ponedjeljak, 12.04.2021.
Odar
Oprah kosu, kišom ljetnom, s kapima što suncem se smiješe,
pjenu morskog vala, stavih, ko regenerator,
na vjetru, ugodnom, što miri na stajnjak i moja zlatna polja, osuših je.
Suncem, šeširom, pokrih nestašne i divlje uvojke.
Obukoh haljinu ( a sam Bog zna da ih ne volim, tek imala sam dvije, al ova mi draga) žuću od suncokreta i tanju, finiju, pufastu od maslačkovih sjemenki i bosa ( jer tamo gdje idem, cipele su viška) i krenuh u potragu i nađoh postelju od mahovine, pod glavu stavih paprat ukovrčanu, zelenu, nikad zlatniju.
Ugizdim se još, s đerdanom od biserne rose, trešnje u paru, stavih na uha, čičak ko broš i narukvicu od gline i crnice.
Zjenice mi pune neba plava, i jednog, razbarušenog, bećarskog oblačka.
I legoh na taj odar, potpuno smirena ( odabrah ga sama, sretno, svojevoljno) kose nikad ljepše,s šeširom nikad raskošnijih, sva nadikećena, s škripom starog đerma, očiju, širom otvorenih i od ljepote i ugode
....umrla sam!
- 23:02 -
