Marketing
Kućica
Sigurno se svekoliko pučanstvo već zdvojno pita "a što je Levant s tvojom kućicom?".
Pak sam odlučila otić vidjet što je s mojom kućicom?!. Zima bila čovječe, diš po zimi ić na zimu? Niko normalan po zimi neide na zimu to valjda svima jasno. Pa kućica bila zatvorena, neću valjda po zimi ić na kućicu?
Da se smrznem tamo.
Ali došlo je proljeće, jest da se kilavi, jest da je neko krnje, ali eto ono došlo i što ću , kamo ću, sjednem u auto i odem na kućicu vidjet jel još ona živa i zdrava?!. I k tome pokupim Brbljavu i Malog pasa, nakrcam i njih, kud svi tu i čoravi Mujo, ukrcam stolicu koja mi tu viška, te nas troje i stolica veselo krenusmo vidjet kako je tamo. Da vidimo jel zima prošla, jel trava raste, jel...
Brbljava je u autu stala s pričom samo da udahne zraka. Pak sam stoga, u 28 minuta vožnje čula sve, ama baš sve. I kako ona spava "ne hrčem, di si vidjela da mala djeca hrču?"
, i gdje sada sjedi kad je u drugom razredu "ispred Luke ti sjedim" ( a luka joj je tiha patnja), i zašto se veseli trećem. Razredu mislim. "onda imamo jedan tjedan ujutro jedan popodne".i svašta sam još čula ali ostalo je povjerljivo, nesmijem...
pričat jer bi druge curice mogle ovo pročitat a di sam onda????
Nnnnda, uz ugodno "pričanje" , kako ona naziva svoj monolog stigosmo do cilja našeg putovanja.
Prvo je Mali pas poludio kad je vidio dvije mačke na NJEGOVOM terenu, te je skoro dobio infarkt. No ih uspio natjerat na drvo, gdje su jadne i ostale dok mi nismo otišli. Gledale su u nas široko otvorenih očiju, Brbljava je rekla "jel ti nije žao?", ja sam rekla "je, al što mogu, ako siđu s drveta mali će ih pas naganjat, bolje im tamo" pak dok je on dežurao ispod drveta mi smo dvije napravile inventuru stanja.
Ondak smo zaključile da je sve u redu, odnosno da ništa pod milim bogom nije u redu, ali da je to u redu, te išle šetat. Mali pas je krenuo za nama, mačke odahnule, no Brbljava mi uz neprekidno pričanje nakupila kamenja . "vidi kako je ovo lijepo hoćemo uzet?", pak je šetnja natrag više bila kao teglenje.
Đepove mi potrpala kamenjem, a dva sam imala u ruci, ona imala jednog.
Pitam ju "što će ti to kamenje?" , mislim kad već nosim da znam zašto nosim...
"ah meni ti to ne treba, ja to za tebe".
Ondak smo si napravile cedevitu, malo sjele na klupicu i opet "pričale".
Mislim, moram koristit te eufemizme, jer "pričanje" je vodopad njezinih mudrosti gdje zastane samo kad mora a) piškit b) nešto vidjet c) udahnut zrak.
Ondak smo se digli, pokrcali se u auto i natrag doma. Uz nastavak "ugodnog čavrljanja" iliti "pričanja".
Eto. Na kućici ima posla za idućih 100 godina. Pak sam odlučila da o tom uopče ne mislim razmišljat. Neću i bok. Pravit ću se kao da nema posla za idućih 100 godina, pa ako se tako postavim, možda se stvari riješe same od sebe. Ja se probudim a ono stepenice ofarbane. Na primjer. Ili , zastor se pojavi sam od sebe bez da ja moram hodočastit po dosadnoj Kiki. Ili, zatvorim oči a kad ih otvorim sve se samo usisalo. Posložilo. Spremilo. Opralo. Izravnalo. Tapete se polijepile. Ograda ispravila. Smeće se spalilo samo. Kamenje se vratilo natrag na stazu.
....
....
Probat ću zažmirit i to zamislit. Nikad neznaš. Čuda se događaju, možda se i ovo dogodi.
Post je objavljen 02.04.2008. u 19:33 sati.