Samo je trebalo jednostavno reci.
Uzasno sam bila sam napeta.
Za par sekunci ce netko reci Halo!
Cujem dizanje slusalice. Javlja se muski glas.
Svjesna sam da sada postoji realna mogucnost da ce ta osoba uskoro biti ljuta. Jos gore bit ce razocarana i spremna sve moje argumente ponistiti. Zatim ce me navesti u panicnu dvoumicu i potom pobjediti uvjeravajuci me da je sve ovo moja vlastita odgovornost sa kojom ja trebam zivjeti i snositi posljedice. Touche! Vec cujem svoj unutrasnji prijekor: Trebala bi vec znati da ti je pametnije drzat jezik za zubima.
Pripremala sam se citavu noc za ovaj poziv. Kao da se branim pred sudom. Sakupljala argumente, provjeravala mailove i korespondenciju kako bi jasno dala do znanja da njihove promjene nisu komunicirane samnom. Odlucila sam da buduci da oni krse neke dogovore, ja vise ne zelim sudjelovati u njihovom nadolazecem desetodnevnom projektu. Kada promotrim situaciju, vidim da ce me ovakovi novi poslovni uvijeti uciniti jako nesretnom.
Ali cak i sada kada su javili da mi oni to,ipak, ne mogu platit i da mi je smjestaj na brodu osiguran ako donesem svoj madrac(?), osjecala sam ne smijem samo tako odustati. Ipak sam jednom bila rekla DA. Mozda sam tada trebala znati da ne postoji razlika izmedu tadasnje verzije „smjestaj nije luksuzan“ i ove jucerasnje „nema niti madraca na podu". Oblijevao me strah da cu si unistiti ugled i netwerk i ubacit cu njih u ogromne probleme, oni ce me zamrzit ce me i onda ce se sigurno dogodit nesto stravicno po mene, a ja cu to morat podnosit jer sam ja ionako kriva za ovo sve. Sad je prekasno. Imas mucat i trpjet. Kako mozes to tim jadnim ljudima cinit?Eto tako se zatvara krug i udara pecat: sve je ovo moja greska.
No nesto mi nije dalo mira i prijecilo me da spusim glavu ka tlehu.
Te nespavane noci pocelo se nesto cudno sa mnom dogadati.
Izmedu tih racionalnih argumenata koji su srecom bili na mojoj strani, pocelo je nesto izvirat van. Nesto snazno mi je izaslo iz utrobe i obgrlio bice. Citavim tijelom sam ju signalirizirala. Moja vlastita intuicija je rekla NE.
Jednom me je pitao moj psihijatar da li slusam svoju intuiciju kada donosim odluke. Pogledala sam ga blijedo i pitala da li on to misli da nesto cinim spontano. Nije na to mislio, vec da li slijedim svoje osjecaje, srce, dusu kada cinim izbore. Nisam znala, pa sam sutjela. Samo sam u sebi promumljala Intuicija? I stideci si priznavala da zapravo ne znam znacenje te rijeci i pojave. Da ne znam niti jednu priliku kada je se mogu sjetit.
Ovo je svakom zdravo bicu nemoguce zamislit, ali emotivnom invalidu u postelji depresivnosti ova je pojava jako normalna. Ne da je nesvjestan da ne slijedi svoje osjecaje, vec ih nema. Oni mu niti mu ne padnu napamet. Pogotovo ako ta blokada traje par godina i iztreniran si svaki impuls kociti otkad znas za sebe.
Ne znam da li se moja intuicija vratila ili se te noci tek rodila, ali cula sam ju glasno i jasno nakon njene duge sutnje. Odbacila je sa sebe taj teret nametnute odgovornost prema tom glasu sa druge strane linije i dala mi na znanje: ti ovo ne zelis. Ti se osjecas obaveznom, ali ti to nisi. Kada odvazes sto je bitnije: razocarati njih ili sebe, koga biras?
Dokazni materijali pripremljeni u nocnim satima su mi dali svako pravo, ali oni zapravo vise nisu bili bitni. Ukorjenila sam se u saznanju da govorim ono sto osjecam, ono sto zelim i osjetila sam da je to prava odluka. Nisam se osjecala krivom i prijekorni glas se nije cuo.Znala sam da me taj muski glas nece razuvjeriti i obraditi bilo kojim logikama.Ja sam se predomislila nakon par tjedana i odbila posao jer ga nisam htjela. Jer bi ga samo zapocela iz straha od razocarenja drugih u mene. A to je kriv razlog. Pa mogu i ja da mi se nece. Negdje sam cula:ako te netko zaprosi, ne moras reci da!
Po svrsetku tog poslovnog razgovora, spustila sam slusalicu i pocela plakat na sav glas.
Prijateljica mi kaze da to zbog razbijanja postojecih patterns of behaviour i ogromnog olaksanja koje slijedi. Mene je samo obuzimao strah i odmah sam htjela nazvati i moliti da mi oproste i da cu sve radit jer se nisam imala pravo predomislit samo tako i tko sam ja da si ovako umisljam i donijet cu ja taj madrac nema problema. Srecom nisam to ucinila.
Jutros sam se ustala sa nevjericom. Nisu me docekale ljute bande na ulici da prebiju sve bogove u meni. Nebom nije letio avion noseci natpis ona je rekla da nece. Po banderama nije bilo potjernica. Prisjecala sam se tog muskog glasa koji je nesto predbacivao, ali ne meni vec sebi jer treba traziti novog radnika. Cak nitko od tih ljudi nije nazvao da se dere na mene i zaprijeti po gradu prosiriti takove glasine da vise nikada necu naci posao. Ili poslao mobilne jedinice da me u lancima odvuku na taj projekat.nista se strasno nije dogodilo.
Danas je bio jedan sasvim obican dan. Miran. Ja sam izisla vanka i prosetala u svoj svojoj slobodi. Intuicija i ja. Svi smo ostali zivi.
PS:trebalo mi je par dana da nesto napisem jer sam bila pod dojmom pojavljivanja na naslovnici. bila sam ugodno iznenadena i bilo mi je jako drago. Bila sam zbunjena i pomislila cak da sada moram briljirat iducim postom. Srecom, opustila sam se i eto me opet.
Post je objavljen 07.07.2005. u 01:10 sati.