skaska

Čitam pomalo postove raznoraznih uvaženih bića koja odlučiše podastrijeti "nešto" pred javnost. Ima tu svakojakih stvarčica, neke me naprosto oduševiše, a neke tek su produkt nakostriješene ambicije, no razumljivo, razumljivo. Zadivljuju me neki "specijalistički" blogovi čiji autori si daju truda koliko si ne umiju ili ne žele ni tri kompletne redakcije tri naša dnevna ajmo reći lista. Ima i onih sa svekolikim predumišljajem da jednog dana sva ta slova potrpaju između korica. Uvažavam. Jebi ga, knjiga je ipak nekaj kaj ostaje i bez struje pod uvjetom da se uspije izdistribuirati u dvadesetak živućih hrvatskih knjižara ops...devetnaest... Pristaju li da im jednog dana knjiga leži ispod kineskog nesesera, okej, to bolje. Al ono što me osim mediokritetskog podjebavanja raspjevanih zvijezda moš si mislit baš spizdilo jučer, a kao subota je idealna za opuštanje, jest priča koja i ne može dospijeti na blog iz prve ruke, jer jebote ima ljudi koji imaju kaj reći, al nemaju doslovno ništ. Ima ljudi koji se ne žele slikati sa Zuberom i pristati da im tamo neki pizdunski mali obrtnici uvaljuju kekse i pelene, svaka čast al može i bez slikanja, koji bi prije crknuli od gladi no okrenuli dlan i koji nakon svih izdrkavanja o humanosti u ovoj našoj kaljužnoj medijskoj javnosti odlučiše sačuvati ponos.
Zamislite djevojku slomljene noge koja leži u podstanarskoj šupi i nema kaj za jest. Pa sve čeka hoće li joj kolegice što se najaviše za posjet donijeti koju voćku ili sok. Jer, ona jednostavno nema kinte, al ima slomljenu nogu koju je slomila trčeći i jureći za mogućim poslom, pas mu mater da mu jebo pas mater. Od svih tih izdrkotina i humanih bdijenja naših kvazi zvijezda, preseravanja dokazanih kurvi na naslovnicama i zirkanja u rashodovane pičke upitnih pjevačica, dijelidbe socijalnih stanova pušačicama i pušačima svih nadređenih im kuraca, eto nama socijalne države koja stoji ovako: dakle, mala je ne svojom voljom, ni izborom ostala bez roditelja i dospijela u dom. Dijete završilo srednju školu i našlo se na cesti, jer poslije srednje nema pravo na kurčev dom. Doslovno. Tražilo dijete posao, pa ga ne našlo i onda upisalo fakultet, pa ga jebote završilo u roku. I tu je pizdarija. Za vrijeme faksa primala ona jebote ciglih soma i dvjesto kuna i za te novce našla šupu u kojoj više manje bila osuđena konverzirati sa buba nacistima. Od soma i dvjesto ostalo joj četiristo kuna za režije i onda svaki dan po kunu za eventualno kasicu prasicu. Al kaj sad? Sad kad je diplomirala nema ti ga više pravo na tih soma i dvjesto i opet je na ulici. Da nije bilo te neke tete na burzi prije četiri godine ne bi ni diplomirala. Baš joj je ta ženska predložila da upiše faks kako bi mogla produžiti svoju egzistencijalno obrazovnu agoniju. I kaj sad. Mala vrijedna i poštena u pičku materinu, diplomirala. Posla nema, al nije da ga ne traži...Naše je dijete na ulici i opet doslovno. I pička li materina izbljuvanom licemjerju hrvatske rasprodane duše i tijela, primila ju na stan jedna moja dobra znanica kojoj se i opet divim na tom i koju već spominjah. Primila ju kao treće dijete uz svojih tri soma kuna plaće i uz cucka koji je dobio artritis i koji će morati trpjeti bolove do daljnjeg, jer ona jednostavno ne može otić veterinaru i platiti terapiju. Mala s faksom preko debele veze upada i prodaje kruh u jednoj privatnoj pekari. Ne jede puno, spava skvrčena uz ovo dvoje rođene djece i čeka prvu plaću. Zasigurno će se ona snaći onkraj svih autohumanitarnih jebivjetarskih pizdarija. Zasigurno će i kad se snađe prvih vlakom ili busom pobjeć iz ove pripizdine. I zasigurno će biti vječno zahvalna ženici koja čeka dvadeset godina alimentaciju od bivšeg, no nije dvojila kad je odlučila ne okrenuti glavu. I nije zvala hateve da im puni pizdunski, mediokritetski program. I nikad me baš nikad nije pitala da joj posudim lovu, a prestala je pušiti jer nema za cigarete. I nikad nije razmišljala o UN dijeti iako je debela od kruha i jebene tjestenine. Samo o klincima. Nekako sam popizdila, jer samo dva dana prije pričala mi jedna druga skvo kako se silom prilika našla u Saboru. Nije dobro. Svi ti kvazi katederfilozofi odjebaše već na startu. Zaboraviše oni da bahatost i oholost jesu smrtni grijesi, a mljackahu danas hostiju bijelu. Ne znaš kud bi prije zagazio, jel u manji, veći ili najveći drek. Ta moralna luksacija na svim razinama odrađena je sjajno. Nema tih rozih cvikera koji bi uljepšali pogled na mediokritete koji drkaju s našom lovom i predstavljaju nas. Ko vas jebe dragi narode, kao da poručuju i zaboravljaju da smo u istom dreku, al s tom razlikom da oni smrde iznutra a rulja se može i oprat.
A sad idem napravit biskvit!!!