da mali pas svuda ide samnom i u autu se često vozi a ne reagira na

a) psihološki pristup : "moraš biti otraga jer ja mogu zakočit i ti ćeš izletit
van kroz prozor ako sjediš napred"

b) strpljiv pristup : "mali psi sjede otraga"

c) ozbiljan pristup : "otraga sjedi."

d) još ozbiljniji pristup :"izvoli bit otraga"

e) ljut pristup :"otraga sjedi!!"

to smo morali krenut na plan B : mreža!

18,02 : mreža je postavljena
18,03 : mali je pas stavljen na zadnje sjedalo koje je od prednjih odvojeno mrežom
18,03 - 18,25 : mali pas plače, tuli, cvili
18,25 : mali pas je tiho
18,26 : ja mislim "super, naučio je. ne smijem se sad okrenut"
18,28 : ja i dalje mislim "super, dobro je prošlo. neću se još okrenut"
18,29 : ja i dalje mislim "ma baš odlično. vidiš kako se brzo priviknuo. okrenut ću se da ga pohvalim"
18,29 : okrećem glavu i otvaram usta u namjeri da ga pohvalim

Image Hosted by ImageShack.us

Toliko o planu B. smijeh

- 09:16 - Komentari (32) - Isprintaj - #

23.04.2008., srijeda

Umjetnost davanja

Već par godina pratim ovo. I pokušavam razviti u sebi osjećaj nesebičnog davanja.(i primanja). Što nije lako koliko god mi šutjeli o tome smijeh

Pa eto. Meni dopada.

OVO CITAT:
"Davanje kao tehnika cjelovitog rasta i razvoja čovjeka pomalo je zaboravljeno. Ipak, davanje je potrebno uklopiti u svoj svakodnevni život jer ne predstavlja samo vrijednu humanitarnu aktivnost, već i snažno sredstvo osobnog rasta. .

Usmjereno davanje :
Ono što dajemo mnogostruko će nam se vratiti.

Naravno, to nije primarni razlog davanja. Davanje je plemenita aktivnost pomoću koje pomažemo drugima. Usmjereno davanje, uz tu svrhu, povoljno djeluje na našu evoluciju te osobni rast i razvoj.
Usmjereno davanje povezano je s prirodnim zakonima koji djeluju oko nas i u nama.
Ukratko, radi se o zamisli da su životni ritmovi u nama usklađeni s životnim ritmovima oko nas. Problemi u našem životu, od osobnih do društvenih, nastaju zbog neravnoteže tih ritmova.

Ako vam je jednostavnije možete slijediti Kalendar umjetnosti davanja ili koristiti Tablicu usmjerenog davanja za donacije prema prirodnim zakonima, a koju možete sami koristiti prema svojim željama i potrebama.

28.04.2008.
Razdoblje uklanjanja prepreka (traje do 22.06.2008.)

Ovo razdoblje služi za uklanjanje negativnosti. Stoga bi moglo biti opasno na globalnoj razini. Moguće su napetosti i sukobi. Postojat če izrazita težnja da se uklone sve prepreke napretku, a to ponekad može izgledati drastično. Također će se povećati negativna izražavanja energije, na osobnom i globalnom planu.
Potrebno je suzdržavanje i oprez u rješavanju problema.
Posebna preventivna mjera je hodanje kroz labirint energije.

03.05.2008.

Dan služenja Napravite nešto za siromašne i bolesne. Njegujte skromnost, pa čak i poniznost. Ne bježite ni od najnižih poslova. Zapamtite: drvo koje je plodno, savija grane do zemlje.

06.05.2008.

Razdoblje osjetljivosti (traje do 03.11.2009.)
Dugo razdoblje koje u sebi nosi različite potencijale i za dobro i za zlo. Potreban je oprez, posebice u ophođenju prema prirodi, okolišu i drugim živim stvorenjima. Naročito opasan bit će posljednji mjesec ovog razdoblja, dakle deseti mjesec 2009. godine. Hodati laborintima slobode i preobrazbe."

OVO JA:
AKO NIŠTA DRUGO BAR ME PODSJETI DA IMA ONIH KOJIMA JE LOŠIJE NEGO MENI. ZATIM ME PODSJETI, JER SE PONEKAD ZNAM IZGUBIT DA PONIZNOST NIJE NIŠTA LOŠE. (mada u našoj zemlji to ispada kao "mana". Agresivnost je na cijeni). ZATIM ME PODSJETI DA SAM DOBAR ČOVJEK ALI DA SE LAKO IZGUBIT U OVOM NAŠEM PORATNOM OKRUŽENJU. GDJE SE SVAKO ZUBIMA I NOKTIMA BORI ZA NEŠTO ŠTO U STVARI I NIJE VAŽNO.

A NAJVIŠE ME PODSJETI DA SVE ONO ŠTO JA MISLIM DA JE ISPRAVNO I JEST ISPRAVNO, KOLIKO GOD DRUGI POKUŠAVALI REĆ "SADA SU NEKA DRUGA VREMENA". NISU. UVIJEK SU BILA ISTA VREMENA. (ALI DRUGAČIJI LJUDI).

U SVAKOM SLUČAJU PODSJETI ME DA NISAM CENTAR SVEMIRA
I DA JE PONIZNOST I POŠTOVANJE DRUGIH NAJLJEPŠI NAČIN ŽIVLJENJA NA OVOME SVIJETU.

A podsjeti me i da to što sam gola i bosa smijeh

nije najgora stvar na svijetu. Mogla bi bit gola , bosa i gladna na primjer. A gladna nisam.
Samo sam gola. I bosa. tuzan

PS. Jednom sam platila autoput vozaču iza sebe. Osjećaj je neponovljiv!
A i izraz lica čovjeka u kućici .

- 11:41 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Srijeda - žuto

Merkur. Srijeda. Žuto.
Trgovina. Danas se ide u kupovinu. Obuče se žuto i ima da sve bude po planu. Ako se ne obuče žuto ondak ništ. Neće teć onako kako bi trebalo.
Zatim komunikacija. Ako imaš žuto ondak lijepo komuniciraš . Ako nemaš ondak ništ. Samo ćeš se svađat.
Ovo gore sam sad izkonstruirala. Mislim da sam dobro to sve skupa pohvatala i logički stavila na svoje mjesto.
Nemam ništa žuto na sebi pak šutim. I neću u kupovinu. Tak!
Inspiracije nemam. Pišem novi post da maknem post o NF jerbo mi nije platio 10% provizije za reklamu i upotrebu tuđeg prostora. Neg ga besplatno reklamiram, di toga ima? di? (Mene što se tiče ja bi onaj donji post ostavila još tjedan dana ali vidim da NF pomalo postaje umoran od hvale. sretan

).

Update ću napravit kad završi misa, jerbo nije gotova. Misa mislim.

- 08:55 - Komentari (11) - Isprintaj - #

21.04.2008., ponedjeljak

NF sjedi, pet...

...a imaš pet zaokruženo i za kraj godine. sretan

Evo ovako. Sad ću malo hvalit.
Hvalit ću što meni dopada.

Daklen NF nam je jedna samozatajna osoba koliko ja to mogu vidjet, jerbo tek nakon godinu dana(mog , ne njegovog) pisanja , evo ti ga s informacijom da je preveo jednu slikovnicu s njemačkog! Mislim on o tome šuti. Ja bi to već dala na sva zvona!! Svima bi to pričala bar dvaput dnevno. Nek zapamte. Da sam ja prevela. Al nisam.

Koju mi poslao.

Meni to FENOMENALNO. Mislim to da netko prevede dječju knjigu.
Ili da ju napiše .

Sad neka se vidi o čemu ja to pričam:

Image Hosted by ImageShack.us

Daklen naš samozatajni NF preveo je ovu knjigu s njemačkog na rvacki.

(o.a. shvatila sam da nikad neću biti đems bond. A mislila sam, kad narastem, bit on. A zašto neću bit?
Jerbo on u cca 20 sekundi uslika tekst najpovjerljivijih dokumenata iz nemogućeg položaja. Ja sam imala i osvjetljenje i vremena no ipak mi trebalo cca pola sata i jedno 18-ak krivih i mutnih fotki da dođem do vidljivog rezultata ) :

Image Hosted by ImageShack.us

NF iskreno svaka ti čast!

Ja u slikovnici uživam na svom krevetu. Osjećam se nekako baš dobro. Ono otvorim slikovnicu i vratim se u djetinjstvo. Kad me moja mama zvala janko rasčupanko a ja nisam znala zašto.
Sad znam. smijeh

Nije to bilo od milja. smijeh

Jerbo je janko rasčupanko bio zločest. tuzan

I puštao je nokte. I nije ih rezao godinu dana.
namcor

Morat ću se ozbiljno porazgovarat sa svojom mamom. Mislim , ja sam nokte bila rezala. namcor

Mama stižem, imamo jedan podulji razgovor na repertoaru! smijeh

- 18:12 - Komentari (27) - Isprintaj - #

20.04.2008., nedjelja

Škola plesa

Ma to je sjajna zabava.
Traje dva sata subotom a kasnije se osjećaš dobro.
Mi smo, cijela grupa sada bili na drugom satu, odnosno četvrtom satu i mogu s ponosom reć da smo se iz muha bez glave pretvorili u muhe s glavom koje ipak još uvijek ne znaju što rade.
Ima nas dosta. Mislim da je 5 muških i pet ženskih likova, ne stignem zbrajat jerbo stalno moram mislit na noge i brojat, brojat, brojat.
Učilo se do sad - engleski valcer, bečki valcer, dvokorak, ča-ča-ča i onda smo učili fokstrot sa okretima. Da nas netko dođe gledat pomislio bi
"bože gospode što ovi zaboga rade?" rolleyes

"zašto im netko ne kaže što trebaju radit pa da onda to naprave?".
Tako bi pomislio putnik-namjernik.
No mi smo kul. Mi se nedamo izazvat provokacijama. Mi znamo što radimo! Mi plešemo! zubo

Pa sad , ako nekome smeta to što ono što vidi NIJE NI SLIČNO PLESU, to je njegov problem a ne naš.

Moram reć da je naprimjer Muškarac evoluirao iz stava METLA u stav MALKICE SAVITLJIVIJA METLA. I za druge muške na tečaju mogla bih reći isto. Evoluirali su iz stava "bože što ako me netko gleda" u stav "ja sam to platio sad neka izvolim izvuć do kraja", jerbo se dobro zna kad odrapiš po novčaniku da te onda to hoš neš mora motivirat.

Najviše nam problema zadaje kad kaže "e sad ćete pogodit koji je ovo ples" . Pak pusti muziku. Pak desetero ljudi stoji i razmišlja. Još je dobro dok su vrata zatvorena pa nevidiš onu drugu grupu koja čeka svoj red. No kad su vrata otvorena iduća grupa, i to jasno napredna, stoji i zapanjeno te gleda. Gleda desetero ljudi koji pojma nemaju što se pleše na puštenu muziku, a to pokazuje time što stoji ukipljena , zbunjeno kimajuć glavama i plašljivo , ispod oka pogledava onog drugog.
Onda se nekome ozari lice. Shvatio je. Bingo. Pa u estazi spoznaje vikne "to je engleski valcer". Pak ostalih devet glava , isto u ekstazi iste spoznaje krene klimat glavama. Dubokoumno. Misaono.

Eto, za sada nekako tako to izgleda. Nebih preporučila ozbiljnim i mudrim ljudima da nas dođu gledat, jerbo bi im se pomno izgrađen svijet intelektualizma mogao naglo i opako srušiti pred njihovim očima. Kad bi nas takva osoba vidjela počela bi plakat. Od tuge i jada. Jerbo ni ne predstavljamo ništa drugo nego tugu i jad. smijeh

Opet. Ako je netko depresiji, neka nas dođe gledat. Shavit će da ono s čim se on bori, nije ništa prema onom sa čim se DOBROVOLJNO bore ti ljudi na podiju. Drugim riječima, izliječit će se. Odmah. U trenutku.

No kako to uvijek i biva, sve što vježbaš tu i napreduješ. Te stoga mislim da će izvješća o tečaju biti sve profesionalnija i sa više detalja. Riječnik će mi se poboljšati. Samo ću sipati ko iz rukava nazive pjesama i plesove koji uz to idu. Za sada, detalje ne stignem pratit. Previše sam okupirana vlastitim brojanjem i radom nogu. Koje neće slušat.

- 08:47 - Komentari (29) - Isprintaj - #

19.04.2008., subota

Subota - svega pomalo

Slušam da je Ivo rekao da ćemo sad u 6.-tu brzinu. Pak se mislim, "o čovječe di ti živiš"?
Pa ja sam u 6.-oj non stop, meni to normalno ja bi usporavala a ne ubrzavala. No Ivi lako. On je u leru. Pak mu na tom zavidim. Ja bi bila u leru. Da mogu. Ali me neće. Taman kad se ušaltam u ler, evo ti nekog ili nečeg što me prisili da ubrzam. I tako cijeli život. A sve sam si nešto mislila da kako će godine ići tako ću ja usporavat. No vidi, život me zeznuo, nije mi rekao da ću ubrzavat.
Voljela bih da postoji neki servis za ljude. Kao i za PC. Pak dođem i kažem "gledajte štekam.Sve mi loše radi i mislim da bi me trebalo ponovo zinstalirat. Stavite mi nove vindovse a sve staro ćemo zgazit.". Tako bi ja to njemu rekla. On bi se nećkao, serviser mislim, rekao bi : ma jok ,vi ste još dobri ,onda bi dodao -za svoje godine- di bi ja stiltala skroznaskroz. Onda bi još na tu uvredu dodao i drugu -GOSPOĐO. E tu bi zgasnula. Onda bi ga pogledala pogledom koji ubija i hladnim što hladnim, LEDENIM tonom bi mu rekla "izvolite me odmah prezinstalirat", jerbo bi mi digao tlak onim "za svoje godine". Nnnda. I ondak bi se legla, on bi mi stavio novi operacijski sustav i hop evo mene nove, mlađahne , nasmješene, prazne. Prazne ko ploča prazna. Ko spužva bi bila. Pak bi sve upijala. I tako bi to išlo. Do nove verzije vindovsa. Koju bi si opet dala zinstalirat.
Ali neee.Nema toga za ljude. Ima za strojeve. A nas ko fućka. Koga briga kak mi radimo i di sve štekamo.
Nnndaa. Danas sam opet bila u 6. brzini u kojoj sam uostalom stalno, možda Ivo ovo pročita pak mi mahne i dođe me pitat kakav jej to osjećaj. Da mi je netko pred godinu dana rekao da ću a) ići na tečaj plesa subotom b) vozit se na motoru c) imat svoju kacigu d) imat novi tepih na kućici i sve to u jednom danu, ja bih toj osobi rekla da je on/ona idiot i da nezna što priča. Tako bi rekla. A eto. Plesala sam danas. Vozila se iza trbušćića, he,he..ovo malo ženske opakosti muškom egu, sa svojom novom kacigom. Ondak sam sjela u auto i odnijela tepih na kućicu, skaska pozdrav ti šaljem, namjestila ga i ondak mi je svega bilo dosta, spavat idem, subota je a ja i subotom u 6. Bemti. Idem pitat Ivu dal svaki dan treba bit u 6.-oj brzini ili ima koji dan da se mogu odmorit?!?
Noge više uopće ne osjećam. Nema ih. Osjećam betonske stupove koje mi je teško dizat pri svakom koraku te stoga ni ne hodam nego puzim.
Sad idem pod tuš, pozdrav ti šaljem PP, a onda u krevet. Jest da je pola devet no betonski stupovi traže odmor.
Toliko.
Poseban pozdrav šaljem Ivi Kanaderu sa željom da mu auto dobro služi te da uspije u 6. brzini i ostat. Jer ja ne mogu.

- 20:12 - Komentari (12) - Isprintaj - #

18.04.2008., petak

Petak - kupovina

E kako ću se izvuć iz toga što sam napravila ne znam, no za sad baš me briga.

Lijepo sam ko gospodin čovjek nakon posla otišla u grad. Malo, za svoju dušu. Onako da šetam i da ništa ne mislim. Pak sam i u gradu naišla na buku. Koju imam i na poslu. I doma. Pak me to nije oduševilo.
Krenem u Namu pogledat vunu, ništa. Krenem tako besciljno lutat. Gledat izloge. Smirivat dušu. Tražit nešto lijepo.
I tako. Uđem u jedan dućan u kojem vidim torbe. Isprobavam. Nakraj mi pameti nije da i kupim.
U redu. Malo je bilo na pameti, ali kao ne mogu sad ipak smo registrirali auto.
No žensko ti je žensko. Izašla sam iz dućana bogatija za jednu kožnu torbu koja i nije tako skupa ako pogledaš recimo da sam mogla uplatit i putovanje u Egipad za dvoje. Na primjer. Mislim, nisam uplatila putovanje u Egipad za dvoje nego sam SAMO kupila jednu kožnu torbu. Mislim ja štedim. Ako to netko ne vidi, ondak ne znam kako da mu to objasnim.

Zatim sam tako krenula dalje, razmišljajuć kako da opravdam taj trošak pred Muškarcem, sobom, svijetom i Bogom. No onda sam vidjela još jedan dućan pak sam ušla. Mislim, nije grijeh ući. Pak mi je prodavačica naprosto UGURALA jedne crne hlače i naprosto me odvukla na kasu da ih tamo platim. Nekako mislim, nisam uopće kriva za taj trošak. Sililo me. mad

A opet. Da sam uplatila Egipad.......

I tako sad razbijam glavu.Gledam svoju novu torbu i smješkam se.
Bemti, ona koju sam nosila ionako je bila već stara. Mislim ipak sam ja žena u godinama i ne mogu hodat sa starim torbama preko ramena. Mislim meni to normalno.

Sad još samo Muškarcu treba objasnit tu logiku. Torbu je vidio i rekao da mu se sviđa. Nije čuo cijenu, pak ću ju prešutit.
Mislim, benzina moram točit. Pak nešto i jest treba. A ja sam to potrošila.

A opet...on je na dijeti i to radim u stvari radi njega. Smanjujem mu cifru za hranu, a time direkt utječem na njegovu liniju.
U stvari sam ja heroj! Odričem se radi njega.
Tako ću mu to nekako objasnit. Hlače još neću pokazat, jerbo ne mora se sve odmah znat. Mislim nitko se nije usrećio od prevelikog znanja. Nisam još to čula da bi se neko od toga usrećio . Dozirat sve treba. Dozirat.

A ondak kad sam došla doma čekao me je paket. To mi NF poslao slikovnicu. Koju je on preveo. Međutim kako tu doma sve strka i zbrka to još nisam stigla ju detaljnije istražit. Kad to učinim, detaljnije istražim mislim, ondak ću napisat svoje dojmove.
Ipak svaka čast da je preveo. Meni to dopada.

I da. Sjela sam i popila koka kolu. Ne dijetnu. Onu običnu. Te uzela novine da vidim što se u zemlji mi događa. Što je Kesić jeo i što je tko rekao. Zanimljive te novine u stvari. Ko da smo jedna mala familija pak sve saznam o drugima.

Pak čitam da Gebrang hoće bit precjednik. A Gebrang mi je najmiliji lik na pozornici. Mislim onaj kojeg bi prvog upucala da na primjer publika može onako kao za igru upucavat likove. Njega bi odmah. Nebi se dvoumila. Nimalo. Taj bi prvi pao. Pogođen ravno u srce.
I pazi sad, taj mi hoće bit precjednik. Pak se nešto mislim, bemti možda je to i dobro. Jerbo ako taj bude precjednik odosmo za čas do kraja. Ovak se sve nešto kilavimo, održavamo na površini i agonija samo traje. Kad taj dođe ima da potonemo vrlo brzo. Naučit će nas čovjek što je desnica i kako to desnica radi. Pa ko živ ko mrtav! A gledam mu i odelce i brćiće poštucane te mu gledam i kravaticu. A kravatica žuta mu dođe točno do šlica. Pak se mislim il kravatica dugačka il s njim nešto ne štima?

Ili je to možda tip hrvatske kravate. One prave. Koja mora dopirat do šlica i malo niže. Da pokrije ono što više nije u upotrebi. Jerbo da je ne bi se imalo ambicija bit precjednik. Tako se ja nekako razmišljam, al tko sam ja da mislim u stvari?
Vidjet ćemo. Samo sad imam još jedan novi trošak jerbo Muškarcu moram brzo brzo kupit kravatu koja dopire do šlica. Tako da budemo spremni. Kad precjednik dođe na vlast a ja hop, izvadim kravatu i odmahh se zna kud mi spadamo i za koga smo! Ha! Mudra sam da mudrija nemogu bit. Sad se idem malo gledat u ogledalo.

- 20:36 - Komentari (19) - Isprintaj - #

17.04.2008., četvrtak

Umotvorine

Mali smo pas i ja bili u redovnoj šetnji. Noge mi otpadaju, jer kako stiže proljeće to su te redovne šetnje sve duže i duže, zmija neće doma. I onda, kada se jedva dovučem do kuće i kad pomislim "jupi stigli smo", zmija stane i gleda me . Onim pogledom "zar je to sve?". Ukipi se na mjestu i samo gleda.
Pak sam ga ostavila, ne mogu više. E ako nismo šetali sat i pol. Naselje smo obišli cijelo dva puta. Ali neee. To se ukipi i nije mu dosta. OK mislem se, samo ti šetaj ja sam mrtva. Mrtva na kvadrat, da me netko ganja bičem ja dalje neidem. Pak sam došla doma, usisala stan, jerbo taj izgleda kao da je bomba pala u njega. Ondak sam cvijeće zalila. Ondak sam izvadila posteljinu da ju zamijenim, a onda sam se naljutila pak sam si rekla "e dost je bilo kaj bum ja cijeli život ovako?". Pak nek Muškarac promijeni. Zato ga i imam.
Taj isto, ode van jer on nešto mora obavit. Muških li štoseva.
(Najveći sam dio vremena nabrijana na te muške umove). Nnnda. I evo je posteljina čeka, nek ju mijenja. Tak!
Ondak sam se otuširala, oprala kosu, a zmija već cupka, trebali bi opet ić. E neću!
Otvorila sam laptop malo da pročitam tuđe umotvorine današnjeg dana ali ovo sporo da sporije nemože bit. Pak gubim živce. Pak pročitam, al komentar ostavit to je već Sizifov posao. Fina to neka IT grupica tamo. Očito im premalo kadra. Što bi drugo moglo bit? Raširili se preko granica svojih mogućnosti, ali sve je to u našoj zemlji već viđeno, ništa novo.
Svaki se građanin države mi gorde tako ponaša. Širi se preko granica vlastitih mogućnosti a onda kuka kako mu svi krivi. Ajd dobro, ima iznimaka, no 60% ljudi ponaša se kao da živi u Švicarskoj, odnosno kao da nezna di živi i kao da ništa nije naučio iz dosadašnjeg iskustva.
Pak onda kukaju.
Meni kukaju.
A to mi ide na živce. Nek idu doma kukat.
Hmm..ne samo da sam na muško nabrijana, očito sam i šire nabrijana.

Ajde dobro, sutra je petak.Pa će bit vikend, pak ću se malo odmorit.
Srdačan i topli pozdrav šaljem IT osoblju Blog.hr-a. Želim im lijepo vrijeme i dobro more.

- 20:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

16.04.2008., srijeda

Namaste

Namaste gesta predstavlja uvjerenje da u svima nama postoji Božanska iskra smještena u području srčane čakre. Sama gesta je spoznaja o duši jednoga koja se ogleda u duši drugoga.

'Nama' znači 'klanjati se', 'as' znači 'ja', a 'te' znači 'ti'. Dakle, Namaste doslovno znači 'klanjam se tebi'.
Namaste se izvodi tako da se sklopljene ruke u molitvenom položaju polažu na srčanu čakru, brada se spušta na prsa te se zatvore oči.
Može izvesti i tako da se ruke polože na šestu čakru (treće oko), pognemo glavu te ruke spustimo do srca.
Ovo je poseban način iskazivanja dubokog poštovanja.

Ukoliko se Namaste izvede s dubokim osjećajem iz srca te ako se preda um, zajedništvo Duša može procvjetati.

Image Hosted by ImageShack.us

Namaste. Klanjam se božanskom u vama.

- 10:41 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Neke mi je ljude jako teško poštivat. tuzan

- 08:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

15.04.2008., utorak

Kaciga

Sve se nešto razmišljam kako mi život ide a ja nikako stat pak da malo stojim.

Nego samo trčim. I prošli i ovaj tjedan idu nekako tako da mi drugi određuju vrijeme i rokove a ja trčim maraton da bih sve to stigla. Nije da se žalim, jerbo dođu takvi periodi u životu kad nešto moraš napravit i nema tu labavo.

Eto jučer na primjer. Osiguranje auta isteklo i što ćeš, kud ćeš nego na tehnički pregled a onda keširat. A keširam svake godine sve više i više, umjesto sve manje i manje, no štoš takva nam država, treba platit sve te inovacije. U grudi mi rodnoj. Pak se ne žalim.
A ne, ne. nono

Ako treba ja ću sa sebe skinut i ovo malo što imam (neznam da li štovano čitateljstvo zna da sam ja gola i bosa) i dat za svoju zemlju. Rodnu mi grudu ću dat!
Jerbo ako treba gradit ceste, farbat fasade, uljepšavat gradove i zemlju, plaćat članarinu NATU nema se onda što tu pitat. Ja ću iskeširat nema brige. Eto, svoj sam doprinos općem dobru dala i jučer na tehničkom pregledu, koji je poskupio za 200% u odnosu na prošlu godinu. A zašto? Zato što se država gradi!!!! Pak treba državi dat!
I osiguranje poskupilo.
No sam sve to iskeširala. Bez treptaja oka. Bez gunđanja.
Bez onih riječi "opet je poskupilo??".
Ne, ne.
Ja to platim i šutim.
Jer znam da to radim za opće dobro!

Usput, ako nekome nije dovoljno velika plaća, ja ću dat, nema veze. Tu sam! Stand by! Samo zovi. wave

Ako Ivo smatra da trebam dat sve što zaradim za svoju zemlju ja ću dat!!! I zlato (kojeg nemam ) ću prodat.
Sve za Ivu!!

No, kako je ipak ostala neka sića od onog keša koji sam spremila na stranu za prilike "država nema, levant pomagaj" to smo otišli kupit meni kacigu. Pak sam od jučer ponosna vlasnica crvene kacige, izmjerene TOČNO po mojoj glavi.
No sam nešto ljuta na muški rod, jerbo im sve ostalo crno.
I kako sad da se ispasiram?
Mislim ne mogu imat crvenu kacigu i crne rukavice?!?! rolleyes

Mislim, di toga ima? Još treba kupit i pojas za bubrege, a on, o sramote li, isto crne boje. rolleyes

I kako da ja sad sjednem na taj motor ak nisam sva u tonu?
Kak pitam ja vas??? blabla

Stoga ću čekat .

Image Hosted by ImageShack.us

Ja ne mogu ko strašilo na motor. Ne mogu s crvenom kacigom i crnim pojasom . I sivim rukavicama. Ta ljudi će mi se smijat. Ukazivat prstom na mene i reć :"gledaj ju jadnu kako izgleda. lud

. Sva je ko da ide na maškare.
Tako će govorit.
A kaciga skupa. Mislim ta je najjeftinija a meni i ta skupa.(ah, cipele sam nove mogla imat!). I još smo tražili popust. smijeh

Prodavač nas je gledao kao ono "em uzmu najjeftiniju em još traže popust". bang

No smo mu se smilovali onakvi smotani sa malim crnim pasom pak je rekao (dobrica neki) aha, ona je malo okrznuta (što nije) pa ćemo spustit za 25%. Ovim putem šaljem mu velik i topao pozdrav. wave

(o.a. cijene kaciga su i do 5 tisuća kuna. Nemoš vjerovat.)

Muškarac bio sretan "sad ćemo se moć skupa vozit" rekao je u naletu oduševljenja.
A jadan ne shvaća da će se još načekat jerbo prvo moram nać crvene rukavice i crveni pojas. Tak! smijeh

(o.a. cijeli ovaj post je ironija. to pišem zato jer po komentarima vidim da je moguće da me se shvaća ozbiljno. a to nije pametno. ovo laprdanje shvatit ozbiljno nikak nije pametno

- 09:44 - Komentari (30) - Isprintaj - #

14.04.2008., ponedjeljak

Zmijica

Inače ovog smo se vikenda kupali. Jer smo išli na šišanje a prije šišanja treba se kupat. Što MaliPas naprosto obožava. Tako jako obožava da ga se trebalo tražit okolo di je. smijeh

Kad sve prođe onda nam oprosti. No u ovom momentu još smo uvijek bili najgori neprijatelji:

Image Hosted by ImageShack.us

U stvari kad pogledam vikend mi bio baš ispunjen. Prvo šišanje malog pasa, onda veterinar, onda kućica, onda škola plesa, onda i završetak te zmijice. Nije u stvari čudo da sam jučer u 21,00 samo pala. Ni mašinu nisam dospjela pustit da radi.
Ono pala sam u krevet i iste sekunde zaspala. Prije sam se još uspjela zapitat "kako to da sam tako umorna?". A onda se više ničeg ne sjećam.
Samo sam se zagasila. smijeh

PS. Ovo plavo na čem je zmijica to je presvlaka za auto za psa. To smo vidjeli u apoteci kad smo mu kupovali kapi za uši. Te kupili.
Nadam se da bi od današnjeg dana dakle auto mogao bit ćišći. Jer kako on sad izgleda, auto mislim , to nije za ljude. smijeh

Više izgleda kao neki kamion kojeg se nije par godina pralo. Tako izgleda. A sve zahvaljujuć 4 -ma šapicama.
Ovo sam napisala zbog vlasnika pasa. Ja nisam znala da takvo nešto uopće postoji. Mislim ta presvlaka. Pa kad sam ju vidjela bila mi je odkriće.Od materijala na kojeg se ne primaju dlake, mislim da je to najvažnije. Pa ako nekome treba eto neka se zna da to postoji.

- 08:39 - Komentari (21) - Isprintaj - #

13.04.2008., nedjelja

Škola plesa

Odlazak u Stubičke toplice i onaj ples za osmi mart u kojem su zagorci do nogu porazili naše dostojanstvo, budući da plesat mi zagrebčani ne znamo, doveo nas je do prosvjetljenja.
Ja sam išla u školu plesa pak nešto znam. No 90% muškog pučanstva u metropoli nam dičnoj, obično pleše neki svoj izmišljeni dvokorak. Svako muško s kojim plešeš vodat će te po podiju po nekom svom izumu.

Mislim, svaka čast na inovacijama. Nebih ni znala koliko kreativnog duha ima u našemu gradu da nisam plesala sa vlasnicima istog. Kreativnog duha mislim.
Naime, dvokorak je dvokorak pomislilo bi svako naivno, obično, logično orjentirano žensko stvorenje. -mogu ja to pratit- isto bi pomislilo to stvorenje.

Dubina kreativnog umijeća te veličina pogrešnog razmišljanja iz gornje rečenice "mogu ja to pratit" vidi se tada na podiju. Kada je već prekasno za dostojanstven i ponosan povratak za svoj stol. Bez blamaže.

Jerbo nije svaki dvokorak dvokorak. Svaki je dvokorak izmišljotina osobe koja te po podiju vodi!!!!.
Budući da taj dvokorak mora zadovoljit svaku vrstu muzike, te mora bit također i za svaki ritam, to taj "metropola dvokorak" ima svoje različite pojavnosti. Rekla bih da je kao hobotnica. Ili možda kao kameleon. Hobotnica zato što ima puno krakova : rokenrol dvokorak, engleski valcer dvokorak, bečki valcer dvokorak...i tako..da ne nabrajam.
A kameleon, rekla bih da je , zato što naivan neznaš da će se sve pokrit dvokorakom. Misliš, ovo je ritam 1,2,3. To misliš ti. Logički orjentiran.
Slušajuć ritam to onda pomisliš. No tvoj partner u 99% posto slučajeva a) ne sluša ritam b) ne zna ništa drugo osim dvokoraka. Pa dok ti dođeš k sebi od iznenađenja "zar se i tako može plesati??", dotle je pola sale već umrlo od smijeha gledajuć te na podiju.

Pa da ne duljim Muškarac koji me prati kroz život (ili ja njega tko bi to više znao) nije svjetla izminka od gore navedenog pravila.
Stoga smo na podiju u Stubičkim toplicama bili izvorom podsmjeha superiornim zagoracima. Ni ja u svojim cipelama za hodanje nisam bila baš pravi predstavnik metropole. U svakom slučaju nismo pružali lijepu sliku.
Više smo pružali sliku dvoje ljudi koje je zalutalo tamo di ne spada.
No budući da smo mi inteligentni ljudi odlučismo tako da odemo na tečaj plesa.

Koji smo jučer obradili prva dva sata.

Prije nas bila su djeca. Mislila sam "issssuse. ako ćemo bit među djecom ja ću umrijet, umrijet, umrijet od srama". Na sreću završilo njihovo dvosatno plesno naukovanje pak smo došli mi , odrasli.
Ajme čovječe, srama smijeh

. Još smo nekako na početku pomislili da lažemo i da kažemo da mi to učimo da bismo djecu naučili. I priču sam već stvorila u glavi kako ću reć da djeca nemaju vremena pa mi idemo u školu da bismo njima pokazali, mislim svašta sam već u glavi izmislila, al onda došlo normalno pučanstvo pak mi bilo lakše budući da nismo bili najstariji i najneiskusniji.Ponavljam ja sam u školu plesa išla. I nekad sam znala plesat. No onda, bez partnera sve se to pogubi i kreneš plesat dvokorak kreativni jer nitko ništa drugo i nezna. Pa ostalo pozaboraviš.

Dva smo sata, uz salve smijeha u stvari se dobro zabavljali...:)))). Veselim se idućoj suboti mada se pravim da sam kul. Kao ono, meni to ne treba. naughty

Muškarac je u svojoj analitčkoj glavi već sve izanalizirao. I kako i zašto smijeh

. Mislim kad slušaš te muške umotvorine samo se smrzneš. smijeh

Al bitno je da hoće ić.
Pak ćemo kad to završimo opet otić u Stubičke da povratimo povrijeđeno dostojanstvo!!! smijeh

- 17:53 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Sam na kućicu mislila ić pa tamo malo radit. Farbat. Spremat. Čistit.
Ali kazalo da neće bit lijepo vrijeme. Kiša da će. A po kiši nemoš farbat.
Osim toga mali pas ide na šišanje u subotu popodne.
Osim toga ima se i doma za riješit nekih stvari.
Pak mi kućica propala, vikend mi propao jedan prirodni. Prirodni vikend znači vikend u prirodi. U drugačijem zraku i drugačijoj energiji.
Buđenja su prelijepa. Puno ljepša nego buđenja u mom gradu.
Zvukovi koje čujem u svom gradu su zvukovi automobila.
Tamo nema zvuka. Sve sama tišina.
Boje. Boje su isto predivne.
Onda se spustiš skuhat si kavu. Malog pasa pustiš van, neka trči a ti staviš đezvicu s vodom i čekaš da zavrije. A sve to radiš usporeno. Ne kao ovdje. Sve ubrzano , u petoj brzini. Onda si napraviš nešto za jest, pa jedeš. Pa se malo dvoumiš da li bi išao opet spavat. Ili bi krenuo radit? Ili bi šetao?
Naravno da pobijedi rad, pa si uzmeš kist i opet polako, usporeno kreneš farbat. I fiju. Vrijeme proleti a ti misliš da je prošlo 12 minuta. A ono , vrijeme za ručak. Ondak napraviš nešto za jest, pojedeš, ali umoran si već. Pak odeš dremnut. Prije uzmeš knjigu da malo čitaš. Knjiga ti padne, ti si već u svijetu snova.
To mi nedostaje. Nedostaje mi usporenost. Nedostaje mi izlazak u prirodno okruženje gdje te prvo dočeka rosa. Rosa je prekrasna. Stojiš i gledaš to lišće, gledaš te kapi i samo nestaješ. Nestaješ iz jednog svijeta, a ulaziš u drugi, onaj tvoj pravi. Iskonski. Prirodni.

Ovo pametno gore napisala sam u petak i spremila. Bilo mi nekako prepatetično.
I sad krenuh napisat novi post, novu genijalnu umotvorinu, novo remek djelo koje samo iz moje glave može izać. To krenuh radit. Pak napišem. Pak nešto stisnem i ono ode. Nestane. Fiju. Nema ga.
Naravno da se nisam dala obeshrabrit. O neee. Pogled desnog mi oka padne na skice. Bingo. Tu smo pomislim.

Pa daklen mali je pas bio na šišanju. Pa je mali pas prelijep. Luj 14 u svom najboljem izdanju a tako se naravno i ponaša.
Ondak je mali pas i kod veterinara bio, što sve ukazuje da ja još nisam odradila kućicu a sada je dva popodne a ja se spremam već od 11 i govorim si "sad idem, sad ću, evo krećem, evo još samo ovo i idem...". Kućicu još danas moram odradit.
Nnnnda. Mali pas ima tešku upalu oba uha. Čak mi je veterinar dao da pogledam kako to izgleda i nije mi se svidjelo. Pak ga se treba kapat. Mislim uši treba kapat ne njega kapat. Mislim ako je netko krivo shvatio da njega treba kapat. Ja znam da lupetam, takva sam jer trebam ić na kućicu a mi se neda pak si izmišljam poslove i dugačke rečenice samo da ne moram ić. Al moram.
I ondak smo išli malom pasu kupit kapi za uši koje on naprosto obožava. Toliko ih obožava da kad ih vidi nestane. U vidu magle nestane i nemoš ga nać. I tako mi pseto ima tešku upalu oba uha i moramo ić na kontrolu još. Kad iskapamo sve kapi. AKO iskapamo sve kapi jerbo nemožemo ga nać.
Mislim da ga to boli. Kapi u ušima. jer to izgleda strašno. To što sam vidjela. Kao neka otvorena rana tako to izgleda.
I Juru smo vidjeli. Kod veterinara je papagaj Jura. Kojeg uredno svaki puta pozdravimo. I mali ga je pas , oblizujuć se , pozdravio, no mu se Jura smijao u brk. "U kavezu sam o ti glupo pseto, ništa mi ne možeš" mu je poručio ljuljajuć se na ljuljački.

Eto. Nemam više inspiracije, morat ću završit. A kad završim morat ću ić. O svijeteeee. Neda mi se. O svijeteeeee.
Možda mi dođu gosti. Pak onda mogu imat opravdan razlog zašto nisam bila. ....
Idem..što ću. Takva mi je sudbina danas. Tako mi se složio grah... ..

- 09:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

11.04.2008., petak

Petak - umotvorine nebitne

Čitam tako post pod nazivom Pasonogometanje, ili obratno možda je to blog pod tim nazivom , nije bitno, vidim vlasnik dobrica i voli svog psa. Pak mi oma krenuo bit simpatičan. I njegov mi pas krenuo bit simpatičan.
Pak čitam malo arhivu i vidim da nailazimo na iste stvari koje nas smetaju kod drugih ljudi i odnosu drugih prema psu.
Pak čitam i dalje, i vidim da se i on ispričava i govori da nije pozobao svu pamet svijeta ali ...vidi neke stvari. Koje vidim i ja. No ništa ne možeš u vezi toga. Tih stvari mislim.
Mali pas nije na lajni. To smo odlučili kad je bio mali da ga nećemo učit na lajnu nego da će slobodno šetat. Nije bilo lako prvih 9 mjeseci, jerbo mi srce uvijek bilo negdje u peti. Trebalo ga je naučit da je cesta cesta, da stane, da krene, da bude oprezan. Ajd ti nauči klupko vune od 3 mjeseca da je tamo cesta i da po cesti idu auti.
No nismo se dali. Muškarac je bio odlučan a i ja sam htjela da pas ima slobodu. Pak smo se trudili. Užasno smo se trudili. Bilo je vikanja, bilo je svega.
Preko puta kuće nam je dućan. Jednom je mali pas , išli smo u dućan,izletio na cestu, sva sreća da je vozač zakočio. Ja sam ostala paralizirana. Zatim sam ga uzela u ruke i vikala da me se čulo do Sljemena mislim. Od straha sam vikala. (ispričavam se onima pod Sljemenom što sam ih probudila). Onda sam ga "kaznila" , sa 45 minuta nepričanja s njim. Psima je to najgora kazna. Koliko sam čitala po knjigama ispod 45 minuta je premalo, sve ostalo je previše. Pa sam na sat pogledala i 45 minuta ga ignorirala. (Osim toga toliko vremena je trebalo i meni da dođem k sebi od prokletog straha). Poslije sam nastavila komunicirat s njim. Meni bilo teško. Čovječe, kako je to teško nemoš vjerovat. Tih 45 minuta mislim. No sam si cijelo vrijeme govorila "moraš".
Nikad više poslije toga on nije istrčao na cestu. "Kazna" je djelovala.
(ovo samo dajem primjer da se sve može i da naučit ako imaš volje).

Danas mali pas i nezna što je lajna. Tu i tamo kada je potrebno zavežemo ga ali to su rijetki trenuci. Cijelo je vrijeme slobodan. Cijelo vrijeme ima sva prava slobode. Sloboda je najvažnija stvar na svijetu! Tako misli njegova gazdarica, pak tako onda to prenosi i na malog pasa. I gazda je naravno bitan no obzirom da pišem ja nemam prava govorit u tuđe ime.
Uredno stane pred svakom cestom i čeka na "idemo". Onda pretrči. Odaziva se na svaki poziv.
Prati nas iz ljubavi a ne iz straha. A to je ono što je bitno.
U zadnje vrijeme znam ga ostavit vani a ja odem doma. To obično kad dođem s posla pa sam potrgana. Šetamo i ja bi doma jer više ne mogu. A on neće. Moliš, kumiš, neće (kujice se tjeraju pa mora dežurat pred stubištem do). A mali je pas cijeli dan spavao i odmarao. I on bi bio vani jasno je to meni. No ja ne mogu. Odem gore, pratim ga sa prozora. U neko doba sam se vrati. Prvo čeka pred stubištem da mu netko ko prolazi otvori vrata, a onda zalaje pred vratima stana. Ili šapicom pogrebe. To ne činim često, jer ipak mu je ljepše kad nije sam, no tu i tamo ga pustim i tako. NAGLAŠAVAM POSEBNO sada kad se kuje tjeraju i kad ga ne moš dobit doma ni pod razno.
Ljudi okolo su prvo govorili "pas vam je sam", sad su navikli pa mu čak odu otvorit vrata od stubišta.

I tako, kad šetamo, meni se srce kida kad vidim male psiće na lajnama. To bi se igralo, to bi skakalo, al nemoš. Lajna duga 5 metara i to je to.
Uvijek pokušam reć "pa pustite ga malo" no obično dobivam različita objašnjenja. Argumentirana naravno. smijeh

Uvijek postoji razlog zašto je pas na lajni a jedan od najboljih mi je ovaj "ma njemu je tako dobro. navikao je on".
U početku me je to boljelo. Mislim suosjećam sa svim stvorenjima koja nemaju slobodu.(mene nije dobro pustit u ZOO dućane jer bi ja vrata svih kaveza pootvarala i pustila sve da idu svojim putem) . Zatim sam bila ljuta na sebične vlasnike, koji u stvari ne žele nać vremena za učenje svoga psa da hodaju bez lajne. Jer za to treba biti nešto manje komotan, a nešto više aktivan. Onda sam slegnula ramenima, rekla sebi da ne mogu promijenit svijet i da više neću ulazit u takve vrste razgovora s drugima, jer obično ja gubim. Dobivši neki argument s kojim se ne slažem , ali vidim da gazde u njega vjeruju. ("Ma pustila bi ga ja ali bojim se da će izletit na cestu").
Pa onda kad pročitam takav jedan post u kojem vidim da ima onih koji nađu vremena za živo biće koje živi s njima, da mu se posvećuju, da ga vole i da ga tretiraju s poštovanjem (koje su sve životinje po meni i zaslužile) odmah mi bude uljepšan dan. Tak! sretan

(o.a. psi koji imaju dvorište tih mi nije toliko žao. oni se po dvorištu iskaču. no psi koji su po stanovima morali bi imat neko mjesto gdje će ih se pustit s lajne. i da dodam : ima jedan u mom kvartu koji je na lajni od cca 1 metar. NIKAD nije bio pušten s nje! Provjereno, gazda mi je njegov to rekao. Žive u stanu.).

- 10:01 - Komentari (26) - Isprintaj - #

10.04.2008., četvrtak

Četvrtak

Nnnda Pas Sunce je jučer imao šou program. U našoj redovnoj šetnji potuko se sa drugim, istim i to zbog trećeg istog.
Dakle da pojasnim. Svi troje su pudle. Dvije crne i jedna apricot. E sad su se ova dva mala crna potukla zbog trećeg jerbo su mislili da je to ženka.
Mislim , kako su to mislili pojma nemam, ali nisam tu da mislim namcor

(o.a. osvrt na prošli post objasnit će moju ulogu u njegovom životu. )

Uglavnom dva mala crna su iste pasmine i već sam jedamput, ako se netko sjeća opisala da se njih dvoje vole na daljinu. Mogu bit skupa cca 2 do 3 minute a ondak počinje međusobno režanje. Meni gazda tog malog crnog simpatičan. Ono brbljav je, ja sam brbljava pak volim bit s njim u društvu jerbo se nas dvoje uvijek dobro ispričamo. Teoretski. Jer u stvarnosti to u stvari nije moguće. Naši se razgovori završavaju u pola rečenice i pola teme. Jerbo kad postane nekako najzanimljivije dva mala crna krenu ratovat. Pak treba otić svako na svoju stranu.

I tako smo se sreli opet i baš krenuli laprdat. Gazda i ja. Ono, ne znaš tko je brbljaviji pak smo se zanijeli. Kad najednom, dva crna u klinču.
Bila je to borba!!!!!!!
Nemoš se snać.
Ne znaš što bi.
Ondak sam ja (ko bi drugi) se sagnula i zgrabila prvo malo crno klupko koje mi došlo pod ruku. Nije bio moj. Nego onaj drugi. Sav ljut. I moj je bio ljut. To je trebalo vidjet. Obadva su se tresla od ljutnje i bijesa. smijeh

A zbog koga?
Zbog trećeg psa, za kojeg su oboje mislili da je ženka rofl

. A nije.

Ondak smo se morali razdvojit.
Pas Sunce bio je isto ljut ko pas!
Sad ćemo neko vrijeme morat izbjegavat drugog malog crnog.
Eto tako ja zbog psa "država to sam ja" postajem autistična. namcor

Jerbo ni razgovarat ne mogu. Ni napričat se pošteno ne mogu.
Pa ti reci! namcor

(o.a. apricot pudla je sav rudlav i još je mali. pa ove to pali. obojicu. a svađaju se i zato što su iste pasmine, ma isti su. ali ovaj drugi se da mazit pa ga ja pomazim. moj se neda jer Kraljevi se ne maze. no je ljubomoran. ima tu više faktora zašto su se potukli, no ja sam da bih napravila zanimljiviju priču druge faktore izbacila. )

- 09:54 - Komentari (27) - Isprintaj - #

09.04.2008., srijeda

"Država to sam ja"

Rekao je Kralj Sunce.

A rekao je i ovo :
Luj je slijedece jutro u svoje odaje sazvao glavne drzavne duzosnike gdje ih je ponovno zacudio izjavom koja ce promijeniti temelj francuske monarhije.
"Stigao je trenutak kad sam moram poceti upravljati zemljom.Vi cete mi uljudno pomagati korisnim savjetim kada ih budem zatrazio."

Image Hosted by ImageShack.us

Luj 14. se inkarnirao!!
Pojavnost je drugačija....:

Image Hosted by ImageShack.us

..no to je definitivno on!

Trenutno (gore navedeno boldano) trenira na meni, ali mislim da su mu ambicije puno veće!

Inače trend "ja trgovac ti budala" koji je jučer ujutro imao svoje veliko svečano otvaranje, danas se nastavio.
Naime sam išla kupit nešto u DM. Usput, budući da sam imala vremena isprobavala sam naočale. Meni nać naočale je isto kao i nać iglu u plastu sijena. Glava mi mala, nemoš nać ništa za nju. Pak sam zato isprobala cca 15-ak modela, rekoh već, vremena sam imala i bingo, nađem jedne koje mi stoje. Fiju idu u košaricu.
Dođosmo tako košarica, moje stvari i ja na blagajnu. Optički čitać radi svoj posao. I na red dođu moje buduće naočale.

"Ne mogu vam ovo prodat"
"Zašto?"
"Nema cijene gore"
"Mooolim?"
"Nema cijene ne mogu vam prodat. Hoćete uzet neke druge?"
Hoću li uzet neke druge pita ona mene???? O svijete......Pa ja naočale ne mogu pronać ni skupe ni jeftine ni na placu ni u Italiji, ni na sajmu ni na Velesajmu i napokon nađem jedne jedine koje mi kako tako stoje a ona pita hoću li neke druge???!!? Svijete. headbang

"Odite, uzmite druge."
"Ne hoću baš te"
"Ne mogu vam prodat"
"Dobro ništa onda"
"Odite po druge"
"Neću druge, hvala."
"Ja vam ove ne mogu prodat"
"U redu ne možete prodat čula sam. No ne moram ja znat vaše probleme a osim toga onda ih nemojte imat vani"
"Ali ja vam to moram reć. Netko je skinuo cijenu"
"U redu rekli ste mi . Mene to ne treba zanimat. Ja sam kupac, uzela sam robu koja je ponuđena vi mi sad govorite da ju ne mogu dobit, ok", krenem defenzivno jer sam već umorna od njih. Trgovaca mislim.
"Da mi ćemo ove vratit. Netko je skinuo cijenu. Uzmite neke druge"
O svijeteeeeeeeeeeeeee
"Skupljate bodove?"
"Ne"
Dala mi je 4 kupona. smijeh

U dobre ruke dajem 4 DM kupona. U zamjenu tražim suzavac. Imam neke namjere s njim.

- 13:12 - Komentari (22) - Isprintaj - #

08.04.2008., utorak

Utorak

Nisam mislila pisati ništa danas, ali me danas opralo, ono opralo me naughty

, pak ne mogu doć sebi.
Nisam nekako stvorena za ovaj svijet. Di god dođem, što god kažem ispada da JA ne razumijem, da JA nešto krivo radim. Ondak dođem doma, pak se razgovaram sa sobom, ponekad i sa drugima tek toliko da vidim jesam li skroz naskroz prolupala, i obično dođem do slijedećeg zaključka : u ovoj zemlji sve ludo!
S trgovcima sam se sukobljavala dugo, dugo. Onda sam rekla sebi da su moji živci važinij pa sam prestala. Samo se okrenem i odem.
Naglašavam da sam uvijek ljubazna. Lijepo pozdravim a zatim zatražim što želim. To su moja prava i dužnosti kad sam u ulozi kupca.
Jednom davno, dok sam još bila naivna ušle smo prijateljica i ja u neki dućan. Ja sam trebala ventilator. U dućanu nije bilo nikoga a prodavačica je razgovarala na telefon. Mi smo stajale uredno čekajuć da završi razgovor. No razgovor je trajao i trajao. Pak sam nakon nekog vremena, po mojoj procjeni cca 2-3 minute došla do pulta i prosiktala :"izvolite iste sekunde spustit slušalicu i podvorit me. Slušam vaš privatni razgovor i čekam ko budala".
Nije to očekivala pa je spustila slušalicu i podvorila me, s time što me baš bilo krenulo smijeh

pa sam nastavila "ako se to drugi put dogodi nazvat ću vašeg šefa i reći kako se ponašate" smijeh

No poslije sam prestala, jer sam vidjela da sam ja sama a trgovaca ko u priči smijeh

pak ne mogu sve izvodit na pravi put smijeh

. Mislim imam i ja posla u životu. Kuhat trebam, usisavat, spremat..pak ne stignem još obilazit trgovine i kontrolirat .
Ovo je bio uvod.

I tu svako jutro kupujem cigarete na trafici koja mi je na putu do kazneno-popravnog doma. Budući da se jutrom žurim na misu, to progledam kroz prste prodavačici u trafici. A već sam htjela pisat o njoj, časna riječ, jer me ta dovodi do krajnjih stanja zbunjenosti. Naime, žena mi uredno , svako jutro kaže što nije u redu i zašto nije u redu. "Ljudi su baš čudni" govori ona meni "svi su loše volje umjesto da budu dobro". "Ništa tu ne valja, kako je meni teško" ili "ljepše je radit popodne onda su ljudi bolje volje" ali to mi kaže onda kad ju uspijem vidjet za pultom. Obično, u 90% vremena čekam. Jer , ili se bavi nekim papirima "čekajte da ovo napišem" ili prebrojava novine "čekajte da prebrojim" ili...
Rekla sam već, ta mi trafika na putu pak tamo kupim cigarete ujutro, mada sam već krenula mislit u glavi "isuse, opet moram na onu trafiku". Mislim žena me počela opterećivat.
I jutros, ja stojim sa 15 kuna pripremljenih. Ona priča na mobitel. Ja čekam. Onda kažem "ronhil superlajt". Ona priča. Ja stojim. Čekam. Opet kažem "ronhil superlajt" glasnije, jer mi se već krenuo dizat tlak. Ona ništa. Ja treći put kažem "ronhil superlajt", misleć čut će, dat mi cigarete, novac ima i neka si ona i dalje priča.
Ona završi razgovor , okrene se meni i kaže "dobro gospođo ZAR VI NE VIDITE DA JA PRIČAM NA MOBITEL". smijeh

Ja sam zgasnula. zubo

Uzela svoj novac i otišla na drugu trafiku.

Kad se budem vraćala doma ići ću joj se ispričat. Kupit ću cvijeće pod pauzom, uzet ću neku skupu bocu vina i ići ću joj se ispričat.
Jer kasnije kad sam si razmislila stvarno se ponašam vrlo neodgojeno. smijeh

Umjesto da čekam ja se ubacujem. Ponašam se kao da imam neka prava. Ponašam se kao da je ona tamo zbog mene.
I možda ju i na večeru pozovem da se nekako iskupim.
Ili novi mobitel da joj kupim?? Vidiš, ta mi nije loša.

Ovo je mali pas dobio u garažnom razdjeljivanju. Manja je putna, veća je za po doma. rofl

- 08:43 - Komentari (21) - Isprintaj - #

07.04.2008., ponedjeljak

susret

Prvo smo pojeli kolač. Na parkiralištu. Falilo mi je pile još, tako da ga na haubi pojedemo al nitko se nije sjetio ponijeti pile pečeno.

Ondak, kad smo nakupili snage za daljnje radne pobjede, smo krenule u garažnu raspodjelu.
To je bio šou!
Najviše je dobio mali pas. Te loptica (fulvus), te Nivea krema veća i manja. Ona manja je putna, tako mi objasnilo. smijeh

(pažljiva povuci potegni).

Ja uopče nisam ništa dobila osim cvijeta koji me veseli , jerbo samo dobio mali pas. tuzan

I dalje sam gola i bosa. namcor

Samo mi dalo za kuhinju. namcor

Cjedilo za agrume. Košarica. Pepeljara.
Al mi nije dalo za obuć. Gola sam i bosa. tuzan

Ondak mi skaska otela svo oružje. I bejzbolsku palicu i pepeljaru tešku. Palica bi mi bila za promet, a pepeljara za domaćinstvo.
Kad se svađam da imam i argument. Teški kristalni.
No nisam to dobila, jerbo skaski je to više potrebno. Sad će ona bit naš tjelohranitelj.
Koliko sam shvatila dolazi na poziv. smijeh

Eto. Pa neka vidim tko će se još zezat s nama.

Onda smo otišle u restać ali to sam već opisala. Sad vidim njihove postove, sve se prave kao da im restać nešto normalno. O svijete...
Da ih nisam tamo odvela ostale bi na rinzolu i pričale. Njima se tamo sviđa. Na parkingu mislim. Al uz mene finu, pristojnu , kulturnu nismo tamo mogle ostat.

Razgovaralo se o svemu i svačemu a najviše o kvantnoj fizici.
Nakon nekog vremena Lorna je izvadila igle i išla Fulvusicu učit štrikat. Sa ljubičastom vunom, što je i u redu, jerbo je bio ljubičasti dan. Tak da bu fulvusica morala svaki dan štrikat drugo. Kako koja boja. Fulvus tako ti je to.
Morat ćeš imat 7 pari igala, 7 različitih boja vune i 7 započetih radova, pak svaki dan drugo. Tako ti i mi radimo. smijeh

Samo ti to nismo htjele reć.

Nimphea je bila prvi put s nama. Nadam se da smo joj se dopale. Vidjet će se po njezinom postu.

Malo je čudno gledala povuci jer Povuci je pila ko smuk. Al nije što je pila, ajd to, nego je mješala. Te pivo, te vino, te rakija, te viski, te bambus, te gemišt. Nakon dva sata bila je i dalje trijezna. To je nimpheu najviše čudilo,to što je PP i dalje bila trijezna, nama bilo normalno, navikle smo na PP takvu. Da loče a izgleda trijezno.
Odkad ide na tečaj seksa, miješa pića. Do sad je trusila po pljoskicama, uvijek jedno te isto piće, ali ovaj ju tečaj nekako rasčetvorio ne znam kako to inače objasnit, te je sva neka dekoncentrirana. Ja mislim da ona i ne zna što naručuje. Samo naruči, iskapi pa opet zove konobara. Mislim da zaboravi što je prošli put naručila pa kaže prvo što se sjeti. Samo da je alkoholno. I tako to ide u krugovima.

Fulvusica se je dakla zabavljala sa iglama i ajdmo to nazvat štrikanjem. Uspjela je polovit osnove, svaka čast, i dok smo bile tamo saštrikala je šalove sinovima te đemper mužu.
Lorna ju je učila al kad je vidjela kako ovoj to dobro ide, odustala je te je dalje učila od nje. Onda kad je vidjela da fulvusica radi ko mašina, krenula je i Lorna trusit po piću. Odma si je naručila bocu te odbila čaše. Nego se naslonila na naslon klupe te pila iz boce onako u velikim gutljajima.
Skaska je pričala, što drugo bi skaska radila???
No ajde, mora se priznati da je nakon što je sve rekla poslije bila pristojna te slušala druge. Ona je pak imala pljoskicu sa sobom te je damski, rakijom ispirala grlo. Poslije je posudila malo iz boce od Lorne, usula si to u pljoskicu i nastavila pijuckat.

Ja sam samozatajno šutjela, pila svoju kavicu i koka kolu.

Onda je sve najednom bilo gotovo. PP je odjednom zgasila. Vjerojatno je ipak alkohol počeo djelovat. Počela je vikat "idemo doma, idemo doma". Onda je zaspala. Samo joj je glava pala na stol. Pak smo ju odnijele do auta. Nosile smo ju ja i Lorna. Fulvus je hodajuć štrikala. Govorila je "super, super, crveno je na semaforu. dok je crveno ja mogu saštrikat ovaj red".
Skaska se prijetila palicom jednom vozaču, jerbo joj je isti namignuo.
Jedva smo ju zaustavile da mu ne razbije prednja svjetla. Ja sam vozaču morala dat novce za odštetu zbog duhovnih boli pak mi skaska duguje novac ali uzet ću i tepihe nije beg cicija.

Nimphea i ja smo utišavale, stišavale, smirilvale.

Nekako smo ih sve ipak uspjele dovest do njihovih automobila. Ja sam išla pješke.
Eto, to je istinit i objektivan prikaz subotnje večeri.

- 09:57 - Komentari (15) - Isprintaj - #

06.04.2008., nedjelja

opraštanje

Dogodilo se to pred par godina ali me još i danas muči. Ne mogu doć k sebi a samo skupljam u sebi. Negativne emocije skupljam.

U firmi sam radila par godina dotad. Kako sam bila došla nova u već formiranu sredinu to sam se trebala dokazat. Dokazivanje je išlo jako daleko i bilo je iscrpljujuće. To kako ta sredina dočekuje nove ljude to je prestrašno. No kako sam posao trebala nije bilo šanse da bih otišla, nego je trebalo stisnut zube i radit. Sve i sva. I šutit. I dokazat se svakoj osobi pojedinačno. To je bio uvjet opstanka. A opstati sam morala. Tad. I ona koja kuha kavu bila mi je ocjenitelj. Svi su ocjenjivali. To je takva firma.
Dakle primila sam se posla i radila , radila. Ostajala sam navečer do 10 sati, čak i prevodila pizdarije, tek toliko jer su mi uvaljavali sve poslove, nova sam. Bio je to pakao. No pakao sam prošla i u bivšoj firmi, vrlo sličan, te me to više nije emotivno dodirivalo. Znala sam da će kad tad proći i da sve što moram je - izdržati. Trajalo je dugo. Bilo je odvratno. No sve sam izdržala, primljena sam kao "član". Meni je bilo svejedno. Nisam željela bit prihvaćena ,ne od takvih ljudi, nisam željela bit "član", ali sam željela zadržat svoj posao.
Napokon je sve bilo ok. Ne može se tu pričat da je ok, ali došla sam do faze da me se cijeni. Da se cijeni moje znanje, a to je jedino što me zanimalo. Jer znanja imam. Došla sam do toga da kažu "Levant zna". Meni to dosta. No. Otšla je jedna kolegica pa je došla na njeno mjesto druga. Ova sad.
O njenom znanju neću reć ništa loše jer ga i ona ima. Neko je vrijeme sve funkcioniralo. Onda , kako to biva u nekim firmama, preko noći napravljen je "državni udar". Iz prikrajka. Preko noći neki su nestali a neki došli. Moja bivša šefica dobila je penziju u jednom danu. Danas radiš, sutra si u penziji. Prisilnoj. Idućeg dana pojavio se moj novi šef.
Igre bez granica.
Sve je to bilo odvratno sve je bilo za pobljuvat se. No radit moraš, posao te čeka.
Šefa smo dočekali nekako zbunjeni. Mislim ako ti u četvrtak tvoja šefica kaže da je od sutra u penziji a u petak dobiješ novog šefa i ako je to sve povezano sa jako puno negativnosti, plača, vrištanja, histerije, začuđenosti, podlih igri hoćeš nećeš sve se to i odrazi na tebe.
I tako kad je novi šef došao odpočetka je favorizirao moju kolegicu. Ja sam za njega bila "komad". Meni se to nije sviđalo, naradila sam se čovječe u životu da bih si više dozvolila da me neko muško na hodniku naziva komadom i da me pokušava ...no dobro. Pak sam se postavila hladno htijuć mu pokazat da sam više od komada. Da znam. Da nisam tu neki ukras.
No nije išlo. Mene nije gledao kao radnika, nju je favorizirao. Njoj se obraćao, njoj je davao poslove. Ja sam pizdila u sebi, šutjela i pokušavala nemoguće. Pokušavala sam sve i svašta no nije išlo. Komad . Z krevet što li? Vrijeđalo me to. Jako me vrijeđalo. No sam i dalje šutjela i pokušavala ponašanjem i radom reć da ja to nisam. I dalje nije išlo. Sve je poslove dobivala ona. Kad se o nečem razgovaralo obraćalo se njoj, mene kao da nema.
I jednog dana ušla sam u sobu, vidjela njih dvoje za mojim radnim stolom, mojim poslom, kako govore da će ONA to napravit. Ja sam ostala nijema.
A onda je negdje iz pete sve izašlo iz mene. Stajala sam tako na vratima i vikala. Ne sjećam se što, ne sjećam se ničega, samo se sjećam da sam bila jadna. Jadna. Sve pada u vodu. Sve godine rada sve godine moje borbe da radim svoj posao, da me se uvaži, da se vidi da znam u toj su sekundi pali u vodu. Tresla sam se. Stajala sam na vratima i osjećala samo crno u glavi. Vikala sam jako. Njih dvoje se okrenulo i gledalo me zapanjeno.
Sjećam se da sam poslije otišla do kolege i zvala ga na kavu. Rekla sam mu što mi se dogodilo i da sam izgubila živce. Bio je prekrasan "čuj, imaš pravo izgubit živce, imaš pravo da si rekla. Na sve imaš pravo. Osim toga ti si u pravu". Malo me je smirio.
Sutradan je bio vikend. Smirila sam se uz tablete. Došla na posao jadna, nikakva, slomljena ali odlučna da se izborim za svoje mjesto.
No i dalje nije išlo. Mobing je preblaga riječ za 6 mjeseci nepričanja samnom. Za "ti nisi timski radnik uzmi svoju knjižicu i odi", za moje dobro jutro na kojeg nije bilo nikakvog odgovora. Za izbjegavanje mene kao da imam gubu. Za okretanje glave od mene. Za pravljenje da sam zrak, da me nema.
Kad me se dovede do ruba, ja se krenem inatit. "Izdržat ću " mislila sam. Izdržat ću.
U totalnoj, ali totalnoj izolaciji, koja je trajala oko 6 mjeseci na površini su me držali ostali kolege. Iz ostalih službi. Koji su me tražili. (jer znam radit, imam znanje). Uvijek je nešto negdje bilo potrebno napravit, pomoć , odradit. I to me držalo. Moja se služba čitava pravila kao da me nema. Ako bih nešto bila rekla to kao da se nije čulo. Mislila sam da ludim.
Niti jedan posao nisam bila dobila. Na sastancima ako sam nešto bila rekla, to se "prečulo". Ona je radila, imala posla, ja ništa.
Pročitala sve o mobingu i načinu na koji se protiv njega borit. To mi je pomoglo. A pomoglo je i to što sam od čelika mada tako ne izgledam. Mogu izdržat sve ako smatram da sam u pravu.
Izdržala sam. Malo pomalo krenulo mi odgovarat na dobro jutro.
Malo pomalo ponovo dobivam poslove. Malo pomalo vidi se da znam.
Ono što me jebe svih ovih godina je što ne mogu iz glave izvadit taj njegov izraz lica. Pun mržnje. "uzmi knjižicu i odlazi odavde". Ponižavajuće.
Tada sam si bila rekla. "ti mi govnaru nećeš odredit kad ću ja ić. Vrijedim i to ću dokazat. Otići ću kad ću ja to htjet. Kad ja odlučim. A s tobom ću igrat igru takvu da ćeš ti dolazit do slomova ne ja. Odsad ćeš ti gubit živce".
Sada je sve u nekom redu. Radim. Opet sam "prihvaćena". No ja na žalost ne mogu zaboravit. Bojim ga se . Bojim se takvih ljudi. Bojim se i sebe. To kako me se dovelo do sloma.
Sad sam u fazi čišćenja. Već dugo sam u fazi čišćenja smeća koje sam pokupila tokom života. No sada je na red došlo ovo. I nekako znam da moram oprostit. Oprostit ću njemu, znam. Ali ono što me muči je da ne mogu oprostit sebi.
Stalno vrtim filmove i mislim da sam morala drugačije reagirat. Da si nisam smjela dozvolit ono pucanje. Da nisam smjela pokazat ljutnju i bijes. Onda pomislim da sam bila ljubomorna i zavidna. Onda pomislim, nisam, nemam zašto. Jer stvarno nemam. Žena ima znanje, ali imam ga i ja. Nisam nesigurna po tom pitanju. Naprotiv.
I sad sam u fazi opraštanja. Da to oprostim i zaboravim. No kako oprostit sebi??? Pitoma sam , mirna sam, velikom većinom vremena smirena.
A u stvari taj slom mi je pokazao da ja to nisam. Da ima granica kada pucam. Da sam čovjek. Da li sam trebala uzet knjižicu pa otić? Možda bi mi to tada bilo pametnije. Možda bi sada bila sretnija? Bila bi našla drugi posao i ne bih gledala to lice svakoga dana. Da li je taj inat bio potreban?
Sve se to ja pitam. I ne znam odgovor. Samo znam da na posao dolazim i da ih gledam sa strahom. Jer su u meni izazvali ono najgore. I nigdje ne piše da opet neće. Bila sam sama protiv njih 8. I sad sam sama protiv njih 8, ali sam jača.
Nemoš vjerovat što ljudi mogu napravit jedni drugima.
I sad, kod jutarnjih misa gledam ih i nevolim ih. Hladna sam. Željela bih da sam negdje drugdje. Oni me žele uključit u razgovore ja obično šutim. Ako osjetim da drhtim izađem van. Ne dozvoljavam si više nikakvo pucanje, nikakve ispade. No to košta.
Nekako mislim da sam došla na svoje. On se sad ljuti, on je taj koji puca. Ja ga samo gledam. I mislim se: samo pucaj, to čekam.
No ne volim sebe takvu. Ne volim uopće što imam takve osjećaje. Odnosno što nemam osjećaje. Osim negativnih. Stoga ću im svima oprostit, malo po malo, vremenom, nisu znali bolje. Bojali su se za svoje dupe, za svoju egzistenciju, još su na prvoj čakri, ti se neće pomać s nje nikad. Još žive u egzistencijalnim strahovima.
No o sebi sam mislila da sam se pomakla. A izgleda da nisam. I zato sam ljuta na sebe i zato si ne mogu oprostit. Fućkaš njih ja sam si bitna. A meni pokazalo da ni ja nisam ništa bolja. I kako si oprostit? Znači da sam ohola?. A oholost mrzim. I strahove ne volim. Mislila sam da sam te egzistencijalne strahove prevazišla, da sam bolji čovjek. A nisam? Što me još drži na ovom radnom mjestu u toj sredini? Zašto ne odem? Dobila sam što sam htjela.
No oprostit ću i sebi. Jer kad sebi oprostiš onda ujedno sebi i obećavaš da više nećeš biti takav.
Nadam se da ću uspjet.

- 12:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

05.04.2008., subota

Susret

Upravo sam se vratila sa susreta. No mi mali pas neda mira i donosi doslovno sve igračke koje ima a ja moram bacat. To mi kazna što sam ga ostavila. Pak neću dugo nego samo kratak te ISTINIT I OBJEKTIVAN osvrt. U ponedjeljak, pri jutarnjoj misi ću se ondak osvrnut ISTINITO I OBJEKTIVNO no malkice duže na taj susret.

Našli smo se na parkiralištu, jerbo to društvo ne zna za bolje. Sve došlo u ljubičastom osim Povuci koja se zeza sa Saturnom a to joj nije pametno. Kad nađem ljubičastu vunu saštrikat ću joj ljubičasti šal, jerbo zezat se sa Saturnom nije dobro. Ondak sam ih morala uvjeravat da u 21. stoljeću ljudi sjede i piju po kafićima, restoranima te da su isti zbog toga napravljeni.
Nisu mi vjerovale,mislile su da se zezam, one su htjele sjest na rinzol pa da tamo pričamo to su htjele, no sam bila uporna pak ih odvela u prvi restać koji je blizu.
ODUŠEVILE SU SE. Prvo su gledale sa zanimanjem i ustrašeno te stolove i te ljude koji su za stolovima sjedili. Nećkale su se, dvoumile , no sam ih odvela do jednog praznog i rekla NEKA SLOBODNO SJEDNU NITKO IM NIŠTA NAŽAO NAPRAVIT NEĆE.

Tako da je prvi sat blogerskog druženja prošao u njihovoj uzbuđenosti (ta ipak su u restoranu) što meni bilo dosadno, jer meni to normalno. Mislim u restoranu bit. No kako sam suosjećajna osoba to sam ih pustila da se opuste, ipak, za njih je to nešto novo, razumijem ja. I meni je tako bilo kad sam prvi puta došla u restoran. Ja sam onda još bila mala no ipak se sjećam da mi je bilo čudno. Te sam stoga , prisjećajući se tih svojih dojmova, pusitla njih , ne ponašajuć se superiorno. Najviše me čudilo što su se čudile konobaru. Nikako da shvate zašto je on tu? Kad sam im objasnila da će im on donijeti piće a zatim odnijeti prazne čaše i da one ne moraju prat i brisat stol nisu mi vjerovale. Kad su to vidjele uživo povjerovale su te rekle "Levant ti si čudo".
Mislim da postova od njih u vezi susreta neće bit dugo, jer treba im vremena da sad sve te novosti koje su danas primile, te doživljaje prorade u sebi.
Ondak su krenule pričat nisi mogao do njih doć do riječi.Ja sam samozatajno šutila.
Eto. Mali pas je nemoguć te stoga moram završit ovaj post. Idem bacat lopticu nema mi druge.

- 21:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #

U konspiraciji III

Ovo mi je fenomenalno. Prvo čujemo bušov govor a onda nam još jedno 12 ljudi objašnjava što je on rekao.
Jebemti ko da sam retardirana.
A nekako mi se nepozvano, sama od sebe javlja misao u glavi
"besposlen pop i jariće krsti".
Jebemti sad su svi došli do izražaja. Oni koji inače ne dolaze. Sad će oni nama, narodu i puku, indolentnom i glupom, objasnit što je buš htio reć, zašto je to htio reć i kako je to rekao. To će nam reć jedno sto puta. Neka zapamtimo. Fuj povraća mi se od te euforije. I gluposti.
Ono što priznajem amerima, a na to imam kakvo-takvo pravo jer sam 2 godine radila za američku firmu ajd dobro međunarodnu,radeći s amerikancima, pa sam to vidjela vlastitim očima i osjetila u vlastitom životu ,to je što su u organizaciji nambr van. Niko živ na ovom svijetu ne zna se organizirat tako kako oni znaju.
Skidam kapu. Efikasni su do bola.
Mi smo za njih paceri na kub.
A htjeli bi bit kao oni. Pa sve kopiramo. Sada smo skopirali njihov način izvješavanja, samo što se naši novinarćići još uvijek ne znaju ponašat. Ne znaju kome se obraćaju. Njihov im narod stran. Nemaju pojma kome govore. Pak nam podastiru jebeno dosadne informacije. Jer govore sami sebi.
Idem okrenut CNN. Baš me zanima..
(update : vijesti na CNN, 5 minuta , slika s markovog trga i govora o kojem ćemo mi slušat idućih 10 godina. Jedino se nadam da će nas vratit na CNN veder riport. Jer je Zagreb bio tamo. Onda je nestao pa bio Beograd. Poslije ovog vratit će nas ziher. A više pričaju o Putinu i Rusiji. Ovo je za CNN minorno. Za nas povijesno. O svijete....:))))) )

Inače. Nismo ni bili u podrumu. To je bilo zavaravanje protivnika. Bili smo tu i spavali pod krevetom. Mislim, nikad se nezna. Bolje pod krevetom. Gledala sam ja filmove. Onda ti dođu i prvo na krevet pucaju.
Ali nije Levant od prekjučer. A ne ne..
Levant je premazana svim mastima!
Krevet smo sredili kao da netko spava a mi smo se taktički povukli pod.
Jednu noć smo preživjeli. Još dan i pol konspiracije i eto nas ponovo na površini.
žurim, žurim...
otvara se obrok C

- 11:16 - Komentari (13) - Isprintaj - #

04.04.2008., petak

U konspiraciji II

Žurim, žurim.
Jedna kujica laje pod prozorom.
Mislim, meni će prodavat te štoseve? Kao da ne znam o čem se radi. Došlo provocirat. Došlo nas izmamit. Dovelo kujicu. Igraju na moje osjećaje prema psu.
No mi se nedamo.
Plan B. Akcija.
U podrumu smo pripremili ležajeve. I baterije. I obrok C. Te se premještamo. Jerbo, dobra strategija zahtjeva stalno i neprekidno premještanje. Zavaravanje protivnika.
U podrum ne nosim laptop. Nego ga ostavljam. Da zbunim agente. Zatvorit ću ga i ostavit u ormaru. Oni neće znat da sam bila tu. A kad odu ja ću se vratit.
Žurim, žurim..
Spavamo dakle u podrumu.
žurim, žurim...

- 21:49 - Komentari (21) - Isprintaj - #

U konspiraciji

Ja ovo pišem pod roletama u mraku. Zgasila sam sva svjetla, neću da me se kasnije optuži da sam ja nešto napravila. Dišem u kupaoni. Mislim kad pišem post , a pišem ga napamet sva je sreća da me učilo tipkat davnih dana pa mogu i naslijepo, daklen kad ga pišem onda ne dišem. Onda odem u kupaonu, tamo udahnem i brzo se vratim za tastaturu. Napipam ju pa nastavljam.
Mislim bolje je tako.
Naočale sam si stavila crne. Za svaki slučaj. Nikad ne znaš. Pasu šapčem. Ne telefoniram nikom. Sigurno mi stavili prisluškivaće, pa nisam ni ja od prekjučer.

Gledala sam američke filmove. Sve ja o prisluškivanju znam!
Daklen mali pas i ja hodamo na prstima u mraku i ne dišemo. On ne smije lajat, špagom sam mu svezala njušku. Neće nas niko kasnije optuživat za nešto!. Na nogice sam mu metnula male šlapice kad hoda da se ni to ne čuje.
Uglavnom nema nas. Nismo ovdje.

Bolje ti je ne imat posla sa CIA. Vidla sam ja po filmovima što oni rade.

Jedino sam još prije otišla i nabrala granja. Jerbo ako ću morat van kamuflirat ću se u grm. I malog ću pasa kamuflirat. On će bit vrba. Ja sam grm kupine. No molim nemojte to širit okolo ako ovo pročitate, jerbo ću onda morat mijenjat kamuflažu a to teško sad kad smo se hermetički zatvorili i za sve pripremili.
Auto sam zakamuflirala u grm bazge. Bazgu mi bilo teško nać al eto uspjela sam. Ispod sam još kao stavila sok od bazge od prošle godine, ako netko ne vjeruje da je to grm bazge, sagne se i proba i onda je siguran.
Na sve sam mislila. Dovukla sam hrane za 3 dana. Obroke C. Jer neću palit štednjak. Jer se može vidjet da se struja vrti pa znaju da smo ovdje. Suhi obroci će bit.Vode imam u plastičnim karnistrima. Mislim da će bit dovoljno. Cigareta sam kupila šteku. Malo me muči kad ih palim, čovječe svjetlo se vidi ali to sam riješila tako da kad palim cigaretu zaogrnem se kaputom. Testirala sam sa susjedom i zaključile smo da se ne vidi.
Onda sam i puno gotovine uzela. Neću valjda ko oni paceri ić na bankomat pa me se odmah ulovi i locira. O nee. Levant je premazana svim mastima.
Išla sam i još dalje. Mislim bolje bit za sve spreman.
Na vrata i dole na zvono stavila sam lažno prezime. Ha!
Jesam ih!
Sa susjedima pak imamo kodno lupanje po zidovima. Sve smo dogovorili. Mislim nedaj bože da nekom nešto zatreba, pak smo to zato. Ako trebaš šećer kucneš po zidu dva puta. Za sol je jedamput. I tako. To smo trenirali čitav tjedan, ali sad smo spremni.
Sad idem gledat kroz rupice na roletama a ondak ću se javit kad vidim što se događa. Od sada neka se smatra da sam u konspiraciji.

- 16:00 - Komentari (45) - Isprintaj - #

Moj je mozak u velikoj većini vremena koje živim nekako ko bosanski lonac. Svega se tu nađe. Pak mi dosta teško nosit se s tim. Uvijek i stalno moram odvajat. Zelje od mesa. Meso od juhe. Juhu od ostalih sastojaka.
Nije to lako. Nekad ne pogodiš pa uloviš zelje. A ono bljak. Zelje mislim.
Nekad opet pogodiš pa si ulovio meso.
Tako i meni s postovima.
Piše mi se, stalno mi se nešto piše, al od svega što krčka u glavi evo na primjer danas ne mogu ništa pametnoga ulovit. Ima tu svega i svačega.
Al se sad ti daj odluči što ćeš.

U stvari sve o čemu se priča je dolazak precjednika.
Onog nekog.
Pa sve tu poludilo. Neki uzeli godišnji, neki nervozno hodaju. Kolega mi nervozan, kaže "kako ću doma?". Pri čem ja pomislim "a ako ne stigneš žena i djeca će se malo odmorit od tebe".
Mislim , koji smo mi narod toga nigdje nema. Da nas nema trebalo bi nas izmislit. Kao, sad ako nismo u autu onda ne možemo više doma. Mislim, ima i noge zar ne? No zaboravio zašto mu noge služe.
Mi radimo do jedan. Ondak idem doma spustit rolete.

U subotu je dogovor Veselih Pljoskica na parkiralištu. O, tome se veselim jer će bit kolača. Pak ćemo , nadam se otić i kavu popit. Morala bih u stvari sad napisat post unaprijed, tako da budem prva kad se vratim doma i da ga odmah objavim jer se predobro zna da ja jedina izvjestim ISTINITO i OBJEKTIVNO.
Al mi se neda. Mislim pisat post unaprijed. Jer oko mene atmosfera histerična i nervozna. Pak nemam koncentracije. No danas, kad stignem doma, spustim rolete i uvučem se u svoja četiri zida ondak ću ga napisat.
He,he..pa ću bit spremna. Dok će ostale smišljat što da napišu, moj će post VEĆ bit objavljen. Tak! smijeh

- 09:13 - Komentari (18) - Isprintaj - #

03.04.2008., četvrtak

Imali smo tu jednog zaposlenog koji je govorio bankica , poštica.
Kudi ideš? pitali bismo. On bi odgovorio idem prvo na bankicu , a onda na pošticu. A imao dva metra u širinu i isto toliko u dužinu i bio je kao dvokrilni ormar, ma što, ne bi mi u stan stao, takav je bio.
I meni to bilo isprva čudno. Onda smiješno. A onda sam i ja polovila terminologiju svoje firme, mislim s kim si takav si, pak sam počela pričat bankica, poštica. U ozbiljnoj sredini sam to počela pričat. Pak me ljudi gledali, isto kako sam ja gledala taj dvokrili ormar i nešto pride.
Pak sam krenula djelovat na samu sebe da izbacim tu terminologiju. Da me ne bi gledali onako. Kako? Pa onako : ova je il malo skrenula ili što?
Nnnnda. Zašto to pišem? Zato jer vidim da sam se opet zanijela. Opet mi sve krenulo bit : zmijica, kućica... smijeh

. Bemti ko će me uzet za ozbiljno ako mi sve završava na ca. Poštica, kućica, zmijica, bankica.....

Danas idem u Ustanovu. Baš mi se i neide. Kad dođem tamo ajde , odradim sve, kao kul sam, ništa mene ne može iznenadit.
Ali kad kreneš doma počenš osjećat koju si energiju upravo primio. Lošu, jako lošu. Pa te ista, energija mislim, počne pritiskat. Jako. Kad bi ju trebala opisat, opisala bih ju sa siva i teška. I tako se onda osjećam ostatak dana. U glavi vrtim dojmove. I molim boga da me drugi puste na miru.
A opet. Ne mogu da ne odem. Trebam tamo.
Al štoš. Mora se . A što se mora nije teško.
Osmjeh na lice i idemo! Nema druge. Sve to ide u staž. Životni.

- 15:19 - Komentari (22) - Isprintaj - #

02.04.2008., srijeda

Kućica

Sigurno se svekoliko pučanstvo već zdvojno pita "a što je Levant s tvojom kućicom?".
Pak sam odlučila otić vidjet što je s mojom kućicom?!. Zima bila čovječe, diš po zimi ić na zimu? Niko normalan po zimi neide na zimu to valjda svima jasno. Pa kućica bila zatvorena, neću valjda po zimi ić na kućicu?
Da se smrznem tamo. namcor

Ali došlo je proljeće, jest da se kilavi, jest da je neko krnje, ali eto ono došlo i što ću , kamo ću, sjednem u auto i odem na kućicu vidjet jel još ona živa i zdrava?!. I k tome pokupim Brbljavu i Malog pasa, nakrcam i njih, kud svi tu i čoravi Mujo, ukrcam stolicu koja mi tu viška, te nas troje i stolica veselo krenusmo vidjet kako je tamo. Da vidimo jel zima prošla, jel trava raste, jel...

Brbljava je u autu stala s pričom samo da udahne zraka. Pak sam stoga, u 28 minuta vožnje čula sve, ama baš sve. I kako ona spava "ne hrčem, di si vidjela da mala djeca hrču?" rolleyes

, i gdje sada sjedi kad je u drugom razredu "ispred Luke ti sjedim" ( a luka joj je tiha patnja), i zašto se veseli trećem. Razredu mislim. "onda imamo jedan tjedan ujutro jedan popodne".i svašta sam još čula ali ostalo je povjerljivo, nesmijem... smijeh

pričat jer bi druge curice mogle ovo pročitat a di sam onda???? naughty

Nnnnda, uz ugodno "pričanje" , kako ona naziva svoj monolog stigosmo do cilja našeg putovanja.
Prvo je Mali pas poludio kad je vidio dvije mačke na NJEGOVOM terenu, te je skoro dobio infarkt. No ih uspio natjerat na drvo, gdje su jadne i ostale dok mi nismo otišli. Gledale su u nas široko otvorenih očiju, Brbljava je rekla "jel ti nije žao?", ja sam rekla "je, al što mogu, ako siđu s drveta mali će ih pas naganjat, bolje im tamo" pak dok je on dežurao ispod drveta mi smo dvije napravile inventuru stanja.
Ondak smo zaključile da je sve u redu, odnosno da ništa pod milim bogom nije u redu, ali da je to u redu, te išle šetat. Mali pas je krenuo za nama, mačke odahnule, no Brbljava mi uz neprekidno pričanje nakupila kamenja . "vidi kako je ovo lijepo hoćemo uzet?", pak je šetnja natrag više bila kao teglenje.

Đepove mi potrpala kamenjem, a dva sam imala u ruci, ona imala jednog.
Pitam ju "što će ti to kamenje?" , mislim kad već nosim da znam zašto nosim... smijeh

"ah meni ti to ne treba, ja to za tebe" smijeh

.

Ondak smo si napravile cedevitu, malo sjele na klupicu i opet "pričale".
Mislim, moram koristit te eufemizme, jer "pričanje" je vodopad njezinih mudrosti gdje zastane samo kad mora a) piškit b) nešto vidjet c) udahnut zrak.

Ondak smo se digli, pokrcali se u auto i natrag doma. Uz nastavak "ugodnog čavrljanja" iliti "pričanja".

Eto. Na kućici ima posla za idućih 100 godina. Pak sam odlučila da o tom uopče ne mislim razmišljat. Neću i bok. Pravit ću se kao da nema posla za idućih 100 godina, pa ako se tako postavim, možda se stvari riješe same od sebe. Ja se probudim a ono stepenice ofarbane. Na primjer. Ili , zastor se pojavi sam od sebe bez da ja moram hodočastit po dosadnoj Kiki. Ili, zatvorim oči a kad ih otvorim sve se samo usisalo. Posložilo. Spremilo. Opralo. Izravnalo. Tapete se polijepile. Ograda ispravila. Smeće se spalilo samo. Kamenje se vratilo natrag na stazu.
....
....

Probat ću zažmirit i to zamislit. Nikad neznaš. Čuda se događaju, možda se i ovo dogodi. smijeh

- 19:33 - Komentari (23) - Isprintaj - #

Zmijica

Nije još gotova. Još treba uzet iglu, provest vunu kroz iglu pak to zašit. A to baš ne volim. Šivat mislim. Ondak treba zmijicu malo i ukrasit. Neće ona bit bez ukrasa... nono

I onda čitam da umro onaj iz filma "Polja smrti". Mislim nije umro on, nego umro lik po kojem je film napravljen. Novinar iz Kambođe umro. Po kojem je film napravljen. Klanjam mu se duboko.
Meni to jedan od boljih filmova koje sam u životu gledala. A gledala sam ga (do sada) 5 puta.
Vrlo se često sjetim tog lika. Vrlo vrlo često. Jer mi u trenutcima kad mi volja za životom i nije baš neka, dođe pred oči njegova slika pak si pomislim "ti kukaš?"
Pa mi eto žao da on umro.
A sve mi se čini da ću vrlo brzo film gledat i 6. puta!

I gotova je zmijica :
Image Hosted by ImageShack.us

A avatar predstavlja kap. Kako to nitko ne vidi? Odražava moj odnos (ih što filozofiram) prema životu. ja sam isto mala kap. Ali slapa ne bi bilo da nema i mene. Tak!

Image Hosted by ImageShack.us

- 07:26 - Komentari (19) - Isprintaj - #

01.04.2008., utorak

Utorak

Uvela sam novo pravilo za samu sebe. Ujutro u autu , vožnja do posla , nema cigarete. To mi sad novo. Jedno 12 puta krenem u đep od kaputa da uzmem cigaretu, ondak se lijevom rukom pljusnem po desnoj i tako to ide.
Jutarnji je promet nešto što je teško izdržati bez dopinga, ali eto ja uspijevam.
Uspijevam naravno jer sam karakter na kub!
Karaktera sam ko čvrsta stijena.
Ništa me ne može izbacit.
Ništa me ne može demoralizirat.
Ni ona što je jutros trubila ko luda. Došlo mi da izađem van, uzmem bejzbolsku palicu i lupam joj po šajbi dok ne začepi. Al nisam. Jer nemam bejzbolsku palicu (bilješka : kupiti bejzbolsku palicu).Samo sam joj pokazala prst (romantales sorry postala sam nekulturna) i odmah sam se bolje osjećala.

Naime, bila sam prva u redu za ubacit se u kolonu. A nemoš se ubacit jer kolona stoji. I krenula ova iza mene trubit. Ko sumanuta. Mislim, što da joj radim? Kud da idem? Zar ona misli da ja tamo stojim zato što mi se stoji???
Pak, kad sam pokazala prst bilo mi lakše. Stvarno mi došlo da izađem van i da ju pitam koji je njezin problem? Što sam jednom , davnih dana i bila napravila.
Izašla sam iz auta i pitala čovjeka koji je njegov problem da toliko trubi?
Opsovao mi je sve po spisku i rekao povjesnu rečenicu "oni mene ne puštaju". Našto sam se zagrcnula i rekla "ne puštaju nikog, vi ste 8. u koloni", našto je rekao još jednu inteligentnu rečenicu "ali meni se žuri".
E tu sam ostala zatečena. Mislim, čovjeku se žuri, a nama ostalima je sve svejedno. Mi ostali nemamo što radit pa stojimo u koloni zato što nam dosadno. No mu to nisam rekla, to je ostala moja mala tajna. Nisam mu rekla jer je jeo sendvič dok mi je to govorio pa sam vidjela svaki zalogaj, a i po majci mu je sendviča bilo. Pak mi pogled na njega nije bio ugodan. A i dijalog koji smo vodili bio mi je povjesan, pa sam se morala povuć da bih razmislila o toj silnoj inteligenciji koja je superiorno nadvisila moju.

Ondak sam malo razmišljala o tim igrama sa Cvjetnim trgom. Mislim, kao da smo mala djeca, a ova zemlja kao da je vrtić, tako to meni izgleda.
Sad se Horvatinčić malo duri. Kao neide sve kako si je on zamislio da ide. Pak mu krive udruge. Krivi mu svi po redu.
Liči mi na razmaženog dječarca u vrtiću koji je htio uzet sve lego kocke od sve djece. Djeca nisu dala, teta mu je govorila da su lego kocke vlasništvo svih a ne njegove al on nije htio slušat. Jerbo mu čistačica rekla da se može igrat s lego kockicama.
Pa se on primio za tu informaciju.
No to mu je čistačica rekla kad su svi otišli doma a njegovi roditelji po njega nisu još bili došli. Pa je bio sam.
Pa je pitao čistačicu :mogu se igrat sa lego-kockicama? Ova rekla "možeš".
No malac to krivo shvatio, pa iduće jutro kad su svi došli on lego kockice uzeo sve sebi. I druga se djeca nisu imala sa čim igrati. Pa su ga tražila da im ih vrati. On je rekao NEDAM; MENI SU REKLI DA SU SVE MOJE. Lego kocke mislim.
Pak mu sad kriva djeca, tete, društvo, voda, nebo, sunce, alu-folije, vrtić, Bush,
internet i čaj od mente, kukuruz i sendviči od salame.
Toplo se nadam da će se onih 99% posto pretvorit u 100%, i da će vratit kockice svoj djeci u vrtiću. Tak!

- 08:26 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>