SLOJEVI
Sjećam se jedne priče iz Siriusa, časopisa u kojem su prije rata izlazile znanstveno-fantastične priče koje sam tada rado čitala.
Stariji čovjek došao je kao turist na neobičnu planetu. Svake godine iz atmosfere bi se na tlo spustio tanak ali neprobojan plašt koji je pokrio i zauvijek zarobio sve što se u tom trenutku nalazilo na površini. Ljudi su na to mjesto dolazili kao turisti i s posebnom opremom ronili u tako nastalim slojevima. Nedavno pokrivene ljude i ostala bića vidjeli bi jasnije, a one koji su se nalazili ispod više desetaka takvih slojeva jedva bi nazirali. Posebnu draž toj aktivnosti davala je činjenica da se nikad nije moglo točno predvidjeti u kojem trenutku će se taj plašt spustiti na tlo. Tako bi svake godine poneki turist ostao zarobljen u slojevima koji bi ga zauvijek očuvali u tjelesnom obliku, ali i odvojili od svega čemu su dotad pripadali. Junak priče došao je u posjetu svojoj davnoj ali jedinoj ljubavi - ženi koju je jedva mogao nazrijeti kroz mnoge slojeve koji su pali nakon što ju je - odvojenu od njega - prekrio kobni plašt. Zauvijek mlada, ali i zauvijek sama, kao duh prizvan s onog svijeta ukazala se njemu koji je i dalje putovao kroz vrijeme. I koji je još jednom, po tko zna koji put, izbjegao zarobljavanje u nepovratnom.
I to je jedna od priča koje nisam nikad zaboravila. Njena duboka i jednostavna istina omotana zanimljivom i romantičnom fabulom upalila je u meni jedno od svjetala shvaćanja. Koliko puta očajnički nastojimo doprijeti u duboke slojeve vlastite prošlosti, susresti fantome nekoć tako stvarnih, dragih ili manje dragih ljudi, predmeta, predjela. Mirisi, zvuci, riječi, slike, prizori, sve to može probuditi sjećanja i na trenutak nam otkriti dublje slojeve zauvijek nestalog vremena.
Je li uistinu naša psiha ta koja odabire i prosijava informacije i one koje su trenutno nepotrebne zatvara u duboka spremišta koja su nam samo povremeno dostupna? Ili možemo prisutnost slojeva utvrditi i promatranjem onoga što nas okružuje?
Ako netko koga su naši roditelji, djedovi i bake dobro poznavali, umre prije našeg rođenja, mi ćemo iz pričanja puno saznati o njemu, ali će ta slika biti selektivna i subjektivna, a ono što ćemo o tom čovjeku eventualno prenijeti našoj djeci, bit će samo blijeda prikaza u odnosu na cjelovitu osobnost koja je nekad živjela, govorila, voljela, mrzila, ostavljala otisak tijela u posteljini nakon prospavane noći i napustila to tijelo u trenutku kad je za to kucnuo čas, bez ikakve mogućnosti da nas upozna, ili da mi upoznamo nju. Trenutak smrti trenutak je pada vela koji umrlog odvaja od ostalih i koji s vremenom postaje sve gušći i neprozirniji. Samo se nevjerojatno snažne ili prodorne ličnosti mogu nazrijeti u nekoliko tisuća godina dubokim slojevima. Većina se stopi sa svojim velom i izgubi se već nakon nekoliko desetljeća, možda i godina. To se događa sa stanovišta nas koji smo ovdje i kročimo kroz vrijeme prije nego što nas veo otme od pogleda onih koji ostaju.
Ponekad se, slučajno ili nekim neobičnim slijedom okolnosti, pojave rupe u velu i omoguće nam da zavirimo u jako daleku prošlost. Agonija djeteta umrlog od ozljede glave prije mnogo desetaka tisuća godina - slučajni nalaz u slojevima zemlje nakupljene u nekoj špilji. Nijemi krik Pompejaca zatrpanih gotovo u trenu nevjerojatno silovitom erupcijom. Godovi prastarog drveća koji pokazuju tragove obilja i gladnih godina. Gomile ostataka na mjestima drevnih i manje drevnih bitaka koji pronose svoju jezivu priču kroz stoljeća, ponekad i tisućljeća. Slojevi zemlje, slojevi biljnog tkiva skrivaju blijede tragove prošlosti čijem istraživanju poneki ljudi posvećuju svoje živote ili njihov veliki dio.
Tko zna što se sve skriva u slojevima koji su ispod nas i kakvi će jednom izgledati potomstvu ovi u kojima mi živimo i djelujemo? Hoćemo li jednom, saznavši sve što moramo saznati, u ljubavi raskinuti velove, dodirnuti jedni druge i ostati tako, zauvijek?
07.07.2007. u 23:34 | K | 35 | P | # | ^
