nedjelja, 02.09.2018.
put putujem
Volim kako starim.Najiskrenije, volim ove borice oko okica,ove brazde na svojim obrazima kad se smijem, ovaj opušteni tonus kože na kutu usana prema bradi.To se moj život zrcali na mom licu, kolajne,ordenje.Volim svoj život,sve padove,ponovna uzdizanja,početke i ove moje nikad istinski završene i okončane završetke.Ne mogu reći da me ne prate duhovi i demoni prošlosti, svjesna sam da mi moj otac nikad neće reći da me voli, da je po nosan na mene( a trebala sam to,trebala ko suho zlato,ali više ne)al nekako kad me opsjednu, lupim ih nogom u to njihovo staračko dupe, zažmirim i sanjam sve ono što mislim ostvariti.Ne dam da me ponovno okuju, kao što sam bila okovana,toliko godina, svojim odgojem,svojim spolom,okolinom koja me zatamničila.
Imam 58 godina i prije tri godine krenula sam na neizvjestan put,jezično,kulturološki,u zvanju i zanimanju posve drugačiji. I stvorila sam novi životni okvir za nas(jer ja bez mog supruga,moje ljubavi sam samo prazna ljuštura)
Konačno se volim i evo po prvi put u životu sama sebi priznajem (možda arogantno)baš sam OK,baš prava.Trebalo mi jeeee, da konačno shvatim da ovake ko mene haha niđe nema.
Nikad, al baš nikad nisam htjela protrčat ispod duge.
- 20:19 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
