Krajnje je vrijeme da okupim sve prste na zbroj i stisnem ih u saku,
pa da po lomim zglobove i polegnem dlan povrh tuce srca.
Zatim da rastvorim nosnice i usmjeujem izdisaje.
Vec sada, polusklopljenim kapcima hladim paljbu zjenica.
Okrecem glavu
i promatram.
Kao grabezljivac sto suti podno mirnog jezera
Ljuta sam.
Znam ja sto hocu.
Otici.
Ne vratiti se.
Nestati.
Reci dovidenja i zdravo.
Ustati.
Zalupit vratima i dreknut iz sveg glasa.
U mislima udaram o zidove
necijom glavom i
palim samar.
Ja hodam prema prozoru.
Otvaram.
Zapalila bih.
Ponavljam gradivo Alan Carra u sebi
kao mantru,
kao psovku koju ne mogu isprat s vrha jezika
Digli su mi zivac na poslu.
Kipim kao zaboravljeno mlijeko.
Kao ljut ajvar,feferoni i kiseli krastavci.
Istovremeno.
Post je objavljen 01.07.2005. u 01:32 sati.