četvrtak, 28.04.2016.
za DJECU - meni najdraže ljude
Iz pepela zgaslog vulkana,
zaiskrila maloj vili krila,
meka kao pjena vala,
svjetlucava kao suzica jednoroga- mala,
najšarenija duga sve joj boje dala,
a zvjezdana prašina rubove poprskala.
I vilinski je u svom vilinskom svijetu živjela,
al najradosnija je bila kad je
s ruba svog vilinskog svijeta kroz čarobni oblutak,
igru zemaljske dječice motrila.
I tad je ugledala nju,
Djevojčicu s očima košute, tužnu, samu
koja ne upozna nikad svoju mamu.
I te noći, po najsjajnijoj mjesečini,
začarobira vila magične čini.
Odpadoše joj krila,da bi njima
jastuk ,Djevojčice malešne, napunila,
kad glavicu zabrinutu na njega polegne
sanjajući najbajkovitije snove,
nikad,al baš nikad više, srdašce njeno
tuga,suzama ne dotakne.
I kad god vas osunčaju smjeha praporci,
i poškakljaju na vrh nosića, sunca zračci -
Znaj da ti si sretnik taj,
zbog kog se jedna dobra vila odrekla
najdragocjenijeg što je imala
- Svojih krila!
- 16:05 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
