nedjelja, 23.01.2022.
Tek' predahnut ću!
I kad me ne bude' kad umrem'
kad grobak moj' snijezima bude zatrpan' i s proljeća ga samo ptice' a s ljeta sunce budu 'pohodili' a s jeseni zaluta koji listak rumeni'
i poneko mi' kad uhvati vremena' svijeću užga
nemojte tugovat!
Jer nastavit ću živjet' vidjeti kroz oči moje djece' udisati sve novo kroz nozdrve unuke moje!
Kad me ne bude' ovog tijela' ovozemaljskog' kad umrem'
nemojte tugovati' ja nastavljam živjeti kroz moje riječi napisane!
I neću umrijeti ja' tek ću konačno' predahnuti!
Konačno biti ono što' u življenju nisam mogla il znala' il vremena nisam imala' jer život je brzac- priroda sama.
Teći ću vodama' putovati s oblacima' jahat vjetar' njihat se s dozrelim klasjem!
I svi koji su me poznavali' kad u polju il pokraj puta ugledaju mak crveni il đurđevak' znat će da ih osmjehom pozdravljam.
Nema žala' moj život' 'svakog dana mog života' svakog udisaja- izdisaja' bio je vrijedan' bio je dragulj!
Samo će tijelo trošno' bolestima i godinama dotrajalo' nestati.
JA' pak' s najsjajnije zvijezde' ljetno- kristalno -čistog neba' ću Vam' bećarski namigivati!
- 15:12 -
