nedjelja, 30.11.2014.
sine moj,
te jeseni,
rane
opojne i sretne
(ima tome dvadeset četri
,zime,proljeća i ljeta)
bili smo jedno
zbog tebe u meni
za nas,
dok je tvoja sestra
zujala djetinje,
s pitanjima
kako si u mene ušao,
kako ćeš izaći,
kako...
mirišalo je žuto
(zbog ukuhanih paprika)
zeleno se isparavalo
(kiseli krastavci s koprom u sirćetnom rasolu)
i počelo je crveno vonjati
(ne zbog napola skuhanog paradajza)
s neba.
preko rijeke
iz komšijine bašče
krvavim,
zlim,
jesenjim plodovima.
ljuljačke su zašutjele,
tobogani počeli hrđati,
u pješčaniku ostale
lopatice i kantice,
psi četveronožni
pobjegoše pred
dvonožnim ćukcima
ptice dobiše
aluminijska krila,
iz žitnih polja
proklijaše mine,
te jeseni,
kasnojesenje,
sine moj,
prošlost i uspomene
nagurali smo
u pet vrećica,
i dvije kutije
perine,
molitve za sutra
zamjenismo
krtičnjakom
a ćale tvoj
blatom i rovom
( srca punog nas i
dvorišta nam,
obraz nezablaćen)
U pauzi
(između "krmača"
granata i uzbuna)
u prolazu
( za mrtvačnicu)
na prelazu,
(između sad i možda
nikad)
s prvim pahuljama,
rijetkim,
krhkim,
unikatnim,
moćnim
kao i život
oradostio si nas
ti.
Sretan ti rođendan,
čeljade moje,
koje si tako svoje.
Kao svemir,
srce mi je!
( od pogleda,
samog,
na tebe)
Ove jeseni.
- 00:11 -
Komentari (32) - Isprintaj - #
