Marketing
Petak - umotvorine nebitne
Čitam tako post pod nazivom Pasonogometanje, ili obratno možda je to blog pod tim nazivom , nije bitno, vidim vlasnik dobrica i voli svog psa. Pak mi oma krenuo bit simpatičan. I njegov mi pas krenuo bit simpatičan.
Pak čitam malo arhivu i vidim da nailazimo na iste stvari koje nas smetaju kod drugih ljudi i odnosu drugih prema psu.
Pak čitam i dalje, i vidim da se i on ispričava i govori da nije pozobao svu pamet svijeta ali ...vidi neke stvari. Koje vidim i ja. No ništa ne možeš u vezi toga. Tih stvari mislim.
Mali pas nije na lajni. To smo odlučili kad je bio mali da ga nećemo učit na lajnu nego da će slobodno šetat. Nije bilo lako prvih 9 mjeseci, jerbo mi srce uvijek bilo negdje u peti. Trebalo ga je naučit da je cesta cesta, da stane, da krene, da bude oprezan. Ajd ti nauči klupko vune od 3 mjeseca da je tamo cesta i da po cesti idu auti.
No nismo se dali. Muškarac je bio odlučan a i ja sam htjela da pas ima slobodu. Pak smo se trudili. Užasno smo se trudili. Bilo je vikanja, bilo je svega.
Preko puta kuće nam je dućan. Jednom je mali pas , išli smo u dućan,izletio na cestu, sva sreća da je vozač zakočio. Ja sam ostala paralizirana. Zatim sam ga uzela u ruke i vikala da me se čulo do Sljemena mislim. Od straha sam vikala. (ispričavam se onima pod Sljemenom što sam ih probudila). Onda sam ga "kaznila" , sa 45 minuta nepričanja s njim. Psima je to najgora kazna. Koliko sam čitala po knjigama ispod 45 minuta je premalo, sve ostalo je previše. Pa sam na sat pogledala i 45 minuta ga ignorirala. (Osim toga toliko vremena je trebalo i meni da dođem k sebi od prokletog straha). Poslije sam nastavila komunicirat s njim. Meni bilo teško. Čovječe, kako je to teško nemoš vjerovat. Tih 45 minuta mislim. No sam si cijelo vrijeme govorila "moraš".
Nikad više poslije toga on nije istrčao na cestu. "Kazna" je djelovala.
(ovo samo dajem primjer da se sve može i da naučit ako imaš volje).
Danas mali pas i nezna što je lajna. Tu i tamo kada je potrebno zavežemo ga ali to su rijetki trenuci. Cijelo je vrijeme slobodan. Cijelo vrijeme ima sva prava slobode. Sloboda je najvažnija stvar na svijetu! Tako misli njegova gazdarica, pak tako onda to prenosi i na malog pasa. I gazda je naravno bitan no obzirom da pišem ja nemam prava govorit u tuđe ime.
Uredno stane pred svakom cestom i čeka na "idemo". Onda pretrči. Odaziva se na svaki poziv.
Prati nas iz ljubavi a ne iz straha. A to je ono što je bitno.
U zadnje vrijeme znam ga ostavit vani a ja odem doma. To obično kad dođem s posla pa sam potrgana. Šetamo i ja bi doma jer više ne mogu. A on neće. Moliš, kumiš, neće (kujice se tjeraju pa mora dežurat pred stubištem do). A mali je pas cijeli dan spavao i odmarao. I on bi bio vani jasno je to meni. No ja ne mogu. Odem gore, pratim ga sa prozora. U neko doba sam se vrati. Prvo čeka pred stubištem da mu netko ko prolazi otvori vrata, a onda zalaje pred vratima stana. Ili šapicom pogrebe. To ne činim često, jer ipak mu je ljepše kad nije sam, no tu i tamo ga pustim i tako. NAGLAŠAVAM POSEBNO sada kad se kuje tjeraju i kad ga ne moš dobit doma ni pod razno.
Ljudi okolo su prvo govorili "pas vam je sam", sad su navikli pa mu čak odu otvorit vrata od stubišta.
I tako, kad šetamo, meni se srce kida kad vidim male psiće na lajnama. To bi se igralo, to bi skakalo, al nemoš. Lajna duga 5 metara i to je to.
Uvijek pokušam reć "pa pustite ga malo" no obično dobivam različita objašnjenja. Argumentirana naravno.
Uvijek postoji razlog zašto je pas na lajni a jedan od najboljih mi je ovaj "ma njemu je tako dobro. navikao je on".
U početku me je to boljelo. Mislim suosjećam sa svim stvorenjima koja nemaju slobodu.(mene nije dobro pustit u ZOO dućane jer bi ja vrata svih kaveza pootvarala i pustila sve da idu svojim putem) . Zatim sam bila ljuta na sebične vlasnike, koji u stvari ne žele nać vremena za učenje svoga psa da hodaju bez lajne. Jer za to treba biti nešto manje komotan, a nešto više aktivan. Onda sam slegnula ramenima, rekla sebi da ne mogu promijenit svijet i da više neću ulazit u takve vrste razgovora s drugima, jer obično ja gubim. Dobivši neki argument s kojim se ne slažem , ali vidim da gazde u njega vjeruju. ("Ma pustila bi ga ja ali bojim se da će izletit na cestu").
Pa onda kad pročitam takav jedan post u kojem vidim da ima onih koji nađu vremena za živo biće koje živi s njima, da mu se posvećuju, da ga vole i da ga tretiraju s poštovanjem (koje su sve životinje po meni i zaslužile) odmah mi bude uljepšan dan. Tak!
(o.a. psi koji imaju dvorište tih mi nije toliko žao. oni se po dvorištu iskaču. no psi koji su po stanovima morali bi imat neko mjesto gdje će ih se pustit s lajne. i da dodam : ima jedan u mom kvartu koji je na lajni od cca 1 metar. NIKAD nije bio pušten s nje! Provjereno, gazda mi je njegov to rekao. Žive u stanu.).
Post je objavljen 11.04.2008. u 10:01 sati.