skaska

Ajoj meni, ajoj meni. Bila danas na Rebru. U bolnici. Mislim, na drugom kraju grada od bolnice u koju me prohtješe neki komentari smjestiti i vezivati s njom. Al idem ja i na zapad, povremeno. Ne brinite, sve je pod kontrolom. Makar čuh da je zatvorska klopa turbo bolja od bolničke. To mogoh zaključiti, jer vidjeh neki dan poznatog nam tajkuna koji među rijetkim tajkunima proboravio malko u ćuzi, kako dobro izgleda i vispreno se šeće užim središtem grada. Fakat izgleda bolje prije zatvora neg sad. Elem, nakon što sam obavila na Rebru što se obaviti dalo, prošetah se do Jordanovca. Prvo vidjeh tak ružnu školu da to nije normalno. Izgleda samo kaj se ne raspadne. Onda vidjeh crkveno nam zdanje svo blista, svo sjaji. Sjetih se nedavna posjeta još jednoj školi i slične postavke: škola u raspadnuću, crkva nebu pod oblake. Al ništ ne zaključujem, sam mi je žal kaj nis imala fotač, jer ima nešto u tim građevinskim oksimoronima, baš nešto što sjeda u ove dane farbanja (jaja). Kasnije, kad sam se tramlala u niskopodnom (onaj kaj ima pokraj svakog sjedala kutije za lančpakete) nasmijah se do suza, jer ušla negdje prije Kvatrića mlada mama s dvije nestašne djevojčice. Svako malo mama (valjda zato kaj je mlada) prijetila klinkama policijom. Ono nek se smire il bu zvala murju. Curice male, vrpošne i prpošne namah se na te majčine opetovane riječi razvale od smijeha kao i svi prisutni. Eh, baš je bilo smiješno, nisam se tako nasmijala od prošlog posjeta zoološkom vrtu i jučerašnjeg gledanja Otvorenog. Kad su sišle nekako je bilo turobno u niskopodnom, kao da je gotova epizoda kakve super humoristične serije. Negdje poslije Kvatrića stali smo na semaforu i ja promatrah djevu bajnu u ludoj mašini na četiri kotača kako uredno mobitelizira i ide unck unck ustima, vjerojatno poslije kakvog ručkića. Gledam ja tu zvijer od auta, gledam nju i izvijam se da vidim fale li joj noge, ruke, imal kakvu vidljivu manu...jer kaj, na toj jurilici bijaše prikeljena velika invalidska naljepnica. Daklem, to je jedna od onih motor zvijeradi što se mogu parkirati i bezosjećajno pregaziti ona velika, naslikana žuta kolica. Upickate li se vi na takva mjesta osuđeni ste na crnu udovicu Zagrebparkinga i debelu kaznu u visini prosječne hrvatske penzije. I onda me nekak misli odvuku na te naljepnice. Sjetim se kak je puno tih poljepljenih auti, a kak rijetko vidim da iz njih izlazi kakav invalid. Ne kužim se u to, fakat ne znam. Nekad mi se čini da je Zagreb pun invalida, barem na autima. Svaki rešpekt molim, al ova cica kaj ima ta fina, skupa i divlja kolica nije mi sličila na invalida. A možda je išla po djeda invalida s dvije, tri drvene noge, koji će čim sjedne stisnut gas s trećom i projurit zelenim valom dvjesto na sat. Ne znam, malo mi se muti. Bit će i od friškog zraka u tramvaju, a možda i od onih umilnih Karmelinih izjavnih: slijedeća stanica Kvaternikov trg...