Zadnja su dva tjedna skolske godine. Djeca lude od sparine. Citav dan u ucionicama iza staklenih prozora bez roleta. Kuhaju se kao u staklenicima. Samo sto oko znojne kose ne lete krumpirove zlatice i iz usiju vise mahunake. Stanje je kriticno u betonskom kvartu gdje su zarobljena u marame i salove i crninu do poda.
Kada i sama disem kao cipal na kamenu, ne odgovaraju meni njihove zeke peke:
baloni punjeni vodom,
ja vise ne bih, uciteljice,
mogu ja neku drugu ulogu u zavrsnoj predstavi,
moji su odlucili ici ranije na godisnji pa ja ne mogu nastupati,
sesti c ima dulju pauzu od nas,
mogu ici (po 27 puta) popiti malo vode u WC,
ili odjednom se uzjapore, pomlate i
vicu na marokanskom jedan na drugog preko glava onih sto ih drze razvojenima.
A moze se cak i dogodit da se jedan sjeti,zamisli ti njega, pokazati srednji,najduzi prst uciteljici Lanterni.
E pa, cekajte malo. Ima Lanternica razumjevanja za sve, a posebno za njih. Ne dira nju ta vrsta neverbalne komunikacije. Zna ona da su to djeca i da oni vole najvise zajebavat uciteljice, pa se time hvalit na igralistu nakon skole. Ali ipak trebalo bi sad nesto rec, dat primjer, odredit granice, biti uzor ili zabraniti. Ma zna Lanterna da to nije osobno. Vec onako iz cita mira da malo udaramo o granice ljudske komunikacije i pokusamo rastegnuti kucni red osnovne skole. A Lanternica bi samo drzala svoj predmet, ne bi ona bila policajka ili ljuti tata. U njihovom skolskom odlomku zivota, ona igra ulogu uciteljice dramskog odgoja. Bas kao nekad drugarica Likovnjaca, drzi satove umjetnicke slobode. U kontekstu ove skole bi se to moglo zvati dramska terapija ili primjenjen dramski odgoj.
Program je sastavljen je za djecu sa problemima u ponasanju i odgoju. Polaze ju djeca iz radnickog getta koja su stigmatizirana kao „divlja, nemoguca, odsutna, agresivna, lijena, neodgojena, depresivna, nenormalna, ulicno prosta, sa viskom energije, nekontrolirana, koja lako planu, ne slusaju, stalno se tuku, traze pretjerano puno paznje, maltretiraju sve oko sebe itd“ u svojim osnovnim skolama. Za to postoje strucni nazivi i analize, ali njima to ne pomaze da razumiju sami sebe, vlastite osjecaje i tude reakcije. Ova djecica koriste meni osim za, razvijanje moje voljene profesije i primanja, i za vjezbanje tolerancije i dusevne mirnoce. Poseban je to skolski univerzum kada nas je mjesna policija obavezala da oni budu prisutni u dvorani i oko skole za vrijeme bilo koje skolske priredbe i veceg okupljanja! Preventivno.
Vracam se djecakovom prstu desne ruke. Zadnjih pet sati Skander se bavi tim manualnim, a ja pedagosko-didakticnim egzibicijama. Pa nemoj!Pa ne smijes! Pa zasto? Pa u cemu je problem? Pa sto to znaci? Pa poslije sata nastavimo razgovor. Pa se nasalim na njegov racun. Pa da ne nabrajam. Onda se ja i taj 12-to godisnjak dogovorimo, razumijemo i iz postujemo do slijedeceg sata. I onda sve iznova. Uzasno zamarajuce i ocito uzaludno.
Stojim ja preko puta tog Srednjaka i Skandera i sebe i moje uloge u svemu ovome.
Opet.
Nice moj kazipst.
Njegov se spusta.
Pozivam da me slijedi. Poslusno i bez rijeci ustaje i hoda za mnom. To me ne iznenaduje. Znam da je cilj svega biti u centru paznje uciteljice, iako to niti jedan ucenik nikada nece priznati. Pa makar i negativno bilo sto ce se desiti, on se barem na tren izdvojio iz grupe i bio pojedinac na kojeg je netko obraca paznju. Na toj potrebi se prepoznaju djeca i nesigurnost.
Ulazimo kod direktora. Vrata se automatski zatvaraju iza nas. Klik. Skander, ajde molim te pokazi, direktoru zasto smo ovjde
Zna da nakon ovoga slijedi razgovor sa roditeljima.
Ne cuje se smijuljenje razreda. Ovdje vlada muk. Pokazao sam srednji prst. Ne trebas objasnjavati, Skander, kazem puna razumjevanja. Hans bi to isto htio vidjeti.
Djecak trazi pravac zjenicama. Soba je mala i nezanimljiva. Sobna biljka u kutu i nedovrseni dokument na racunaru. Fotografija uredno posjedane obitelji i otvorena posta. Prze ga pogledi trazeci sugovornika. Dvoje odraslih ga drze u skripcu. Bolje je da i ne pokusava provjeriti, onako ispod obrva. Zna da je nanisanu tih lasera.Glavu je spustio i ubo bradu u vlastiti prsni kos. Jezikom prelazi preko zubiju u cvrsto stisnutim usnicama. Zatvorenih usta krize koze usana. Cuje se uzdisaje napojeno bijesom nemoci.
Skander dize saku. Zglobovi srednkaka se odmotavaju. Nice srednji prst. Kroz tamnu put njegovih obraza probija se crvenilo. Temperatura u sobi raste, ali to osjeca samo on. Stoji ispred uspravnog drzanja direktora, sezdesetogodisnjaka u sivom odijelu (kak on prezivljava znojadu, nikome nije jasno). Tisina. Nitko se ne mice.
Znala sam da se osjeca glup i tup. Da shvaca bedastocu ustrajanosti u gimnastici sake. Tek jednog davnog dana ce glavnom liku ovo biti smjesno.
Ovo je bio reziran trenutak posramljenosti. U kojeg sam ga kadrirala. Pomislila sam da je preteska kazna za djecaka da ovako osvijesti sebe.
Cinilo mi se da je tisina srama nesto pomakla u njegovim mislima i nadala sam se da je ovakovo koristenje mojom pozicijom smisleno.
Direktor mu je odredio pokoru nakon sto sam izasla iz sobe. Djecak je citav dan rjesavao razlomke sjedeci u prvoj klupi. Medu prvasima.
Po rijecima direktora, dok ne odraste.
Jednom smo na satu razgovarali o tome sto bi tko zelio biti kad odraste. Pa smo glumili stjuardese i pekare, vozace formule i sekretarice. Kad je dosao red na nju, Selma je sjela mirno i nepomicno ispred nas. Nitko nije mogao pogoditi njeno zanimanje. razred je proglasio predaju, pa nam je ona lijepo objasnila: Kad odrastem htjela bih biti televizor, da me mama i tata gledaju kada dodu doma.