ovaj tekst je doslovan prijevod clanka iz stranih novina na temu srebrenicke tragedije . Ne prepricava strahote povijesnog masakra, vec jezu sadasnjeg stanja. Ujedno je ovo i moj prvi prijevod pa se unaprijed ispricavam na krnjavom izboru rijeci.
"Novi pod se sjaji, kao i plasticne prevlake na barskim stolicama uz sank. Po kutevima su namjesteni kauci od crne koze. Iznad njih televizijski ekrani sto danonocno vrte muzicke spotove. Bez zvuka. Muzika se cuje iz zvucnika. Tu se cak i scucurio jednako sjasni plesni podij. Kafic Don se ne razlijkuje od bilo kojeg drugog prosjecnog mjesta za izlazak negdje drugdje u Europi. Osim po pogledu koji se iz njega pruza po blizaj mu okolici.
U tom vidiku potrkne se i obeshrabri svaki pokusaj da se u Srebrenici stvori iluzija zabave i blagostanja. Nastanjene zgrade i kuce jos uvijek su okrnjene davnim granatama. Uz njih stoje i one napustene ili potpuno urusene. Svaka je ulica vlasnik nekoliko katova bez stakala na prozorima, spaljenog betona i zlokobne tisine.
Ponesto se gradi.
Ponesto se fasada boji u njezne pastelne nijanse.
Ponesto je cvijeca procvalo po balkonima medu objesenim rubljem. Crkva, dzamija i gradska skupsina uklapaju se ovu arhitekturu. Nakon deset godina, ono obnavljeno je minimalno.
Prema popisu stanovnistva iz 1990 godine,na podrucju Srebrenice je prije rata zivjelo 36 700 ljudi. U samom mjestu 6 000. Tada je su Srbi cinili nesto manje od cetvrtine stanovnistva. Bosanski Muslimani cinili su vecinsku vecinu udjelom od 75%. Sada je njohov udio oko 15%.
Cirkovic Slavisa(30) i Rade(28) bulje kroz staklo vanka. Zuje i gundaju na posjetitelje strance - sudionike,predstavnike razlicitih organizacija, novinare i znatizeljne - koji su tijekom proslog tjedna stigli u grad. Na danasnji dan, kada se sjeca na masovnu pogibelj oko 7500 Musilmana od ruke bosanskih Srba, ocekuje se 50 000 posjetitelja kraj spomen kamena.
Slavisa, cija su ramena uzgojena u teretani i cija je kosa na milimetar kratka i plava, naziva sebe ultra-nacionalistom. Podfrkava nogavicu trenirke i pokazuje izoblicenu potkoljenicu. Stao je na minu kada je imao 19 godina. Svaki dan idem u crkvu i molim da ponovno zapocne rat. Zelim ubijat Muslimane, rece. Zasto Zapad ne obrati pozornost na srpske zrtve rata?, pita se Slavisa. Muslimani su problem citavog svijeta, sto nije? Eto, proslog tjedna,kaze Slavisa, postavili su bombe u Londonu. Prestanimo govoriti o Srebrenici, nadopunjuje ga prijatelj Rade. Ljudi trebaju o necem drugom pocet pricat. Sve ovo svijet pretvara u cirkus. Neka svijet,umjesto da nas Srbe ocrnjava, ulozi nesto u razvoj industrije na ovom podrucju.
Rade je kao i vecina njegove generacije neaposlen-oko 40% stanovnistva ovdje nema posao.On je stopirao za Njemacku, radio tamo neko vrijeme, onda su ga izbacili kao ilegalca i avionom vratili natrag. Ako ovdje nades posao zaradujes oko 250 bosanskih maraka(oko 125 eura)mjesecno. Kako je samo bilo drugacije prije rata.
Tada je Srebrenica, sa svojom drvnom industrijom i tvornicama u Potocarima, imala vise radnih mjesta nego stanovnika. Sada je nezamislivo da su se ljudi tada doseljali u ovaj kraj kako bi pronasli siguran posao. Jednako kao sto je sada nezamislivo da bosanski Muslimani i Srbi zive u ovom primirju. Zajedno. Moj otac nije imao nista protiv Musilmana, dok mu nisu spalili kucu, govori Rade.
Rade je rodeni Srebrenicanin. Nasa je zla sreca sto smo rodeni na krivom mjestu na planeti , smatra Pokazuje prstom na barmena. Njegova citava obitelj je pobijena
Kroz staklo ukazuje na nekolicinu sto stoji na asfaltu. Po osobi nabraja smrtonosne sudbine. Deset godina nakon rata vlada ista ekonomska kriza. Ajde da je barem rat. Barem bi se nesto dogadalo., javlja se Slavisa.
Tada su bili su djeca ili tinejderi. Osjecaju se jos uvijek zrtvom.
Jos mladji Srbi u Srebrenici sagledavaju ovo sve sa prakticnije strane: Da nije bilo rata imao bi sada bolji mobilni telefon. Samo u miru mozemo ponovno postici bolje ekonomsko stanje i podici standard
Po kaficima ima puno onih koji dijle misljenje Rade i Slavise; oni mrze Muslimane i ne vjeruju ni u suzivot i ni u pomirenje.
Svi se pak slazu se u jednoj stvari: zelji da se maknu iz Srebrenice. Nebojsa(23), “moje ime znaci da se nikoga ne bojim“, se zeli prikljuciti americkoj vojsci. Posaljite mene u Irak. On radi u ,po popularnosti drugom kaficu u mjestu, cafe Davidoff. Ima premalo mladih. Spustli smo se na razinu Third World Country.
Pa kako je do toga doslo? pita novinar. Pa tako sto je ta Europa htjela zavrsit ovaj rat.
Da se njega pitalo, trebalo se nastavit sa borbom. Za potrebe ilustracije, uzima kuhinjski noz u ruke i reze po zraku zamisljenu kartu Bosne na pola. Podijeliti izmedu Hrvatske i Srbije-kao sto je to bio san hrvatskiha i srpskih nacionalista. Zar je to bila losa ideja? Muslimani iz Sarjeva su dobri, ali ovi nerazvijeni muslimani na nasem podrucju...Medu njima ne zelim zivjeti.Ti zele jos uvijek svoju drzavu.
Stotinjak metara dalje nalazi se ured SDP. Grupa bosanskih Muslimana pije kavu.Socialno Demokratska Partija, koja zeli da Hrvati, Srbi i Bosnjaci napuste nacionalana stajalista i uloze u zajednistvo, ima malo odjeka u Srebrenici. Ovaj ured je vise kao mjesto okupljanja muslimaske manjine. Tu se puse cigareta za cigaretom,ispijaju jake kave i pozdravljaju poznanici . Mi zelimo pomirenje. Povratak na prijasnju situaciju. Kada bi svi malo mucnuli glavom to bi i bilo moguce. , objasnjava predsjednik udruge.
Njegov dvadesetogodisbji sin Himzo Gusic nijece glavom. Ovaj je grad mrtav. Prica se da su milijuni ulozeni , a nitko ne vidi gdje. Vec deset godina ovdje vlada osjecaj da je rat tek jucer svrsio.
Sjeca se grada svojeg djetinjstva kao najljepseg sela na svijetu. Sada vise tu ne moze zivjeti. Srpske crkve organiziraju ovih dana slavlje u cast oslobodenja Srebrenice, a mi pokapamo 600 zrtava. Pa to nije normalno. Kada bi igrao nogomet sa srpskim djecacima , zapitivao bi se da li je neki od njih ubojica mojih rodaka. Ovo je moj rodni grad, ali ovdje se ne osjecam kod kuce.
U Tuzli gdje sada studira arhitekturu, je stanje drugacije. Druzi i sa Hrvatima i Srbima. Tamo ljudi manje gledaju na porijeklo.U Srebrenici je to nemoguce. Ne mozes ne uzimati u obzir sto se ovdje sve dogadalo. Mnogi Srbi koji ovdje zive su ubijali Muslimane.
Nesto se Muslimana vraca. Jako malo. Uglavnom stariji ljudi. Oni dolaze docekati svoju smrt. Bez obzira na povijest, sto ti je ovdje ciniti kao mladom covjeku. U mjestu bez sporta, kulture, posla,gdje ne mozes ni posteni televizor ili mobitel kupit. Ljudi koji ovdje zive nemaju gdje otici. Ovo je selo bez buducnosti, govori Gusic. Deset godina nakon rata primjecuje se samo nazadovanje. Kad bi ljudi isli svako dan na posao, manje bi ih mucio nacionalizam. Ako nema posla, ljudi nemaju sta cinit, onda ce ponovno sve eksplodirat.Najpametnije bi bilo citavu Srebrenicu porusit i iznova izdradit drustvo. Sa normalnim ljudima. "
Charlotte Huisman, Volkskrant
UPDATE
Kada sam procitala ovaj clanak pokusala sam zamisliti da tamo zivim. Kako bi se osjecala? Nisam se bavila potvrdivanjem generalizacija. Zamislila sa te svoje vrsnjake i kako oni gledaju na zivot i cime im je ispunjen. Uglavnom disu osjecajem nepravde i beznadzem. To uzrokuje toliku agresivnost prema onima koji su im, po njihovoj logici, to nanijeli. Ubija ih poslijeratna trauma. Sve. Bilo kojih nacionalnosti. Ovakova razmisljanja su karakteristicna za vecinu ratnih veterana u citavom svijetu. U bili kojem ratu i sa bilo koje strane. U mojoj obitelji je takovih veterana puno. I nije bitno sto su druge nacionalnosti, muka zivota u miru je prisutna. Vjerojatno sam zato izabrala ovaj tekst. Zato jer osjecam sazaljenje prema tim ljudima koji se i nakon deset godina ne mogu oteti zamkama ispranog mozga i boje se vidjeti realnost vlastitih akcija i rijeci. Pa se onda zaljubljeno drze nacionalizma. Bez toga osjecaju beskorisnim i praznim. To cujem i vecine bivsih vojnika ako se usude biti iskreni prema sebi i poceti graditi nov zivot. Naravno da je nemoguce citait tekst bez da ga smjestas u kontekst i ljudima pripisujes porijeklo. Pogotovo jer ga i oni rijecima naglasuju. u meni ovoj clanak nije probudio agrsivnost, poriv da istjeram za pravdu ili nesto potrvrdujem ili pobijam. Vidim i te ljude kao zrtve, koje ce svoj zivot baciti jer se grcevito drze proslih ideala. Onih koje ce im samo nanijeti bol i jos vise gnjeva. Molim vas nemojte me sada napadati po nacionalnom pitanju i koga ja sve to izjednacavam. Jer to ne cinim. Rat je strahota. Jedini nacin da sam ja nasla mjesto za taj dio povijesti u meni je empatija prema individualnom covjeku
post je posvecen sjecanju na dogadaje u Srebrenici. Besmislene i bolne. Dojmljivu reportersku fotografiju pogledajte OVDJE