Radi se o jednom Malom. On je zapravo velik. Leti mi mastom vec godinama. Uzburkava mi uljuljuskane dane dugogodisnje veze. Ponovno nas dijeli godina dana, a ja osjecam da je tu. Kada se ljetne kise pocnu susiti na asfaltu sjetim se Njega.
I prvog puta kada je dlanom presao po mojem bedru. Slucajno i ovlas. Kada je zaustavio auto na okuki. Ispricao neumjenu salu u drustvu. Sakupljao lupare po stijenama i sparoge po siprazju. Preskocio preko mjede. Zaplivao gol. Rekao Pa nismo mi vise djeca dok me vodio niz ulicu.Otpratio na trajekt u crvenu zoru. Kada je doveo neku furestu na svoje zaruke. Kada se javio tek nakon nekoliko mjeseci kada ih je prekinuo. Sjecam ga se otkad znam za sebe. Jedini smo susjedi u uvali. Iz moje prekuce se vidjela njegova barka. Nije to znao.
Danas mi se ucinilo da sam mu vidjela zatiljak u gomili ljudi. Znam da ima grube ruke i popucalu kozu na dlanovima. Slan je. Zapali me pomisao da bi mogao spustiti poljubac na moje rame.
Tada kaze ono bi voljela cuti. Lijeze kraj mene i ja cujem mirnocu mora u nasoj blizini. Iznova mi objasnjava gdje je Veliki Medvdjed i meni se cini da sada napokon shvacam. Znam miris njegovih prsa iz dana kada bi me poveo kuci motorem i ostavio ispred sela da mu djevojka ne cini probleme. Mice mi kosu sa lica. Gledam ga. Znam da je ovo ludost. U glavi vrtim strahote poslijedica ne bi li zamrznula zudnju u sebi. Kocim i pitam se zasto. Zasto mu ne dam sansu, pita on.
Pitam se i ja zasto kada osjecam toliku zaljubljenost iznova u sebi. Godinama nisam. Je li zbog svoje veze? Zbog otoka? Jer su nam obitelji bliske? Mozda zapravo ne vjerujem da imamo ikakovu buducnost. Mozda se me koci spoznaja da ja ne mogu ispuniti ono sto ova sredina od mene zeli i biti istovremeno sretna. Ja ne volim cajne servise i duboke tanjure za juhu u kompletu.Ne znam cuvati stoljnjake i zaboravila sam molitve. Ne bi prezivjela vjencanje u crkvi i nazivanje djece imenima koje pokazuju postovanje predaka.
Otisla sam jednom prije deset godina.Otkrila sam daljine izvan dvorista nasih dviju nasukanih kuca. Znam da cu i ponovno otici.
Tada nije niti sumnjao sto se u meni krije. Ja se nisam usudila niti sapnuti. U tom razdoblju post-puberteta shvacala sam njegove ljubavne ispovjedi o drugima kao jedini moguc oblik blizine.
Los timing, rekao je proslo ljeto. Plakala sam na palubi odlazeci u dalek odrastao svijet kojemu pripadam. Proslost je zatvorila za nama kapije. Ponijela kljuc. Jedini nacin bi bilo unistiti Sada za, mozda nepovratno, Sutra.
Ostao je ukorjenjen na stijene mog otoka na kojeg se vise ne usudujem stupiti. Bojim se sile koja nikako da utisa. Cak ni pred mjesecima udaljenosti, ni pred odgovornostima suzivota ne gasne. Budi ju iznova topli pljusak po gradskim ulicama.
Post je objavljen 24.07.2005. u 21:44 sati.