NORIJADA
Prodorni zvižduci i žamor mnogih mladih glasova odjekivali su danas kroz tmuran i kišovit zagrebački dan. Mnogi su se hvatali za glavu: Zar opet? Pa što nam to treba, kao da nije dosta te kiše, zakašnjelih tramvaja, mrzovoljnih sugrađana i ostalih nevolja. Neki su samo zakolutali očima i rezignirano nastavili svojim putem izbjegavajući glavnu gužvu na Trgu i kasnije prema Jarunu.
Ja sam bila najbliža ovim posljednjima. Prošle sam se godine našla u najgušćoj gomili novopečenih maturanata, neposredno prije nego što su krenuli vrućim osunčanim ulicama prema jezeru. I što se dogodilo? Naravno – ništa. Kako došli, tako prošli. Osim zaglušne buke i usporavanja prometa uglavnom slučajni prolaznici nisu tako ugroženi kao što se čini. Može im se, doduše, dogoditi da ih se malo zasipa brašnom, no i toga ima iz godine u godinu sve manje. Škole koje potiču svoje maturante da brašno – hranu – podijele siromašnima umjesto da se njome bahato razbacuju po gradskim ulicama i tramvajskim kolima očito su uspjele u svom naumu. Treba također razumno izbjegavati one skupine među njima koje djeluju pijano ili previše razdivljano. Da vas netko ne bi gurnuo, udario, nečim zalio – slučajno ili namjerno, teško je reći. Sve u svemu, velika većina te djece – jer osamnaestogodišnjaci još uvijek jesu djeca, osobito ako su do jučer bili u školskim klupama – savršeno su normalni i razumni mladići i djevojke. Sutra će sjesti za svoje radne stolove i s knedlom u grlu početi pregledavati knjige i bilježnice za maturu. Ako sad zvižde i urlaju, možda je to samo zato što je to jedina prilika da javno iskažu svoju frustraciju svime što im se događa.
Da, nastava je završila. No sad će relativnu sigurnost dobro im poznatih školskih klupa u kojima su proveli četiri, tri, pet ili koliko već godina, zamijeniti najvećom životnom neizvjesnošću. Profesori koje su godinama gledali kako ulaze i izlaze iz razreda u uobičajenoj školskoj rutini možda će se povampiriti i postati neumoljivi ispitivači i članovi komisija na završnim ispitima. Možda i neće. Velika većina maturanata ipak preživljava maturu – to govori iskustvo prethodnih generacija. Zatim slijedi ono najgore – pitanje što sada, kamo dalje. Hoću li se upisati na željeni faks, hoću li položiti prijemne ispite – ma kako dobre bile ocjene koje nosim sa sobom u svjedodžbama. Ako ne želim ili ne mogu na faks – koliko ću dugo čekati na zavodu za zapošljavanje i što uopće želim raditi, želim li uopće raditi?... Odgovori na ta pitanja uzalud se traže u uzburkanoj nutrini prožetoj egzistencijalnim strahom. Kad bi mogli zastati i umiriti se na trenutak, možda bi sve bilo jasnije. No to je mudrost koju većina nauči tek kasnije. Neki nikada. Sretni su oni malobrojni koji je poznaju s osamnaest godina. Ja nisam bila među njima.
U životu sam samo dvaput nezaustavljivo plakala na javnom mjestu – na jednom dječjem sprovodu i, godinama ranije, kad sam se s najboljom prijateljicom vraćala s maturalne večere. Nijednom me se nije ticalo što drugi misle o tome. Toliko o meni.
Ako se ljutite i zgražate – što je potpuno razumljivo – kad se nađete u razularenoj gomili maturanata, pomislite i na ovu drugu stranu, stranu koje sam se samo malo dotakla jer bi se o njoj mogle napisati knjige. Možda sjećanja i sućut ublaže vaš strogi sud...
25.05.2006. u 21:12 | K | 11 | P | # | ^