lanterna

28.07.2005., četvrtak

VISINE

Nije da nestajem.
Ne gasim svijetlo lanterne, vec odlazim u planine.

Ovo nije jedna od metafora kojima sam sklona. Moja finta su bregovi i planine, fizicki napor veranja po stijenama, dodir snijega i visetjedna odsutnost u prirodi.

Nagurala sam u ruksak najosnovnije i kupila karte za Svicarske Alpe. Ruksak iznosi 11 kilograma ukljucujuci sator, opremu za kuhanje i vrecu za spavanje. Ta puzeva kucica sjeda sutra na ramena. U njoj je pohranjen sav posijed za vrijeme 580 km duge planinarske staze. I naravno kartice.
Vec se godinama bavim ovom aktivnoscu po brdima Evrope i nesto malo po svijetu. Ti su mi dani provedeni u divljini i svedeni na tempo vlastitog koraka nacin da se osjetim zivom. Gotovo zivotinjom koja postoji na planeti Zemlji. Mislim da me drugi nikako ne bi okarkterizirali kao vjernika. Mozda ni sama sebe ne bi. Ali ponekad mi ljepota do koje treba danima pjesaciti, daje osjecaj Vremena koje je neshvativo siroko.
Osjecam se tako mala. Tako neznatna u brzini kojom mi Planeta pod nogama juri kroz Zvijezde sto ih nocu brojim po nebu. Uvijek me je zadivljavala gravitacijska sila u toj vizualizaciji svemira. A isovremeno dok sam svjesna svoje neznatnosti, osjecam se ispunjeno i mocno. U Vjecnosti. To su zapravo jedini trenuci kada sam iskreno osjetila da postoji Netko. Ne znala ili prihvatila ili cula da To pise po knjigama i visi po zidovima crkava, vec bas osjecala. Tako sam se navukla na ovaj sport. Za mene je planinarit osvjescivanje mojih mogucnosti i ogranicenja i uzivanje u skrivenim rajevim na zemlji. Jednostavno volim dotaknuti samocu i vjecnost vrhova.

Mozda je odluka za godisnji bas sada pala zbog moga psihickog stanja, mozda zbog neprestane kise, mozda i zbog poslovne suse, a vjerojatno i zbog potrebe da disem cisti zrak i uzivam u vidicima na vjecni snijeg.
Sa jedne strane brine me moja depresija. Sest tjedana na putu znaci i sest tjedana bez razgovora sa psihijatrom. Nisam bas toliko ovisna, inace ne bih odlazila na put, ali ipak. Uz to koliko se god ja trudila drzat nostalgiju i vlastitu nesredenost u saci, bojim se da ce ovo biti tesko za moga Covjeka. Nekada nije zabavno biti samnom. Sa druge se strane nadam da cu imati vremena i tisine razmisliti o nekim stvarima bez da me ometaju gradske obaveze .

Znam da ce mi nedostajati pisanje bloga i iscitavanja tudeih intima i komentara. Puno mi je ovo virtualno druzenje pomoglo u otvaranju ka sebi i formuliranju intime drugima. Bas sam nekako tuzna zbog ovog reza. Zamijenila sam tastaturu jednostavnom biljeznicom. Spremam se prisjetiti vlastitog rukopisa.

Lanterna ponovno pali kompjuter sredinom rujna. Do tada svima zelim ugodno ljeto i koliko pateticno to zvucalo, puno cete mi nedostajat.

- 00:46 - javi se (40) - Isprintaj - #

24.07.2005., nedjelja

DALEKO

Radi se o jednom Malom. On je zapravo velik. Leti mi mastom vec godinama. Uzburkava mi uljuljuskane dane dugogodisnje veze. Ponovno nas dijeli godina dana, a ja osjecam da je tu. Kada se ljetne kise pocnu susiti na asfaltu sjetim se Njega.
I prvog puta kada je dlanom presao po mojem bedru. Slucajno i ovlas. Kada je zaustavio auto na okuki. Ispricao neumjenu salu u drustvu. Sakupljao lupare po stijenama i sparoge po siprazju. Preskocio preko mjede. Zaplivao gol. Rekao Pa nismo mi vise djeca dok me vodio niz ulicu.Otpratio na trajekt u crvenu zoru. Kada je doveo neku furestu na svoje zaruke. Kada se javio tek nakon nekoliko mjeseci kada ih je prekinuo. Sjecam ga se otkad znam za sebe. Jedini smo susjedi u uvali. Iz moje prekuce se vidjela njegova barka. Nije to znao.

Danas mi se ucinilo da sam mu vidjela zatiljak u gomili ljudi. Znam da ima grube ruke i popucalu kozu na dlanovima. Slan je. Zapali me pomisao da bi mogao spustiti poljubac na moje rame.
Tada kaze ono bi voljela cuti. Lijeze kraj mene i ja cujem mirnocu mora u nasoj blizini. Iznova mi objasnjava gdje je Veliki Medvdjed i meni se cini da sada napokon shvacam. Znam miris njegovih prsa iz dana kada bi me poveo kuci motorem i ostavio ispred sela da mu djevojka ne cini probleme. Mice mi kosu sa lica. Gledam ga. Znam da je ovo ludost. U glavi vrtim strahote poslijedica ne bi li zamrznula zudnju u sebi. Kocim i pitam se zasto. Zasto mu ne dam sansu, pita on.
Pitam se i ja zasto kada osjecam toliku zaljubljenost iznova u sebi. Godinama nisam. Je li zbog svoje veze? Zbog otoka? Jer su nam obitelji bliske? Mozda zapravo ne vjerujem da imamo ikakovu buducnost. Mozda se me koci spoznaja da ja ne mogu ispuniti ono sto ova sredina od mene zeli i biti istovremeno sretna. Ja ne volim cajne servise i duboke tanjure za juhu u kompletu.Ne znam cuvati stoljnjake i zaboravila sam molitve. Ne bi prezivjela vjencanje u crkvi i nazivanje djece imenima koje pokazuju postovanje predaka.
Otisla sam jednom prije deset godina.Otkrila sam daljine izvan dvorista nasih dviju nasukanih kuca. Znam da cu i ponovno otici.
Tada nije niti sumnjao sto se u meni krije. Ja se nisam usudila niti sapnuti. U tom razdoblju post-puberteta shvacala sam njegove ljubavne ispovjedi o drugima kao jedini moguc oblik blizine.
Los timing, rekao je proslo ljeto. Plakala sam na palubi odlazeci u dalek odrastao svijet kojemu pripadam. Proslost je zatvorila za nama kapije. Ponijela kljuc. Jedini nacin bi bilo unistiti Sada za, mozda nepovratno, Sutra.

Ostao je ukorjenjen na stijene mog otoka na kojeg se vise ne usudujem stupiti. Bojim se sile koja nikako da utisa. Cak ni pred mjesecima udaljenosti, ni pred odgovornostima suzivota ne gasne. Budi ju iznova topli pljusak po gradskim ulicama.

- 21:44 - javi se (11) - Isprintaj - #

20.07.2005., srijeda

SMISAN MALI

Tradicija je da osmi razdredi zavrsnu festu otvaraju izvedbom vlasitog Mjuzikla.
Ovog tjedna je kraj skolske godine u ovoj zemlji. Za te dvanaestogodisnjake kraj jednog perioda skolstva i zivota. Kao dramski pedagog radila sam sa sva tri osma razreda na usavrsavanju prezentacije. Nakon 7 tjedana pisanja, recitiranja, bubanja napamet, pjevanja i plesanja, sivanja sa starijim sestrama i gradnje (ilustracije) scenografije, kucuo je i taj cas. Klinci 8A, koji su veceras bili na programu, su bili jako nervozni. Dala sam im sminku u ruke da se malo smire povlaceci pedantno linije po licu. Curice su se bacile na sljokice i rozi ruz. Decki su se isprva drzali podalje.
Ovaj mali me tako razveselio. On glumi Carobnjaka Jaga u njihovoj verziji Aladdina. On se trudi biti jako zloban, oteti princezu Jasminu i ulizati se Sultanu kako bi naredio kceri da pode za njega.
Decko je tako drag i smjesan, a jos fuflja i ima smisla za humor.

Vrata nase kazalisne smo otvorili u 19 sati. Uslo je dvoje ljudi. Koliko?
Dvoje, to je sve.
Vec tjednima pozivamo roditelje. Dva roditelja na 23 ucenika. Nakon svih tjedana uvjezbavanja i citavih osam godina skole. Uslikala sam praznu dvoranu jer ocima nisam mogla vjerovati. Kasnije se pojavilo nekoliko vrsnjaka iz okolnih skola i par brace i sestara. Bas mi je bilo zao mojih ucenika.Tako su se trudili. Bila sam ponosna na njih,ali i na sebe.Danas cemo telefonski zvati sve roditelje 8b i 8c da ih podsjetimo.

U svakom slucaju upoznajte glavno lice, carobnjaka Jafara.
Zove se Bilal.

ps: hvala svima na rijecima podrske na prosli post. Bila sam pukla , ali eto opet stojim.

- 16:25 - javi se (18) - Isprintaj - #

19.07.2005., utorak

KRAH

Opomena svima!
Ovo sto slijedi nije lijepo, niti fino.
Jutros je tanki sloj dusevne mirnoce popucao po savovima.
Otvaram ventil i pljujem.
Buduci je ovo moj blog, dopustam si.
Sutra je novi da, ali taj je jos tako daleko.
Umorna sam od same sebe.

Mrzim igrati ulogu zrtve. Bit ce da zato ova moja bolestina, ne rezultira suzama tuge, vec gnijeva. Da mogu zubima bi si otkinula glavu i hermeticki je zatvorila u crnu vrecu za smece. Da prestane disati.
Kazem si da nema razloga da se utirem u zemlju, no osjecam kako sada gubim kontrolu nad sobom. Ponadala sam se da je sve krenulo na bolje, ali cekaju me tokovi misli koje ne zelim vec iza slijdeceg ugla.
Bijesna sam. Zakuhavam od najdivljeg ludila. Od ljutnje na samu sebe. Sto je bio okidac ovoj lavini samomrznje na danasnje suncano jutro?
Jednoj je prijateljici bas krenulo, rodica je smrsavila, brat se probudio, netko radi, netko radja. Stanem uz njih i pozelim da nestanem. Pomislim Bilo bi bolje da nikad uopce nisam zapocela ovaj svoj zivot. Najrade bi da netko u krevetu svuce svu kozu sa mene i odigra moju ulogu. Da ja ostanem u motana u posteljinu sklopljenih kapaka i gluha.Jer ne mogu niti zidove podnijeti . I za njih bi se netko bolje brinuo od mene. Mrzim kada me ovo spopadne jer me sjeca na dane kada je svaki dan pocinjao ovako.
Izjeda me mozak .Unistava me iznutra.Ne znam kuda sa sobom kada ova napast stavi u kostac. Vise ne znam niti razliku izmedu zavisti, narcisoidnosti, osjecaja potpunog neuspjeha, tuge,histerije i vlasitih ambicija.
Borim se. Sto mi je drugo preostalo?Izvlacim savijete iz svijesti Ne usporeduj se sa drugima vec sa samom sobom, Razmisli sto ti hoces, ne sto drugi imaju, Smiri se i disi, Odi trcat u parku, Radi nesto sto volis. Ali danas ne pale te fore. Virus je upgraded i sada smo na novom, meni nepoznatom nivou.
Bijesna sam. Nije mi jasno zasto se ovo meni dogada. Nije da sam glupa i da tu nema potencijala.
I drugi ljudi imaju ovakovih problema, nisi jedina, rekao je moj Covjek, divan kakav je. Prolaze mi kroz glavu svi moji poznanici, i ne mogu zamisliti da placu sjedeci na podu. Da kada procitaju dobru vijest o bliskim ljudima, fizicki osjete svoj neuspjeh. Ne vjerujem da oni vrte mantru u glavi Prestani o tome razmisljat ako ovako nastavis nitko te vise nece trpit. Izgubit ces i Covjeka i ljude oko sebe. Hajde smisli salu. Ako nemas nista drugo za rec onda suti. Slusaj druge. Da i oni jedini trenutak mira nalaze kada im se voda pod tusem slijeva po tjemenu. Nepoznata toplina sto me zavarava ljubavlju.
Najgore je sto nemam kuda pobjeci. Sve me podsjeca na bijes kojega zasluzujem. Ne znam kako to shvatit. Osjecam ostricu noza, a moja je ruka sto mi para plucna krila.
Ne mogu vise mislit o egu i alter egu. Postala sam svoj smrtni neprijatelj. Preuzela sam ulogu i osokolila se na sebe.
Osjecam se kao da se u mene uvukla neka otrovna zmija sto mi cijedi otrov u bezbriznost zivota. Kao film sto ga izjedaju kemikalije odnosi mi svo zadovoljstvo i ostavlja krhotinu od mene da disem. Izjedena do kostiju. Svaki puta kada osjetim tracak veselja, baci sjenu na mene.
A kamo bi ti Lanterna to posla?Natrag kuci, a kamo tocno, zlato? Zar ti jos uvijek mislis da nekome falis? Ma tko jos odgovara na tvoja pisma i cita oni javni blog pun slika i zgoda iz tvoga zivota? Tko vidi taj trud? Nitko.
Ajde malo razmisli, sto bi ti tamo radila? Pa nema tamo mjesta za tebe. A vec si i malo stara za ispocetka. On nece za tobom. Ima Covjek pravo. Svi drugi su zavrsili fakultet u Zagrebu, ako je bio red. Ali ne gospodica je htjela ici van. Je li tako bilo ili nije? Ajde reci istinu? Jel tako da je? I jos tu neku umjetnicku struku, a dobro su ti govorili da nisi za to? Vidi sad tko je uvijek bio u pravu?
Samo ti budi tu i cini kuco. Muci i skrivaj se. Gotovo je. Voz je prosao.
Cini mi se da od svega ovog nece biti nista.
To je trenutni state of mind, kaze Covjek.
Zelim vjerovati, ako zbog nikog drugog onda bar zbog njega koji mora samnom ovakovom suzivotarit. Trudim se. Nije da nije. Mislim, idem van, pije kave sa ljudima,pratim vijesti, terapijski se produbljujem i trazim rjesenje. Naravno ne ocajnicki (kaze doktor)jer onda ono nikada ne stize. Bas kao sto se ljubav nikad beznadeznicima nece nasmijati. Slusam srce i dajem dusi vremena da ispije lijekove. Govorim si Budi strpljiva i Ne mozes proteklih 28 godina samo tako poslozit i rjesit.
Uhvacena sam u kostac. Vrtim se tom krugu. Bjezim kruzno. gdje je izlaz ovoj bezizlaznosti.

Vec satima pokusavam skrenuti mislima tok. Citav prosli tjedan mi nisu padale mracne misli na konacnost na pamet. Otrovni gmizavac mi nezahvalnost uzima za zlo. Uvijek si bila takova. Nezahvalna. Zasluzujes bas ovo.I nista vise. Kako je tek drugima, ati si se nasla zalit Dajem mu za pravo, a pokusavam proturjeciti. Ne zelim se boriti, ali biti gubitnik bi znacio navuci na sebe tezinu tri metra zemlje preko golog tijela.
Dosta mi je.
Umorna sam.

- 00:10 - javi se (22) - Isprintaj - #

18.07.2005., ponedjeljak

PAMET

"Znate li da su istrazivanja dokazala da je zvuk autoputa i udaranja valova o stijene jednako glasnoce?
E pa ,recite iskreno jeste li nekoga culi da se zali na valove?"
Taj argument mi ne pomaze u prihvacanju sredine.

Nalazim se na travnatoj povrsini uz istocnu obalu rijeke. Tridesetak metra dalje je izlaz iz grada na autocestu A10. Mislim na plimu i oseku. Vremenski se poklapaju s najvecim guzvama u prometu. Jutranjom i vecernjom.
Prihvatila sam casu sangrie.
Jucer sam pozvana sam na rodendansku rostiljadu. Danas sam dosla.

Mladi tata se igra skrivaca sa sinom. Trce oko auta. Glasno se smiju. Otac gromom, a sin gugutanjem.Pado mi napamet da je dijete premlado da bi se kasnije ovog veselog trenutka mogao prisjetiti kad odraste. Ima dvadeset mjeseci kaze majka. Otac ga nosi na rukama I vrti u krug. Podsvjesno ce to imati veliki znacaj, ali tko jos poseze za time kad je velik i u zurbi.
Dijelim misao sa okolinom. Ona nacas prestaje sa prehranom, snimateljskim aktivnostima koprcajuce djecurlije i usporedivanjem mobilne i foto tehnike. Grize mamac razgovora i objasnjava.
Naime,
"Istrazivanja su pokazala da postoji veza izmedu gubitka zubi i gubitka pamcenja". Ona to primjecuje i na svojoj Sari koja se svega mogla sjecati dokada joj nisu ispali mljecni zubi. "Tada je mozak iscijedio sve informacije iz djevojcice. Iz dana u dan nalazi nove dokaze ovoj teoriji. Sa praznom cahurom dijete igra bolje Memory od nje same kojoj je mozak preopterecen znanjem."
Pitala sam da li ona jos uvijek posjeduje te mlijecne zube kad je tako prepuna pameti.
Ne posjeduje.
Naime,
"Sa mljecnim zubima gubimo sve, ali sa rastom novih gradi se i nova arhiva u sivome tkivu. U toj fazi skupljamo nova pamcenja i znanja. Njih gubimo kada nam kao starijima, pocnu ispadati zubi."
"Sto je sa onima kojima izvade zub jer ih boli,a nisu stari ?" , pitam.
"Njihova se sjecanja brisu. Nema tu milosti. Zub je zub"

Odjednom se sjetim najavljivacice lakog televizijskog programa sto me jucer prepala postrojenim zubalom. Zabljesnuli su sjekutici, ocnjaci, meljaci kutnjaci sa ekrana. Dakako svi odreda umjetni. Ugradila ih je u estetskog zubara (to je ovdje hit, posao im cvate). Bit ce da joj je sve zube izbio, pa kompletno zubalo natuko u celjusne kosti. Ni za nju ne pokazuje ova teorija milost.
Mudro sutim. Brojim poskrivecki koliko je zuba mojih , a koliko placenih u zubne tehnicarke u vlastitij zubnoj supljini. Pa procjenjujem cifre u Covjekovoj gubici. I kako stoje stvari sa plombama?
Ne preostaje mi drugo nego se latit cetkanja prije no sto izgubim svu pamet sakupljenu u 347 mjeseci zivota.

- 00:46 - javi se (16) - Isprintaj - #

14.07.2005., četvrtak

SREDNJI PRST

Zadnja su dva tjedna skolske godine. Djeca lude od sparine. Citav dan u ucionicama iza staklenih prozora bez roleta. Kuhaju se kao u staklenicima. Samo sto oko znojne kose ne lete krumpirove zlatice i iz usiju vise mahunake. Stanje je kriticno u betonskom kvartu gdje su zarobljena u marame i salove i crninu do poda.

Kada i sama disem kao cipal na kamenu, ne odgovaraju meni njihove zeke peke:
baloni punjeni vodom,
ja vise ne bih, uciteljice,
mogu ja neku drugu ulogu u zavrsnoj predstavi,
moji su odlucili ici ranije na godisnji pa ja ne mogu nastupati,
sesti c ima dulju pauzu od nas,
mogu ici (po 27 puta) popiti malo vode u WC,
ili odjednom se uzjapore, pomlate i
vicu na marokanskom jedan na drugog preko glava onih sto ih drze razvojenima.
A moze se cak i dogodit da se jedan sjeti,zamisli ti njega,
pokazati srednji,najduzi prst uciteljici Lanterni.

E pa, cekajte malo. Ima Lanternica razumjevanja za sve, a posebno za njih. Ne dira nju ta vrsta neverbalne komunikacije. Zna ona da su to djeca i da oni vole najvise zajebavat uciteljice, pa se time hvalit na igralistu nakon skole. Ali ipak trebalo bi sad nesto rec, dat primjer, odredit granice, biti uzor ili zabraniti. Ma zna Lanterna da to nije osobno. Vec onako iz cita mira da malo udaramo o granice ljudske komunikacije i pokusamo rastegnuti kucni red osnovne skole. A Lanternica bi samo drzala svoj predmet, ne bi ona bila policajka ili ljuti tata. U njihovom skolskom odlomku zivota, ona igra ulogu uciteljice dramskog odgoja. Bas kao nekad drugarica Likovnjaca, drzi satove umjetnicke slobode. U kontekstu ove skole bi se to moglo zvati dramska terapija ili primjenjen dramski odgoj.

Program je sastavljen je za djecu sa problemima u ponasanju i odgoju. Polaze ju djeca iz radnickog getta koja su stigmatizirana kao „divlja, nemoguca, odsutna, agresivna, lijena, neodgojena, depresivna, nenormalna, ulicno prosta, sa viskom energije, nekontrolirana, koja lako planu, ne slusaju, stalno se tuku, traze pretjerano puno paznje, maltretiraju sve oko sebe itd“ u svojim osnovnim skolama. Za to postoje strucni nazivi i analize, ali njima to ne pomaze da razumiju sami sebe, vlastite osjecaje i tude reakcije. Ova djecica koriste meni osim za, razvijanje moje voljene profesije i primanja, i za vjezbanje tolerancije i dusevne mirnoce. Poseban je to skolski univerzum kada nas je mjesna policija obavezala da oni budu prisutni u dvorani i oko skole za vrijeme bilo koje skolske priredbe i veceg okupljanja! Preventivno.

Vracam se djecakovom prstu desne ruke. Zadnjih pet sati Skander se bavi tim manualnim, a ja pedagosko-didakticnim egzibicijama.
Pa nemoj!Pa ne smijes! Pa zasto? Pa u cemu je problem? Pa sto to znaci? Pa poslije sata nastavimo razgovor. Pa se nasalim na njegov racun. Pa da ne nabrajam. Onda se ja i taj 12-to godisnjak dogovorimo, razumijemo i iz postujemo do slijedeceg sata. I onda sve iznova. Uzasno zamarajuce i ocito uzaludno.

Stojim ja preko puta tog Srednjaka i Skandera i sebe i moje uloge u svemu ovome.
Opet.
Nice moj kazipst.
Njegov se spusta.
Pozivam da me slijedi. Poslusno i bez rijeci ustaje i hoda za mnom. To me ne iznenaduje. Znam da je cilj svega biti u centru paznje uciteljice, iako to niti jedan ucenik nikada nece priznati. Pa makar i negativno bilo sto ce se desiti, on se barem na tren izdvojio iz grupe i bio pojedinac na kojeg je netko obraca paznju. Na toj potrebi se prepoznaju djeca i nesigurnost.
Ulazimo kod direktora. Vrata se automatski zatvaraju iza nas. Klik.
Skander, ajde molim te pokazi, direktoru zasto smo ovjde
Zna da nakon ovoga slijedi razgovor sa roditeljima.
Ne cuje se smijuljenje razreda. Ovdje vlada muk.
Pokazao sam srednji prst.
Ne trebas objasnjavati, Skander, kazem puna razumjevanja. Hans bi to isto htio vidjeti.

Djecak trazi pravac zjenicama. Soba je mala i nezanimljiva. Sobna biljka u kutu i nedovrseni dokument na racunaru. Fotografija uredno posjedane obitelji i otvorena posta. Prze ga pogledi trazeci sugovornika. Dvoje odraslih ga drze u skripcu. Bolje je da i ne pokusava provjeriti, onako ispod obrva. Zna da je nanisanu tih lasera.Glavu je spustio i ubo bradu u vlastiti prsni kos. Jezikom prelazi preko zubiju u cvrsto stisnutim usnicama. Zatvorenih usta krize koze usana. Cuje se uzdisaje napojeno bijesom nemoci.
Skander dize saku. Zglobovi srednkaka se odmotavaju. Nice srednji prst. Kroz tamnu put njegovih obraza probija se crvenilo. Temperatura u sobi raste, ali to osjeca samo on. Stoji ispred uspravnog drzanja direktora, sezdesetogodisnjaka u sivom odijelu (kak on prezivljava znojadu, nikome nije jasno). Tisina. Nitko se ne mice.
Znala sam da se osjeca glup i tup. Da shvaca bedastocu ustrajanosti u gimnastici sake. Tek jednog davnog dana ce glavnom liku ovo biti smjesno.

Ovo je bio reziran trenutak posramljenosti. U kojeg sam ga kadrirala. Pomislila sam da je preteska kazna za djecaka da ovako osvijesti sebe.
Cinilo mi se da je tisina srama nesto pomakla u njegovim mislima i nadala sam se da je ovakovo koristenje mojom pozicijom smisleno.

Direktor mu je odredio pokoru nakon sto sam izasla iz sobe. Djecak je citav dan rjesavao razlomke sjedeci u prvoj klupi. Medu prvasima.
Po rijecima direktora, dok ne odraste.

Jednom smo na satu razgovarali o tome sto bi tko zelio biti kad odraste. Pa smo glumili stjuardese i pekare, vozace formule i sekretarice. Kad je dosao red na nju, Selma je sjela mirno i nepomicno ispred nas. Nitko nije mogao pogoditi njeno zanimanje. razred je proglasio predaju, pa nam je ona lijepo objasnila:
Kad odrastem htjela bih biti televizor, da me mama i tata gledaju kada dodu doma.

- 14:00 - javi se (23) - Isprintaj - #

13.07.2005., srijeda

PROZORSKA STAKLA

Sjevernjacki krajolik,
kao pustinja,
sugerira apsolutizam.
Osim sto je u ovom slucaju pustinja zelena i natopljena vodom.
Nema izbocina, okruglina, zavoja.
Zemlja je ravna,
ljudi su izlozeni,
i ta totalna vidljivost odreduje njihovo ponasanje.
Ovdasnji ljudi se ne susrecu,
oni konfrontiraju jedni druge.
Oni zabadaju svoj svjetao pogled u drugu osobu
i vazu njezinu dusu.
Nema mjesta gdje bi se ljudi mogli sakriti.
To nisu cak ni njihovi domovi.
Zavjese na prozorima ostavljaju razmaknutima
i drze to vrlinom.

Cees Noteboom

Skinula sam zavjese i odnijela ih na kemijsko, pa sam se pred razgolicenim prozorom sjetila ovoga pisca.

- 13:28 - javi se (23) - Isprintaj - #

11.07.2005., ponedjeljak

ISJECAK IZ DNEVNIH NOVINA

ovaj tekst je doslovan prijevod clanka iz stranih novina na temu srebrenicke tragedije . Ne prepricava strahote povijesnog masakra, vec jezu sadasnjeg stanja. Ujedno je ovo i moj prvi prijevod pa se unaprijed ispricavam na krnjavom izboru rijeci.

"Novi pod se sjaji, kao i plasticne prevlake na barskim stolicama uz sank. Po kutevima su namjesteni kauci od crne koze. Iznad njih televizijski ekrani sto danonocno vrte muzicke spotove. Bez zvuka. Muzika se cuje iz zvucnika. Tu se cak i scucurio jednako sjasni plesni podij. Kafic Don se ne razlijkuje od bilo kojeg drugog prosjecnog mjesta za izlazak negdje drugdje u Europi. Osim po pogledu koji se iz njega pruza po blizaj mu okolici.

U tom vidiku potrkne se i obeshrabri svaki pokusaj da se u Srebrenici stvori iluzija zabave i blagostanja. Nastanjene zgrade i kuce jos uvijek su okrnjene davnim granatama. Uz njih stoje i one napustene ili potpuno urusene. Svaka je ulica vlasnik nekoliko katova bez stakala na prozorima, spaljenog betona i zlokobne tisine.
Ponesto se gradi.
Ponesto se fasada boji u njezne pastelne nijanse.
Ponesto je cvijeca procvalo po balkonima medu objesenim rubljem. Crkva, dzamija i gradska skupsina uklapaju se ovu arhitekturu. Nakon deset godina, ono obnavljeno je minimalno.

Prema popisu stanovnistva iz 1990 godine,na podrucju Srebrenice je prije rata zivjelo 36 700 ljudi. U samom mjestu 6 000. Tada je su Srbi cinili nesto manje od cetvrtine stanovnistva. Bosanski Muslimani cinili su vecinsku vecinu udjelom od 75%. Sada je njohov udio oko 15%.

Cirkovic Slavisa(30) i Rade(28) bulje kroz staklo vanka. Zuje i gundaju na posjetitelje strance - sudionike,predstavnike razlicitih organizacija, novinare i znatizeljne - koji su tijekom proslog tjedna stigli u grad. Na danasnji dan, kada se sjeca na masovnu pogibelj oko 7500 Musilmana od ruke bosanskih Srba, ocekuje se 50 000 posjetitelja kraj spomen kamena.
Slavisa, cija su ramena uzgojena u teretani i cija je kosa na milimetar kratka i plava, naziva sebe ultra-nacionalistom. Podfrkava nogavicu trenirke i pokazuje izoblicenu potkoljenicu. Stao je na minu kada je imao 19 godina.
Svaki dan idem u crkvu i molim da ponovno zapocne rat. Zelim ubijat Muslimane, rece. Zasto Zapad ne obrati pozornost na srpske zrtve rata?, pita se Slavisa.
Muslimani su problem citavog svijeta, sto nije? Eto, proslog tjedna,kaze Slavisa, postavili su bombe u Londonu.
Prestanimo govoriti o Srebrenici, nadopunjuje ga prijatelj Rade. Ljudi trebaju o necem drugom pocet pricat. Sve ovo svijet pretvara u cirkus. Neka svijet,umjesto da nas Srbe ocrnjava, ulozi nesto u razvoj industrije na ovom podrucju.

Rade je kao i vecina njegove generacije neaposlen-oko 40% stanovnistva ovdje nema posao.On je stopirao za Njemacku, radio tamo neko vrijeme, onda su ga izbacili kao ilegalca i avionom vratili natrag. Ako ovdje nades posao zaradujes oko 250 bosanskih maraka(oko 125 eura)mjesecno. Kako je samo bilo drugacije prije rata.
Tada je Srebrenica, sa svojom drvnom industrijom i tvornicama u Potocarima, imala vise radnih mjesta nego stanovnika. Sada je nezamislivo da su se ljudi tada doseljali u ovaj kraj kako bi pronasli siguran posao. Jednako kao sto je sada nezamislivo da bosanski Muslimani i Srbi zive u ovom primirju. Zajedno.
Moj otac nije imao nista protiv Musilmana, dok mu nisu spalili kucu, govori Rade.
Rade je rodeni Srebrenicanin. Nasa je zla sreca sto smo rodeni na krivom mjestu na planeti , smatra Pokazuje prstom na barmena. Njegova citava obitelj je pobijena
Kroz staklo ukazuje na nekolicinu sto stoji na asfaltu. Po osobi nabraja smrtonosne sudbine.
Deset godina nakon rata vlada ista ekonomska kriza. Ajde da je barem rat. Barem bi se nesto dogadalo., javlja se Slavisa.

Tada su bili su djeca ili tinejderi. Osjecaju se jos uvijek zrtvom.
Jos mladji Srbi u Srebrenici sagledavaju ovo sve sa prakticnije strane:
Da nije bilo rata imao bi sada bolji mobilni telefon. Samo u miru mozemo ponovno postici bolje ekonomsko stanje i podici standard
Po kaficima ima puno onih koji dijle misljenje Rade i Slavise; oni mrze Muslimane i ne vjeruju ni u suzivot i ni u pomirenje.
Svi se pak slazu se u jednoj stvari: zelji da se maknu iz Srebrenice.
Nebojsa(23), “moje ime znaci da se nikoga ne bojim“, se zeli prikljuciti americkoj vojsci. Posaljite mene u Irak. On radi u ,po popularnosti drugom kaficu u mjestu, cafe Davidoff. Ima premalo mladih. Spustli smo se na razinu Third World Country.
Pa kako je do toga doslo? pita novinar.
Pa tako sto je ta Europa htjela zavrsit ovaj rat.
Da se njega pitalo, trebalo se nastavit sa borbom. Za potrebe ilustracije, uzima kuhinjski noz u ruke i reze po zraku zamisljenu kartu Bosne na pola. Podijeliti izmedu Hrvatske i Srbije-kao sto je to bio san hrvatskiha i srpskih nacionalista. Zar je to bila losa ideja? Muslimani iz Sarjeva su dobri, ali ovi nerazvijeni muslimani na nasem podrucju...Medu njima ne zelim zivjeti.Ti zele jos uvijek svoju drzavu.

Stotinjak metara dalje nalazi se ured SDP. Grupa bosanskih Muslimana pije kavu.Socialno Demokratska Partija, koja zeli da Hrvati, Srbi i Bosnjaci napuste nacionalana stajalista i uloze u zajednistvo, ima malo odjeka u Srebrenici. Ovaj ured je vise kao mjesto okupljanja muslimaske manjine. Tu se puse cigareta za cigaretom,ispijaju jake kave i pozdravljaju poznanici .
Mi zelimo pomirenje. Povratak na prijasnju situaciju. Kada bi svi malo mucnuli glavom to bi i bilo moguce. , objasnjava predsjednik udruge.
Njegov dvadesetogodisbji sin Himzo Gusic nijece glavom. Ovaj je grad mrtav. Prica se da su milijuni ulozeni , a nitko ne vidi gdje. Vec deset godina ovdje vlada osjecaj da je rat tek jucer svrsio.
Sjeca se grada svojeg djetinjstva kao najljepseg sela na svijetu.
Sada vise tu ne moze zivjeti. Srpske crkve organiziraju ovih dana slavlje u cast oslobodenja Srebrenice, a mi pokapamo 600 zrtava. Pa to nije normalno. Kada bi igrao nogomet sa srpskim djecacima , zapitivao bi se da li je neki od njih ubojica mojih rodaka. Ovo je moj rodni grad, ali ovdje se ne osjecam kod kuce.
U Tuzli gdje sada studira arhitekturu, je stanje drugacije. Druzi i sa Hrvatima i Srbima. Tamo ljudi manje gledaju na porijeklo.U Srebrenici je to nemoguce. Ne mozes ne uzimati u obzir sto se ovdje sve dogadalo. Mnogi Srbi koji ovdje zive su ubijali Muslimane.

Nesto se Muslimana vraca. Jako malo. Uglavnom stariji ljudi. Oni dolaze docekati svoju smrt. Bez obzira na povijest, sto ti je ovdje ciniti kao mladom covjeku. U mjestu bez sporta, kulture, posla,gdje ne mozes ni posteni televizor ili mobitel kupit. Ljudi koji ovdje zive nemaju gdje otici. Ovo je selo bez buducnosti, govori Gusic.
Deset godina nakon rata primjecuje se samo nazadovanje. Kad bi ljudi isli svako dan na posao, manje bi ih mucio nacionalizam. Ako nema posla, ljudi nemaju sta cinit, onda ce ponovno sve eksplodirat.Najpametnije bi bilo citavu Srebrenicu porusit i iznova izdradit drustvo. Sa normalnim ljudima. "
Charlotte Huisman, Volkskrant

UPDATE
Kada sam procitala ovaj clanak pokusala sam zamisliti da tamo zivim. Kako bi se osjecala? Nisam se bavila potvrdivanjem generalizacija. Zamislila sa te svoje vrsnjake i kako oni gledaju na zivot i cime im je ispunjen. Uglavnom disu osjecajem nepravde i beznadzem. To uzrokuje toliku agresivnost prema onima koji su im, po njihovoj logici, to nanijeli. Ubija ih poslijeratna trauma. Sve. Bilo kojih nacionalnosti. Ovakova razmisljanja su karakteristicna za vecinu ratnih veterana u citavom svijetu. U bili kojem ratu i sa bilo koje strane. U mojoj obitelji je takovih veterana puno. I nije bitno sto su druge nacionalnosti, muka zivota u miru je prisutna. Vjerojatno sam zato izabrala ovaj tekst. Zato jer osjecam sazaljenje prema tim ljudima koji se i nakon deset godina ne mogu oteti zamkama ispranog mozga i boje se vidjeti realnost vlastitih akcija i rijeci. Pa se onda zaljubljeno drze nacionalizma. Bez toga osjecaju beskorisnim i praznim. To cujem i vecine bivsih vojnika ako se usude biti iskreni prema sebi i poceti graditi nov zivot. Naravno da je nemoguce citait tekst bez da ga smjestas u kontekst i ljudima pripisujes porijeklo. Pogotovo jer ga i oni rijecima naglasuju. u meni ovoj clanak nije probudio agrsivnost, poriv da istjeram za pravdu ili nesto potrvrdujem ili pobijam. Vidim i te ljude kao zrtve, koje ce svoj zivot baciti jer se grcevito drze proslih ideala. Onih koje ce im samo nanijeti bol i jos vise gnjeva. Molim vas nemojte me sada napadati po nacionalnom pitanju i koga ja sve to izjednacavam. Jer to ne cinim. Rat je strahota. Jedini nacin da sam ja nasla mjesto za taj dio povijesti u meni je empatija prema individualnom covjeku

post je posvecen sjecanju na dogadaje u Srebrenici. Besmislene i bolne. Dojmljivu reportersku fotografiju pogledajte OVDJE

- 17:51 - javi se (21) - Isprintaj - #

OBICAN DAN

Probudila sam se.
Proskiljila na lijevo oko provjeravajuci da li je Covjek jos ziv.
Odalamila sam ga u dva ujutro kada sam se trgnula iz sna gdje je on ljubovao sa nekom sisatom Koreankom. Nije stvar seksa vec njihovih uzajamnih njeznosti koje su dijelili. Bas onih koje su samo nase. Bila je to cista izdaja. Covjek se prepao na mrtvo ime i opsovao mi sve po spisku. Na njihovom jeziku. To nije strasno. Sve razumijem, ali nista me ne pogada. Srecom jutros nije bilo modrica na njegovom ramenu. Kava sa mlijekom se pusila sa ormarica pored kreveta. Mrzim ove sne jer mi ostavljaju gorak okus i namrgodeno procelje.
Tus.
Novine.
Netko zvoni na portofon .
Njegovi frendovi. Idu na jazz festival.
Sama doma.
Jos jedna kava.
Udarilo je sunce.
Izvadila sam ves iz masine i objesila ga na strik. Utrpala novu porciju za pranje i navila do brojke 2. Treskavica se nastavila. Pomislila sam na udovicu ispod mene koja vjeruje da moja masina plese po citavoj kuhinji.
Citala malo Ministarstvo boli od Ugresicke.
Skidala jucerasnje slike na kompjuter.Mislila sam da ce biti smjesnije. Sada je vec humor ishlapio. Sve su prikazivale mene na razlicitim kaucima. Trebalo je tada prikupit informacije, a danas odlucit kojeg cemo kupit. Cesto sam na fotografijama po lezecki. Skroz ispruzena. Zaboravili smo centimetar pa sam ja bila mjera za sve.
Sjela za blog. Procitala nesto. Reagirala pomalo. Nisam htjela pocet pisat da ne zavsim citav dan pred kompom.
Nazvala sam S.
Nasle smo se u Parku. Rose i Sprite.
Dosla je i C.
Pricalo se o drugim opcijama osim kontracepcijskih pilula. Svakojake tehnike zastite su se plasticno obasnjavale gornjim udovima. Posebno nas je zanimalo kako se nesto nakraju izvadi van, ako jednom to uguras unutra. Ponovno smo njurgale da nije fer da se zene time uvijek moraju zajebavat.
Oprostla sam se od S. Mozda ju necu vidjet 4 mjeseca.Zao mi je.Ona je najdraza osoba u siroj mi okolici. Uz Covjeka.
Na putu zavirila u knjizaru. Upravo se zatrvarala. Nista od lutanja po simolicnim naslovima.
Prosla pored cvjecarne.
Vratila se u cvjecarnu.
Odabrala sam plavo i sitno bijelo cvijece. Kao iz polja.
Cula sam zvona crkve. Zovu na misu u pola sest. Ulice su bile puste. Nikome se nije zurilo uci. Razmisljala sam otici, ali nisam znala zasto bi. Nisam bila vec jedanaest godina.Znam jednog starca koji tamo dobrovoljno cisti pod jer voli. Ima 83 godine.
Zakljucala bicikl.
Lupila me tuga. Zasjela knedla u grlu. Odjednom. Pricala sam sa sobom na glas da se odrzim na povrsini. Doktor kaze da pustim da odplacem ako moram. Cak i kad ne znam zasto. A sada stvarno ne znam zasto. Jebena depresija! Umorna sam od nje.
Pustila Balasevica. Devedeste. Za utjehu. Tuzne balade. Sjela na stari kauc.Slusala mu glas. Opet je sve bilo u redu.
Narucila kinesku lumpiju i izvadila ves iz masine.
Utrpala novi. Nakupilo se posteljine i rucnika.Nestalo je omeksivaca.
Kava bez kofeina.
Upalila televizor.
Gledala intervju sa Dusenkom, mladom poljskom spisateljicom na N3.
Gledala dokumentarac o novinskom kriticaru kojeg zena tjera da bude manje cinican doma. Zanimljiva recenica: Do nedavno je sreca bila nesto sto ti se dogodilo, kao ljubav na prvi pogled ili dobitak na lutriji, nesto unikatno i samo tvoje sto si znao prepoznati u tom trenutku. Sada je sreca nesto za sto se ozbiljno i iz svih zila treba boriti i postici. Spontanost srece je nestala“. Dali su mi na razmisljanje.
Gledala dokumentarac o zivotu u Sjevernoj Koreji. Koliko god da ih vidjela, ovo mi je vec cetvrti dugometrazni, nikako da to pojmim. Da ti ljudi tamo stvarno tako zive iz dana u dan. Na ovome istom planetu.
Zatim su navalili tipovi da ljudima preureduju stanove, pomladuju ih za desetke godina i tjeraju na vjezbe oblikovanja. Imali su cudne gelirane frizura i nosili su ruzne traper hlace.
Stavila sam covjeku snimat seriju na video. Jednu tako simbolicnu da je ne mogu gledat bez da me sve boli.
Iskljucila sam zvuk.
Prati me osjecaj da sam promatrac svog vlastitog zivota.Umjesto da igram glavnu ulogu.
Pocela sam pisat ovaj blog.
Jos cu malo svrljat po blogovima. To me jako veseli.
Lec cu uz Ugresicku. Covjek ce doci u jutarnje sate.
Jedna nedjelja svrsena.

- 01:23 - javi se (15) - Isprintaj - #

09.07.2005., subota

SISANJE

Osisala sam se.
Na prekratko.
Jednu prednost sam vec uocila.
On sad lakse zagrize
u bijeli vrat.

- 00:07 - javi se (15) - Isprintaj - #

08.07.2005., petak

MA STANITE LJUDI,MOLIM VAS!

STASNO! TUZNO! OGAVNO! BIJEDNO! BESMISLENO! OKRUTNO! STRAVICNO! UZALUDNO! NEMINOVNO! OCEKIVANO! NENAJAVLJENO! BOLESNO! SMRTNO! BOLNO! SRANJE!

Isprva nisam htjela nista napisat o ovom.
Umorna sam od ovog svega; od napada, od diskusija koje nicemu ne vode, tv intervjua, eksperata i analiza.Dosta mi je i tih budala koje upadaju u moju svakodnevnicu. O tom fanatizmu nema ni smisla pricat. Niti me svjetska politika zanima. Jezim se od amerikanske vanjske politike i suosjecam sa svima u strahu i bolu ma gdje god oni bili. Mrzim dijeliti ljude na njihove i nase, na istok i zapad, na njih i one druge.Tu sam bila i to sam prosla nasim ratom. Dugo mi je trebalo da shvatim sam da te podjele nisu pravo niti ljudsko rjesenje vec nagon uplasenog covjeka da se scucuri u grupi kako bi povecao sanse prezivljavanja. Ti to zoves mrznjom, ali osnova svega je strah.

Ono sto me ponutkalo da se primim tablature su nekolicina procitanih komentara na blogovima blogera nastanjenih u Londonu.
Zaprepastili su me da ima ljudi koji pisu na temu „dobili su sto su zasluzili“. Zaledila mi se krv u zilama. Gotovo sam osjecala nasladivanje tih komentatora tudom zlom sudbinom. Nisam mogla vjerovati da su toliko okrutni bez imalo suosjecanja sa osobom koja se upravo sada nalazi usred ovog sranja. Netko je cak Marisi najavio da je ovo samo pocetak i da dolaze kemijski napadi. Je li to prijetnja ili samo nasladivanje?

Pa se eto pitam kako li razmisljaju te usijane glave.
Pa cak i ako podrzavas te meni zastrasujuce principe, da se barem ne zamislis nad zivotom te jedne osobe koj pises. Ne govorim o svjetskoj politici, ne mislim na Busha i na izlaganja o podjeli pravde. Vec o jednoj stvarnoj osobi od krvi i mesa i srca i misli.Kako ne shvacas da se tu ne radi o simbolici. O brojci. Ili onoj nuli na koju ce se zrtve zaokruzivati. Pa zar je uopce moguce, da si vec nasao opravdanje ovakovih akciji? Sve si vec sveo na isto i podvuko crtu. Povezao si i stvorio pravdu dvije minute nakon stravicnog dogadaja.Pocijepao svijet na crno i bijelo. Dobre i lose, kauboje i indijance. Odabrao si stratesku tocku.

Zar si zaboravio na ljudskost? Na tijelo. Bol. Tugu. Krv. Pa gdje ste vi odrasli, ozbiljno se pitam?

Nista pametno nemam za rec osim da me od ovog svega boli glava. U mene vlada totalna nevjerica.

- 00:53 - javi se (21) - Isprintaj - #

07.07.2005., četvrtak

INTUICIJA

Samo je trebalo jednostavno reci.

Uzasno sam bila sam napeta.
Za par sekunci ce netko reci Halo!
Cujem dizanje slusalice. Javlja se muski glas.

Svjesna sam da sada postoji realna mogucnost da ce ta osoba uskoro biti ljuta. Jos gore bit ce razocarana i spremna sve moje argumente ponistiti. Zatim ce me navesti u panicnu dvoumicu i potom pobjediti uvjeravajuci me da je sve ovo moja vlastita odgovornost sa kojom ja trebam zivjeti i snositi posljedice. Touche! Vec cujem svoj unutrasnji prijekor: Trebala bi vec znati da ti je pametnije drzat jezik za zubima.
Pripremala sam se citavu noc za ovaj poziv. Kao da se branim pred sudom. Sakupljala argumente, provjeravala mailove i korespondenciju kako bi jasno dala do znanja da njihove promjene nisu komunicirane samnom. Odlucila sam da buduci da oni krse neke dogovore, ja vise ne zelim sudjelovati u njihovom nadolazecem desetodnevnom projektu. Kada promotrim situaciju, vidim da ce me ovakovi novi poslovni uvijeti uciniti jako nesretnom.
Ali cak i sada kada su javili da mi oni to,ipak, ne mogu platit i da mi je smjestaj na brodu osiguran ako donesem svoj madrac(?), osjecala sam ne smijem samo tako odustati. Ipak sam jednom bila rekla DA. Mozda sam tada trebala znati da ne postoji razlika izmedu tadasnje verzije „smjestaj nije luksuzan“ i ove jucerasnje „nema niti madraca na podu". Oblijevao me strah da cu si unistiti ugled i netwerk i ubacit cu njih u ogromne probleme, oni ce me zamrzit ce me i onda ce se sigurno dogodit nesto stravicno po mene, a ja cu to morat podnosit jer sam ja ionako kriva za ovo sve. Sad je prekasno. Imas mucat i trpjet. Kako mozes to tim jadnim ljudima cinit?Eto tako se zatvara krug i udara pecat: sve je ovo moja greska.

No nesto mi nije dalo mira i prijecilo me da spusim glavu ka tlehu.
Te nespavane noci pocelo se nesto cudno sa mnom dogadati.
Izmedu tih racionalnih argumenata koji su srecom bili na mojoj strani, pocelo je nesto izvirat van. Nesto snazno mi je izaslo iz utrobe i obgrlio bice. Citavim tijelom sam ju signalirizirala. Moja vlastita intuicija je rekla NE.
Jednom me je pitao moj psihijatar da li slusam svoju intuiciju kada donosim odluke. Pogledala sam ga blijedo i pitala da li on to misli da nesto cinim spontano. Nije na to mislio, vec da li slijedim svoje osjecaje, srce, dusu kada cinim izbore. Nisam znala, pa sam sutjela. Samo sam u sebi promumljala Intuicija? I stideci si priznavala da zapravo ne znam znacenje te rijeci i pojave. Da ne znam niti jednu priliku kada je se mogu sjetit.
Ovo je svakom zdravo bicu nemoguce zamislit, ali emotivnom invalidu u postelji depresivnosti ova je pojava jako normalna. Ne da je nesvjestan da ne slijedi svoje osjecaje, vec ih nema. Oni mu niti mu ne padnu napamet. Pogotovo ako ta blokada traje par godina i iztreniran si svaki impuls kociti otkad znas za sebe.

Ne znam da li se moja intuicija vratila ili se te noci tek rodila, ali cula sam ju glasno i jasno nakon njene duge sutnje. Odbacila je sa sebe taj teret nametnute odgovornost prema tom glasu sa druge strane linije i dala mi na znanje: ti ovo ne zelis. Ti se osjecas obaveznom, ali ti to nisi. Kada odvazes sto je bitnije: razocarati njih ili sebe, koga biras?
Dokazni materijali pripremljeni u nocnim satima su mi dali svako pravo, ali oni zapravo vise nisu bili bitni. Ukorjenila sam se u saznanju da govorim ono sto osjecam, ono sto zelim i osjetila sam da je to prava odluka. Nisam se osjecala krivom i prijekorni glas se nije cuo.Znala sam da me taj muski glas nece razuvjeriti i obraditi bilo kojim logikama.Ja sam se predomislila nakon par tjedana i odbila posao jer ga nisam htjela. Jer bi ga samo zapocela iz straha od razocarenja drugih u mene. A to je kriv razlog. Pa mogu i ja da mi se nece. Negdje sam cula:ako te netko zaprosi, ne moras reci da!
Po svrsetku tog poslovnog razgovora, spustila sam slusalicu i pocela plakat na sav glas.
Prijateljica mi kaze da to zbog razbijanja postojecih patterns of behaviour i ogromnog olaksanja koje slijedi. Mene je samo obuzimao strah i odmah sam htjela nazvati i moliti da mi oproste i da cu sve radit jer se nisam imala pravo predomislit samo tako i tko sam ja da si ovako umisljam i donijet cu ja taj madrac nema problema. Srecom nisam to ucinila.

Jutros sam se ustala sa nevjericom. Nisu me docekale ljute bande na ulici da prebiju sve bogove u meni. Nebom nije letio avion noseci natpis ona je rekla da nece. Po banderama nije bilo potjernica. Prisjecala sam se tog muskog glasa koji je nesto predbacivao, ali ne meni vec sebi jer treba traziti novog radnika. Cak nitko od tih ljudi nije nazvao da se dere na mene i zaprijeti po gradu prosiriti takove glasine da vise nikada necu naci posao. Ili poslao mobilne jedinice da me u lancima odvuku na taj projekat.nista se strasno nije dogodilo.

Danas je bio jedan sasvim obican dan. Miran. Ja sam izisla vanka i prosetala u svoj svojoj slobodi. Intuicija i ja. Svi smo ostali zivi.

PS:trebalo mi je par dana da nesto napisem jer sam bila pod dojmom pojavljivanja na naslovnici. bila sam ugodno iznenadena i bilo mi je jako drago. Bila sam zbunjena i pomislila cak da sada moram briljirat iducim postom. Srecom, opustila sam se i eto me opet.

- 01:10 - javi se (12) - Isprintaj - #

03.07.2005., nedjelja

TELEFONSKI RAZGOVOR

Jedan puta tjedno razgovaram sa majkom telefonom. Cinim to redovito zadnjih sedam godina i deset mjeseci.

Razgovor traje pola sata, zapocinje njenom recenicom „Pa kako to da si kod kuce?“ i tijekom kojeg se svaka njoj neprikladna tema skida sa repertoara opaskom vezanom uz telekomunikacijski racun (neovisno o inicijatoru ovog zvucnog kontakta). U kategoriju za telefon neprikladnih tema po mojoj majci svstavaju se sve one one vezane uz bilo sto emotivne prirode ili nekakove dnevne nebitne sitnice iz mojega zivota. Jedino sto preostaje je reci da je sve u redu i da ne znam tocno da li cu ove godine doci doma.

Godinama sam vodila i mrzila te razgovore. Odradivala ih iz obaveze. Bit ce da sam se nadala da ako zvucim kao da je sve u redu, da ce kisa opomena, predbacivanja i gusecih dobronamjernih savjeta prestati. Sve vrste sumnji o vlastotom zivotu cuvala sam pazljivo u dalekom inozemstvu. Vedre prirode, po kojoj sam poznata u rodnom kraju, i sa punom torbom poklona stizala bi na ljetovanje. Tamo bi me cekali prijekori i ponavljanje kucnog reda „ jer ovdje nije kao vani, ovdje to nije normalno,duso“.

Kad sam prosle godine krenula na terapiju, vec sam bila prosla fazu idealiziranja djetinjstva. Prosla sam kroz period bijesa na roditelje zbog strogoce i kompleksa koje su mi poklonili. Nasla sam razumjevanja za kajise i sibe koje vadili iz mraka spajze. Vec kao mala sam vjerovala da je sve to za moje dobro buduci sam,ocito, nesto stravicno sto se ne da na „normalan nacin“ dovesti u red. Slomljena i u strahu, odlucila sam prihvatiti njihova ocekivanja kao smjernice mojeg zivota.
Tako je davno zapocela moje traganje za njihovom ljubavlju. sad to zvuci pateticno, no malom djeteu je to refleks odrzavanja na zivotu. Ono sto nisam znala, a sada mi je jasno jest da oni nikada nece zavoljeti mene onakovu kakova jesam. Pa kako bi i mogli znati tko ja jesam ako se to godinama nisam usudila pokazati od straha da cu uciniti glupost ili nasmijati se preglasno. Oni vole svim srcem i dusom, ali ne mene.Nekog drugog. Onu idealni kcer koju se prizeljkivali od prvih dana mladenacke zaljubljenosti. Onu koja ce reci ono sto oni zele cuti, nece nositi siske jer joj to ne stoji, koja nije debela i cini nesto korisno od svojog zivota. Ono sto tada nisam znala je da niti ja nikad nisam zavoljela sebe onakovu kakova jesam, vec cu kopirati njih predbacivajuci si sto nisam drugacija, normalnija, kao Drazenka sa cetvrtog kata ili, jos idealnije, kao moja majka u mojim godinama.

Otputovala sam od kuce pod izgovorom studija u inozemstvu. Htjela sam osjetiti slobodu vlastitih poteza i htijenja. Ali onaj koji oduvijek prezire sve u sebi zbog unutrasnje ruznoce ne zna sto bi on volio ciniti sa sobom. Boji se jer zna da ne zna kuda i kako. Da je glup i da je besmisleno se boriti sa time.Kompleks manje vrijednosti oduzme ti noge i krila, spusta pogled i budi sramocu po obrazima.

Umorna od plakanja nakon spustanja slusalica, od uvreda vezane uz moje ljubavi i kritike vezane uz poslovne odluke, odlucila sam nesto uciniti. Ne zato sto tjedno razgovaram na telefon, vec zato sto se ova formula odnosa mene i svijeta oko mene preslikava na sve odnose u koje se i trenutno upustam. Bilo na poslu, prijteljstvi, ljubavi, seksu. Bilo me je strah poceti kod psihijatra iz tisuce razloga, a posebno iz onog da se ovakova nesposobnnost da vodim svoj zivot vise nece dat iskorijeniti iz mene.

Sada, napokon, cujem svoje zelje. Ma koliko duboko one zakopane bile ispod pametnih planova koje su drugi brizno spremili za mene. Oduvijek sam znala sam analizirati. Sve. Proracunatost mi je bila jedina obrana od hirovitog vladanja u mom domu.
Ono sto nisam ocekivala, a otkrila sam terapijom, je da sam skrivala svoje osjecaje i od same sebe. naravno da sam to vidjela po fimovima. Bila sam uvjerena da se to ne odnosi na mene. Shvatila sam da sam talentirana da automatski , pa cak i intuitivno znam sto se od mene ocekuje. Cak i do te mjere da se nisam ni stigla zapitati sto ja mislim, osjecam, zelim. naravno da ti strukturalne batine i dreka daju jasne smjernice u ovom pogledu.

Danas sam malo ponosna na sebe jer stojim iza ovoga sto pisem. Jer znam da radim na tome da se izborim za vlastitu vrijednost i pravo na postojanje. Vec sam izrasla na vidjelo pa se cujem i mislim i slusam i vicem i smijem i placem. Vecina ljudi rjesava ovo pubertetom, ali ona „uzorna“ djeca ne uzimaju takove slobode.
Otkako me nije toliko stram onoga sto jesam, popravio se i nas odnos. Nije da ju gnjavim ovom povijesti bolesti.Na to bi ona rekla da pretjerujem kao i uvijek. Kao i onda kada bi skakala u zagrljaj ili pjevala iz sveg glasa kad smo se vozili brodom. Nemam portebe o ovome sa njom razgovarati. To moja stvar. Bas kao sto su njena razocarenja njena stvar. Ljude ne mozes promjeniti to je sasvim jasno. Jedino mogu utjecati na to koliko im dopustam prodirati u mene.

Jedna najobicnija stvar kao telefonski razgovor simbolizira moj rast i polagano ukidanje straha. Sada i ja pitam umjesto da vjerno proslijedzujem odgovore. I cujem da joj je drago. Govorim o onome sto radim i cujem njeno misljenje, a ne predbacivanje. I iako mi ona jos uvijek usaduje strahove zasnovane na mojim (ne)sposobnostima i neizbjeznom sudbinom, ponekad znam to bez agresivnosti prema sebi procitatit kao analizu nje same. Kao nesto sto vise nema veze samnom, vec sa njenim bojaznima, sa idealnom kcerkom koja ne postoji i neprepoznavanjem posljedica njenog ponasanja.

Danas je ponovno nazvala. Samo na kratko, da cuje kako sam. Skupo je pa ne mozemo dugo. Spustila sam slusalicu i nazvala natrag. Barem smo eliminirali ekonomske prepreke.
Polusatni razgovor je bio zabavan. Ona uzgaja cvijece na balkonu, a ja bi htjela kupit zemljiste u Hrvatskoj.

Jos nisam znala da li cu ovo ljeto doci doma.

ispricavam se na duzini ovog bloga, ali doslo mi je i nisam si mogla pomoci

- 16:45 - javi se (39) - Isprintaj - #

01.07.2005., petak

LJUTA!!!

Krajnje je vrijeme da okupim sve prste na zbroj i stisnem ih u saku,
pa da po lomim zglobove i polegnem dlan povrh tuce srca.
Zatim da rastvorim nosnice i usmjeujem izdisaje.
Vec sada, polusklopljenim kapcima hladim paljbu zjenica.

Okrecem glavu
i promatram.
Kao grabezljivac sto suti podno mirnog jezera

Ljuta sam.
Znam ja sto hocu.

Otici.
Ne vratiti se.
Nestati.
Reci dovidenja i zdravo.

Ustati.
Zalupit vratima i dreknut iz sveg glasa.

U mislima udaram o zidove
necijom glavom i
palim samar.

Ja hodam prema prozoru.
Otvaram.
Zapalila bih.
Ponavljam gradivo Alan Carra u sebi
kao mantru,
kao psovku koju ne mogu isprat s vrha jezika

Digli su mi zivac na poslu.
Kipim kao zaboravljeno mlijeko.
Kao ljut ajvar,feferoni i kiseli krastavci.
Istovremeno.

- 01:32 - javi se (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>