skaska

Opet je na njoj. Odavno već ništa ne osjeća osim njegove pretjerane težine. Dok on obavlja svoje, ona u mislima organizira sutrašnji dan. Priprema ručak. Juri na posao. Vraća se. Kupi klince iz vrtića. Spartanska je organizacija uspijeva koliko-toliko dovesti do cilja.
U rijetkom trenucima samoće, koje većinom ugrabi pri velikoj nuždi, razmišlja o sudbini i osobnim planovima.
- Bog je tako odredio! - izjavio je jednom njen Miro dok mu je prigovarala kako ne može upamtiti ni imena vlastite djece, kako ih često miješa i kako nije čudo kad im ona zamjenjuje i njegov udio u roditeljstvu.
Za njega se nije ništa promijenilo. Dok ona svake jeseni mora kupovati četiri para novih tenisica, on ne odustaje od mladićkih navika: svaki dan u šest s dečkima na belu, a kad klinci zaspu na nju.
- Da si barem nađe ljubavnicu! - pomisli jedva dočekavši da sve to svrši. Mrzila je miris pive, presnažan za njihovih tridesetpet kvadrata.
- Slavko nas u subotu poziva na roštilj - rekao je, poslije svega zalegavši i prebacivši ruke iza glave.
Pravila se da je zaspala.
- Jel ti mene čuješ? - izvukao je ruku i gurnuo je po slabinama.
- Čujem!
- Znaš da ne volim kad glumiš da spavaš!
- Nisam glumila. Umorna sam.
- Uvijek si umorna.
Željka mu je htjela još nešto skresati o svojim i njegovim obvezama, o svom i njegovom životu, no zaključi kako je to sasvim bespredmetno. Umjesto riječi još dublje zaroni glavom u jastuk, pritom se ubovši u vrat privjeskom raspela s vlastitog lančića.
Dok je Miro hrkao, Željka je krvarila. Do jutra. Tiho. Već odavno ništa nije osjećala.
S prvim zracima sunca kroz plastične rolete provukla joj se i duša.