Opomena svima!
Ovo sto slijedi nije lijepo, niti fino.
Jutros je tanki sloj dusevne mirnoce popucao po savovima.
Otvaram ventil i pljujem.
Buduci je ovo moj blog, dopustam si.
Sutra je novi da, ali taj je jos tako daleko.
Umorna sam od same sebe.
Mrzim igrati ulogu zrtve. Bit ce da zato ova moja bolestina, ne rezultira suzama tuge, vec gnijeva. Da mogu zubima bi si otkinula glavu i hermeticki je zatvorila u crnu vrecu za smece. Da prestane disati.
Kazem si da nema razloga da se utirem u zemlju, no osjecam kako sada gubim kontrolu nad sobom. Ponadala sam se da je sve krenulo na bolje, ali cekaju me tokovi misli koje ne zelim vec iza slijdeceg ugla.
Bijesna sam. Zakuhavam od najdivljeg ludila. Od ljutnje na samu sebe. Sto je bio okidac ovoj lavini samomrznje na danasnje suncano jutro?
Jednoj je prijateljici bas krenulo, rodica je smrsavila, brat se probudio, netko radi, netko radja. Stanem uz njih i pozelim da nestanem. Pomislim Bilo bi bolje da nikad uopce nisam zapocela ovaj svoj zivot. Najrade bi da netko u krevetu svuce svu kozu sa mene i odigra moju ulogu. Da ja ostanem u motana u posteljinu sklopljenih kapaka i gluha.Jer ne mogu niti zidove podnijeti . I za njih bi se netko bolje brinuo od mene. Mrzim kada me ovo spopadne jer me sjeca na dane kada je svaki dan pocinjao ovako.
Izjeda me mozak .Unistava me iznutra.Ne znam kuda sa sobom kada ova napast stavi u kostac. Vise ne znam niti razliku izmedu zavisti, narcisoidnosti, osjecaja potpunog neuspjeha, tuge,histerije i vlasitih ambicija.
Borim se. Sto mi je drugo preostalo?Izvlacim savijete iz svijesti Ne usporeduj se sa drugima vec sa samom sobom, Razmisli sto ti hoces, ne sto drugi imaju, Smiri se i disi, Odi trcat u parku, Radi nesto sto volis. Ali danas ne pale te fore. Virus je upgraded i sada smo na novom, meni nepoznatom nivou.
Bijesna sam. Nije mi jasno zasto se ovo meni dogada. Nije da sam glupa i da tu nema potencijala.
I drugi ljudi imaju ovakovih problema, nisi jedina, rekao je moj Covjek, divan kakav je. Prolaze mi kroz glavu svi moji poznanici, i ne mogu zamisliti da placu sjedeci na podu. Da kada procitaju dobru vijest o bliskim ljudima, fizicki osjete svoj neuspjeh. Ne vjerujem da oni vrte mantru u glavi Prestani o tome razmisljat ako ovako nastavis nitko te vise nece trpit. Izgubit ces i Covjeka i ljude oko sebe. Hajde smisli salu. Ako nemas nista drugo za rec onda suti. Slusaj druge. Da i oni jedini trenutak mira nalaze kada im se voda pod tusem slijeva po tjemenu. Nepoznata toplina sto me zavarava ljubavlju.
Najgore je sto nemam kuda pobjeci. Sve me podsjeca na bijes kojega zasluzujem. Ne znam kako to shvatit. Osjecam ostricu noza, a moja je ruka sto mi para plucna krila.
Ne mogu vise mislit o egu i alter egu. Postala sam svoj smrtni neprijatelj. Preuzela sam ulogu i osokolila se na sebe.
Osjecam se kao da se u mene uvukla neka otrovna zmija sto mi cijedi otrov u bezbriznost zivota. Kao film sto ga izjedaju kemikalije odnosi mi svo zadovoljstvo i ostavlja krhotinu od mene da disem. Izjedena do kostiju. Svaki puta kada osjetim tracak veselja, baci sjenu na mene.
A kamo bi ti Lanterna to posla?Natrag kuci, a kamo tocno, zlato? Zar ti jos uvijek mislis da nekome falis? Ma tko jos odgovara na tvoja pisma i cita oni javni blog pun slika i zgoda iz tvoga zivota? Tko vidi taj trud? Nitko.
Ajde malo razmisli, sto bi ti tamo radila? Pa nema tamo mjesta za tebe. A vec si i malo stara za ispocetka. On nece za tobom. Ima Covjek pravo. Svi drugi su zavrsili fakultet u Zagrebu, ako je bio red. Ali ne gospodica je htjela ici van. Je li tako bilo ili nije? Ajde reci istinu? Jel tako da je? I jos tu neku umjetnicku struku, a dobro su ti govorili da nisi za to? Vidi sad tko je uvijek bio u pravu?
Samo ti budi tu i cini kuco. Muci i skrivaj se. Gotovo je. Voz je prosao.
Cini mi se da od svega ovog nece biti nista.
To je trenutni state of mind, kaze Covjek.
Zelim vjerovati, ako zbog nikog drugog onda bar zbog njega koji mora samnom ovakovom suzivotarit. Trudim se. Nije da nije. Mislim, idem van, pije kave sa ljudima,pratim vijesti, terapijski se produbljujem i trazim rjesenje. Naravno ne ocajnicki (kaze doktor)jer onda ono nikada ne stize. Bas kao sto se ljubav nikad beznadeznicima nece nasmijati. Slusam srce i dajem dusi vremena da ispije lijekove. Govorim si Budi strpljiva i Ne mozes proteklih 28 godina samo tako poslozit i rjesit.
Uhvacena sam u kostac. Vrtim se tom krugu. Bjezim kruzno. gdje je izlaz ovoj bezizlaznosti.
Vec satima pokusavam skrenuti mislima tok. Citav prosli tjedan mi nisu padale mracne misli na konacnost na pamet. Otrovni gmizavac mi nezahvalnost uzima za zlo. Uvijek si bila takova. Nezahvalna. Zasluzujes bas ovo.I nista vise. Kako je tek drugima, ati si se nasla zalit Dajem mu za pravo, a pokusavam proturjeciti. Ne zelim se boriti, ali biti gubitnik bi znacio navuci na sebe tezinu tri metra zemlje preko golog tijela.
Dosta mi je.
Umorna sam.
Post je objavljen 19.07.2005. u 00:10 sati.