svemu jednom dođe kraj!
Gotovo je!
Svečano objavljujem da odustajem od ljubavi i veze sa Dijanom.
To je bilo gotovo još onaj petak, kada smo bili na kavi, kada smo oboje plakali, ali ja to nisam htio ni shvatiti ni prihvatiti, davao sam si nade da će me primiti natrag, da vidi da se ipak jesam promijenio i da to mogu.
Jedino na čemu joj sada mogu zahvaliti što je bila fer prema meni, imala strpljenja kojega ja tada nisam imao, ali sada shvačam da je to vrlina i još kako ga imam i cijenim i najviše na čemu joj mogu zahvaliti je na tome, što me je učinila boljim čovjekom i pokazala mi da se ljudi mogu promijineiti i početi cijeniti sebe i svoje voljene. Na tome ću joj biti VJEČNO ZAHVALAN, jer mojom promjenom okoristit će se moja nova cura, kod koje ću sada znati cijeniti mnoge stvari i biti onakav, kakav sam trebao biti od početka.
Mislim da će joj i moja nova cura, koja će mi najvjerojatnije postati i žena, te majka moje djece biti vječno i doživotno zahvalna, što će kraj sebe imati toplu, nježnu i osobu koja voli svim srcem i sve ulaže da obitelj bude zadovoljna i sretna...
***********************
Ljudi moji, pa koliko dugo moram biti sljep i ne vidjeti, ne shvatiti i prihvatiti njene riječi koje mi je izgovorila, kada smo bili na razgovoru i kada sam joj sve rekao, da je volim, da sam pogriješio, koliko sam griješio i čak joj dokazao da sam se nakon 6 mjeseci stvarno promijenio...
Ona je to i primjetila, ali sada shvačam, da je to nije puno baš potreslo.. u biti, nije ju potreslo niti malo, čak nije ni trepnula, iako je komentirala i uvidjela moju promjenu, ali već je tada bilo nestalo ljubavi... vidio sam to, ali ja nisam idiot i nije mi jasno kako to da nisam vidio sve znakove da je gotovo i da me tjera od sebe?
Ljubav je slijepa i čini nam stvari koje ne želimo, a u ljubvi ne vidimo loše osobine druge osobe i stvari koje nam rade, ne vidimo kada nam nenamjerno ili namjerno nanose bol.
Kako čovjek (u ovom slučaju ja) ne može shvatiti da je gotovo, kada ti osoba, koja je mrtva hladna, u kojoj nema ni trunčice ljubavi ,osječaja niti žaljenja za ničim, za 6 predivnih godina, kada ti u jednom trenutku kaže:
- "nastavi živjeti. Nastavi svoj život i nađi si novu curu..."
Zar to govori osoba koja te voljela kao život svoj i koja je bila s tobom 6 godina? Ja znam da sam je povrijedio i da je ona bila ljuta, tisuću puta sam joj rekao oprosti i ona zna da sam to ozbiljno mislio, rekla je da je OK i da se ne ljuti, ali tada, na toj kavi, ljutnja je bila prošla i na kraju, ispod te ljutnje, uvjek sam mislio da je ljubav, ali sada sam vidio da tu nije nikada ničeg bilo i da je ona bila samnom iz nekih, njenih sebičnih razloga.
Sada znam zašto mi nikda nije rekla da me voli, sada mi je jasno zašto sam je morao molit za poljubac, za zagrljaj...
E sada, sada i da ona hoće natrag, ja nebi htio. Nikada više. Naravno, nikada ne reci nikad, ali dobro bi se morala potruditi oko mene i puno bi joj trebalo da ponovo zadobije moje povjerenje i opet moju ljubav, nakon svega ovog što mi je priuštila i nakon svega što mi je učinila nakon prekida.
Čim smo prekinuli, vidio sam da to nije osoba s kojom sam ja bio 6 godina i da je ta osoba nešto skrivala sve ove godine.
Tek nakon što me ostavila, pokazala se kakva je usitinu.
Da, to je gotovo.. zauvjek s moje strane... jer takva osoba ME NE ZASLUŽUJE!!!
Ja zaslužujem osobu koja će me cijeniti kao osobu, koja će cijeniti moju dobrotu, moje mane i vrline i koja će stajati uz mene u najlošijim trenutcima i mojim poslovnim uspjesima i pobjedama.
Onaj tko me ne cijeni i ne želi, taj me ne zaslužuje i nikada me neće imati!!!
Od sada, pisati ću samo pjesme, koje sam joj pisao i htio posvetiti, ali ta pisma nikada nisam poslao, pa ću neke objaviti ovdje...
čekaj malo...
Šta se ja mučim???
Pa nije ona mene voljela dovoljno... Da me voljela i da je htjela očuvati tu vezu, nebi mi poslala poruku nakon 7 dana i pitala:"to je to", već bi se i ostalih mejseci trudila da se vratimo, založila da ponovo budemo zajedno, a ona nije NITI JEDNOM TO REKLA, kada smo bili nekoliko (da, samo nekoliko) puta na kavi. Čak nje ni spomenula povratak.
Već nakon mjesec dana je pričala "kako sam te voljela" i bla, bla, bla... A ne "volim te" itd... Kako možeš biti s nekim 6 i pol godina i nakon mjesec dana reći "voljela sam te"?
Ma šta se ja mučim?
Za prekid je potrebno dvoje, i koliko sam ja kriv, isto toliko je i ona. Da me voljela koliko je rekla, nebi nikada prekinula samnom, da me voljela iskreno i jako, potrudila bi se da se vratimo, a nebi odmah sa društvom vikendima putovala i izlazila u kafiće, u koje je meni branila izlaziti, u koje nije htjela ići samnom i u koje je rekla da neće ni mrtva... a sada odjednom, tamo joj je super?!?
Ne javljati se i jednostavno, nikako mi nije jasno, tako lako odustati od svega?
Love my ass!
Da me voljela, više bi se potrudila i razgovaral bi o vezi. Nebi izbjegavala temu o zajedničkom životu i o vjenčanju, o djeci...
Uživala bi samnom, uživala bi u mom zagrljaju bilo gdje da jesmo, u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu, a ne prigovarati i gubiti vrijeme na ljutnje, kada je znala da je obožavam i da jedino što sam htio, je dočekati vikend da se zbuksamo u krpe, i stisnemo jedno uz drugo... da joj mogu mirisati kosu i njeno tijelo...
A ne, sada shvaćam. Sada se to pokazuje... Nije ona mene voljela... ne, barem ne koliko je trebalo.. Ona je bila samnom samo da nije sama. Zbog drugih... Kao što mi se i nije htjela vratiti, zbog drugih, zbog mišljenja drugih.. Bojala se što će njeni roditelji i nejn brat misliti ako nas ponovo vide, što će joj prijateljica reći, bojala se da će pred društvom i drugim ljudima ispasti "sissy" ako popusti...
Ne, ne. nije me voljela... Ljubav je nešto sasvim drugo...
Zajednički život, vjenčanje i djeca? To je izbjegavala kao vrag krila, a sada kada si nađe prvog dečka, znam da će za 3 mjeseca počet živjti s njim, nakon 4 mjeseca oženiti će se i za mjesec dana nakon vjenčanja ostati trudna... ODjednom će po nekoj Božjoj volji biti spremna... a samnom nije bila...
Ma nije ona mene voljela... Ja sam predobar za nju i takva osoba me ne zaslužuje... Shvatit' će ona što je imala, znam da će biti prekasno i da će joj biti žao... Znam da će sve shvatiti i htjeti će ponovo, znat će da takvu osobu, takvih kvaliteta, koja se tako dobo slaže s njom i najvažnije, koja je toliko voli, neće više nikada naći.
Ali sama je kriva. Sve je to sama zakuhala, i sama je htjela dalje bez mene. A kao voljela me... nije, nije.. .to nije ljubav. Sebično, ali sve sam joj oprostio.
Ali sama si je kriva. Ona je htjela da se malozabavi, da uživa... Da isproba malo druge dečke... Kao da nema 32 godine i kao da niada nije bila s dečkima... Isuse...
E to će te koštati i u životu, pa i života.
Ma šta se ja bediram, ako me takva osoba nezaslužuje?
Ima onih, odnosno doći će ona koja će me zaista voljeti i koja će me cijeniti kao osobu, onakvim kakvim jesam i koja će htjeti biti samnom... Svake sekunde...
I plačem jer nisam kamen...
Evo, opet me Dijana rasplakala!
U biti, gledao sam Oteti i jedna scena mi je natjerala suze na oči, onda sam se sjetio kako je više nema, a kao za vraga, 10 min. prijesam gledao neke slike gdje je i ona, sa vjenčanja, sa 1.Maja prošle godine, itd...
I u tih 10 min. sve se nakupilo i rasplakao sam se.
U zadnje vrijeme sam nekako nježniji i skloniji osječajima... A toliko sam puta pustio suzu zbog nje.
Stvarno bi volio da je mogu zagrliti i probati ponovo s njom.
U biti, nebi volio vratiti vrijeme da bude kao nekada, ne, već bi volio da probamo sada, kada sam ovakav... promijenjen, svijež i sada kada znam da je ona moj život...
Nada zadnja umire i nada još nije umrla... Možda ubrzo...možda jednog dana... možda me opet primi...
Kratko, ali jasno
Fali mi... Volim je...
Dijana, volim te. Fališ mi i svih 6 godina. Želim život s tobom, novu šansu, želim biti uz tebe svaku sekundu, svaki trenutak...
Znam da si ponosna, ali znam i to, da ti falim. Ali preponosna si da mi to kažeš.
Znam da želiš biti samnom, da misliš na mene i da ti falim, i ja i naši trenutci, ali također znam da si još ljuta, još povrijeđena. Možda ne kao prije, ali dovoljno da se bojiš...
Pruži mi drugu priliku da ti dokažem, da čovjek, kada shvati, kada želi, da može sve okrenuti i krenuti drugčijim putem, drukčije i bolje.
Nadam se da ćeš ubrzo shvatiti, jer vrijeme ide, a nama je vrijeme neprijatelj.
Nama je vrijeme saveznik samo kada smo zajedno...
Volim te i voliš me... Dosta smo patili, dosta je bilo gluposti i sranja ovih 6 godina, pruži nam šansu da sljedečih bezbroj godina proživimo i učinimo ono što smo oduvjek duboko u sebi željeli...
Dopusti nam da sada napokon počnemo živjeti i uživati...
Želim živjeti Dijana...Želim... s tobom...
Opet, zar opet?
Danas sam je vidio.
Nakon skoro mjesec dana što se nismo čuli, pa i vidjeli, odnosno ja nju nisam vidio više od mjesec dana, možda ona mene je, danas sam je opet vidio.
Doduše, u autu, taman se "parkiravala", i kada je stala, ugasila auto, ja sam proša kraj njega,. Ona je sjedila u autu, pogledala me i ja sam uspio složiti mrtav-hladan smješak, dignuti ruku, totalno ono "Prošlo me, šta je bilo - bilo je", a ona mi je pomahala kao nekada. Kao da smo još uvjek zajedno i baš zbog toga mislim da ju je prošlo, da se ohladila.
Izašla je iz auta, ali ja sam je pozdravio u hodu i nisam htio stati i pričekati da izadje, da popričamo. Htio sam joj kao dati do znanja da mi je samo još jedna poznanica koju sam pozdravio...
A srce?
Srce mi je htjelo eksplodirati, lupalo je tako brzo, tako jako, da mislim da je i ona u autu čula. Ostao sam bez zraka, jedva sam disao...
I na kraju, je... Srce mi je puklo jer sam u tom trenutku htio stati, pričekati da izađe i da je zagrlim, kao nekada, da joj kažem volim te, i da ona mene zagrli, da i o meni kaže volim te, da je uhvatim za rukicu... i odšetamo u nepoznato, gdje će svijet stati i gdje ćemo biti samo nas dvoje...
Uz sve to, sinoć sam je opet sanjao, a taman su prestali snovi u kojima se pojavljuje ona... I opet, ista priča. Zajedno smo, oprostila mi je i voli me...
Bili smo na krevetu i ja sam je pitao:
- "Jel bi se ti ljutila, da se sada kada smo ponovo zajedno vidimo svaki dan, da te čekam da završiš s poslom i da se nađemo posljeposla i da budemo zajedno?"
Rekla je:
- "Ne, bilo bi mi drago..."
Ali po izrarzu lica, vidio sam da je ljuta, nažalost takav izraz lica izgleda da pamti moj mozak... I po tom istom izrazu lica, ja sam vidio, da se ohladila i da iako smo se vratili, da joj treba vremena da se opet vrati na staro... Da mi opet počne vjerovati...
Neka, neka patim, tako mi i treba i sada ću naučiti. Htio sam prekid, to sam i dobio. Sa vatrom se ne igra, a ni sa osječaijam voljene osobe.
Danas... Danas, kada je naš povratak jako daleko i kada je ona nastavila dalje, ja je volim još više i želim joj pokazati i dokazati, da njena svinjica može biti druga osoba.
Ali druge šanse, iskupljenja nema na pomolu...
Neka, tako mi i treba... Imao sam priliku, više njih, a sve sam propustio... Neka, tako mi i treba...
Zatišje pred buru
Danas mi je bolje. Možda samo to mislim...
Žao mi je a nisam ovaj blog otvorio ranije, toliko mi se misli motalo po glavi i toliko sam toga imao za reči, ali to sve u efektu, sada mi je polako sve to ishlapilo iz glave... Sada to več polako prolazi...
Subota je, vikend...
Nekada sam jedva čekao vikend... zbog toga što me ona čekala da zajedno završimo u 13h i da odemo na kavu, pričati, smijati se i dogovoriti što čemo navečer... Zato što je subotom navečer bila samnom, što smo se voljeli i što je onako ljepo pajkila u mom krevetu... Tresla nogicom i uspavljivala se... Znao sam (i naravno, još uvjek znam) sve njene sitnice, kako diše, kako živi, što misli... Svaki njen pokret znao sam kako zavrava...
Znam da se nije sjetila da bi nam jučer bilo 7 godina... Nadao sam se.... očekivao da će možda, ali ipak možda poslati neobaveznu poruku, moždapozivna kavu dvoje starih prijatelja, ali ništa... Nije se sigurno sjetila što je 18.01 i koliko na mje značio.
Iskreno, rijetko tko od nas se tijekom ovih 6 godina i sjetio godišnjice, jednostavno to nam nije bilo toliko bitno, ali sječam se jedne godine smo se sjetili i bilo nam je super, odlično...
Da, danas sam puno bolje... nadam se...
Više ni sam neznam što želim i koliko. Kako minute idu, sve manje želim biti s njom, iako je još uvjek bolesno volim i mislim i da mi danas priđe, neznam dali bi ponovo s njom.
znam, faza kao i uvjek....
Da, to sam htio peči... obožavao sam vikend, jer je bila samnom, jer je bila moja i posvetila se samo meni, a danas?
Mrzim vikende, jer znam da samo pitanje vremena kada ću je vidjeti sa drugim i kada će mi namjerno nabiti pod nos kako je napokon sretna.
Mrzim vikende!
Nadam se da je večeras neću vidjeti, jer nakon 20 i nešto dana što je nisam vidio, sve mi je bolje... A i nadam se da ću večeras nekoga upoznati... Možda je ipak ne volim, nego me jebe ta navika i to što mi fali.. Možda ljubavi već odavno nema... Pa to želim i provjeriti s nekom drugom osobom...
Koliko god ovo sebično zvučalo, ne mogu se riješiti osječaja da ona več duže vrijeme nekog ima i da to dobro krije, kao radi mene, da me ne povrijedi, jer zna da patim i da je čekam...
Neznam dali nekog ima, iskreno se nadam da ne, ali ona nezna da neće nači osobu koja će je voljeti koliko sam je ja volio i koliko sam je dobro poznavao, koliko sam dobar bio, no najbitnije u svemu tome ona nezna da je neću čekati dovjeka i kada to shvati biti će kasno.
Samo se nadam sa se tada neće osječati kao ja i gristi, što je pustila i dozvolila da nešto predivno (kao što sam ja) ode, odšeta iz njenog života.
Mene to sve polako prolazi i nadam se da je i nju prošlo i da joj se to neće desiti.
Možda čak više, od svega se nadam da je sve ovo bila jedna faza, jedan mali odmor i razmišljanje, da oboje shvatimo kako to ipak je bilo to i da se sada spremimo (na neki način) za zajedničku budučnost.
Možda... možda... nadam se... nadam se da stvarno možda.... ovo ipak je zatišje pred buru...
Kiša, tuga, bol, samoća i opet ona stara "nedostaje mi..."
Sada sam našao neki post sa bloga na adresi zlatniprsti.blog.hr, koji nažalost više ne postoji, ali uspio sam doći do pjesme s tog bloga i totalno sam se našao u toj pjesmi, kao da sam je ja pisao, a pjesma glasi:
Da imam pravo na joŠ jednu želju,
na onu koju zovu posljednju, po prvi put ja znao bi što želim,
ja želio bi, želio bi nju.
Da imam pravo na još jedan poziv, na ispovijest pred bogom posljednju,
ja znam i koga bih da zovem
ja pozvao bih, pozvao bih nju.
Da joj kažem bila si mi sve, nisam znao tada, sada znam,
kad prava ljubav jednom zakasni druga neće doći nikada.
Dao bih joj srce svoje neka ima srca dva,
samo kada njoj je dobro onda dobro sam i ja,
al joj ne bih dao oči, isti tad bi bili mi,
vidjela mi ona ne bi kada ljubav zakasni.
Da imam pravo na još dan života za jedan dan da skrenem sudbinu
ja znam sa sobom koga bih da vodim, ja poveo bih, poveo bih nju.
Da imam pravo na još jednu suzu
u nju da stavim ranu posljednju, ja znam za kime bih da žalim,
u zadnju suzu stavio bih nju.
Da joj kažem bila si mi sve, nisam znao tada, sada znam,
kad prava ljubav jednom zakasni druga neće doći nikada.
Dao bih joj srce svoje neka ima srca dva, samo kada njoj je dobro onda dobro sam i ja,
al joj ne bih dao oči isti tad bi bili mi
vidjela mi ona ne bi kada ljubav zakasni...
Danas je kiša... prokleta kiša i sada mi još više fali... Htio bi biti s njom... Otići na krempitu, na razgovor... Želim je slušati satima dok priča... Što prije nisam činio... budala. Koji sam ja idiot. A imo sam sreću, ljubav, samo što to nisam htio vidjeti. Zašto?
Sada bi je mogao slušati satima i to sve sa zanimanjem, s guštom... Nebi zaboravljao kao prije kada ima predavnja, koju subotu radi, a koju ne, i koju subotu poslije posla ide na predavanja...
Više bi bio s njom... po cijele dane... čak sam sada i spreman s vremenom preseliti se kod nje...
Sada samo nju vidim kao svoju ženu, kao osobu s kojom želim živjeti, sada, spreman sam i za brak i za djecu.. Sve to želim... i to s njom, samo s njom...
Fali mi i nekako duboko u duši znam da i ja falim njoj... Ili je to samo moja želja?
A šta ako ima nekog? A šta ako već viđa nekog? A nedaj Bože, šta ako se zaljubila? A ja patim... i nadam se...
Nismo se čuli već podosta... Zadnji put smo se čuli nekoliko dana prije nove godine... Mislim da je bio 27.12.2007 i neću je zvati, nema šanse, ni poruku joj neću poslati, jer znam da ni one meni neće.
Sječam se...
Sječam se...
Sječam se njenih suza, da mogu, sve bi ponovo. Bez njih.
Sječam se njenog osmjeha i smjeha. Da mogu, sve bi ponovo. S više smjeha.
Sječam se njene patnje. Jer me prijatelji imaju, ona ne. Da mogu, sve bi ponovo. Bez prijatelja.
Sječam se njenog zagrljaja. Snažan, velik i topao. Pun ljubavi. Da mogu, sve bi ponovo. S više zagrljaja.
Sječam se...
Sječam se...
... i to ostaje samo sječanje ...
Sutra je 18.01.2008 i sutra bi nam bilo 7 godina. 7 dugih, a opet kratkih godina. Najteže je oprostiti sebi, a ja to još nisam spreman. I ne samo spreman, ne želim si oprostiti, jer nadam se da ćemo se ponovo skompat, sbakčat i ako se to desi, ne želim si oprostiti, jer onda će mi biti lakše ne ponoviti te greške.
U biti, ne želim i nebi ponovio te greške jer sada, sada bi nju stavio na prvo mjesto, ne sebe. Njoj bi dao kompletnog sebe i učinio je najsretnijom osobom na svijetu.
Sve što je nekada bilo negativno, sada bi bilo pozitivno, ljudi se mijenjaju, sada to znam, jer sam i sam osjetio promjene na sebi.
Meni je trebao prekid, čak mi je i trebalo njeno odbijanje kada sam htio povratak, da shvatim što želim, tko sam, tko je ona i kave su nam zajedničke kvalitete.
Znam joj prednosti, znam joj mane i oboje obožavam. Volim kada maše rukicama, volim to, što je smotana, što se svaki put negdje udari i što uvjek nešto sruši. Volim sve plavice na njoj i volim njen pogled, njen miris tijela, volim sve njene nedostatke i poštujem njene vrline.
Sutra bi nam trebalo biti 7 godina. Prekinuli smo početkom Kolovoza 2007. Fali mi... A znam da se ona neće sutra sjetiti naše "godišnjice"... Znam...
I što da ti kažem? Oprosti sam rekao, da mi je žao, to znaš,
Zašto da ti oči mažem, na dno sam pao, fali mi odnos naš.
Da te volim, rekao sam ti nekoliko puta, i povratak i život tvoj,
ali odbijen sam i moje srce luta, zašto Pa nudim ti život svoj!
Znam, znam da me još voliš, znam da osječaji postoje,
zašto na to radiš, kada bolje funkcioniramo u dvoje?
Sjeti se samo trenutaka naših, sjeti se ljubavi, sjeti sreće,
zar si spremna sve to odbaciti, znaš da to se lako naći neće.
Čekam te, nadam se... nisi mi dala priliku za drugu šansu,
da ti pokažem, dokažem, da se jesam promijenio, i više nego za nijansu.
Daj mi priliku da ispravim sve ove pogreške, jer voliš me i volim te,
da ti dokažem, da savršeni smo zajedno, samo to molim te... 17.01.2008. u 16:14 | 0 Komentara | Print | # | ^
Još nisam bolje
Stao sam sa pričom, ali do dana današnjeg ima još priče, ali nisam zato otvorio ovaj blog, da vam ispričam ovu moju tužnu priču, već zato da meni bude lakše...
Možda ako bude vremena ili još bolje, ako bude volje, jedan dan ispričat ću vam, odnosno nastaviti priču na kojoj stam stao, tj. prekinutu na postu prije ovog.
Kao što sam rekao, nije ovo da bi vi čitali niti ne očekujem da netko ovo čita ili još gore, da me sažaljevate i ostavljate mi svakojake komentare, več kada mi je teško, da umjesto da tlačim neke od mojih frendova, jednostavno, da si dam oduška ovdje.
Danas nisam dobro, fali mi jako, prisječam se starih dana kada smo zagrljeni gledali TV, kada sam joj ljubio kosu dok je ležala na mojim prsima i dok sam joj šaptao:"joooj, koliko te volim, pojma nemaš...", i sada i ispada da pojma nije imala.
Znam da je ve gotovo, to se vidi po njenom ponašanju, iako nada umire zadnja i nadam se da možda namjerno glumi, da joj treba vremena kao što je trebalo meni kada smo prekinuli (trebalo mi je 5 mjeseci da shvatim da je ona TA s kojom želim život, djecu i sve ostalo), a kada sam to shvatio i želio povratak (jer je rekla da me voli, da si uzmem vremena i da će me čekati), e onda se tu nešto promijenilo i nije me htjela natrag.
Nadam se, iskreno se nadam da će za koji mjesec (jer od kada sam ja htio povratak, prošlo je mjesec i pol), da će mi se javiti, da odemo na neku kavu, na neku večeru, na razgovor...
Ili barem da će doči, dati mi nekakav znak i da ćemo početi ponovo... Ne od kud smo stali, već polako ponovo, novu vezu, s novim ja...
Ali kako sve ovo ide, koliko god se ja danao, izgleda da od toga neće biti ništa. Nažalost...
No, neznam zašto... ali također imam neki predosječaj, neko šesto čulo da će se to ipak desiti, da će i biti tog razgovora o povratku s njene strane, ali to neće biti happy end, jer taj isti osječaj, to isto šesto čulo mi govori da će tada biti prekasno... Da ću se ja ohladiti, imati nekoga ili biti preponosan, čak štoviše, preumoran od čekanja i od ove patnje.
Mislim da će me ova patnja dotuči, da jednostavno više neću moči dalje s njom...
Ali opet... Tko kaže da će se sve to dogoditi?
Jer ono što se trebalo desiti, desilo se... Tipična ljubavna priča:
- Došlo je do prekida
- Ona je htjela natrag, ja ne
- Patila je mjesecima, dok sam ja odmarao od veze
- Prošlo ju je i krenula je dalje
- Ja sam počeo patiti
- Sada ona odmara od veze
I što je najgore, mislim da me je i prestala voljeti, da se pomirila s tim da je gotovo i da što je bilo, bilo je.
Nastavila je dalje, bez mene.
I to se zove: what goes arround, comes arround.
Razlika u svemu tome je dok sam ja kulirao od veze, volio sam je i dalje i razmišljao kako ću se vratiti, jer stvarno je volim i stvarno sam htio natrag, ali s novim ja, no kod nje nije takva situacija...
Koliko će god ovo zvučati narcisoidno i umišljeno, ali samo želim reči, da će ona s vremenom shvtiti koga je imala i što je imala.
Sve je ovo još svježe i prerano za rezoniranje i nekakav povratak... Mora i nju proći ljutnja, ljuina i mora i njoj doći kao i meni) iz guzice u glavu, da ipak jesmo jedno za drugo...
Na kraju krajeva.. Puno je more riba, a jednu ću upecati sigurno. Možda i veću i bolju, ukusniju od ove prijašnje koju sam vratio u more...
Kraj veze... prekid i vječna tuga...
Kao što sam bio rekao, veza je bila krenula krivim smjerom i iskreno ću vam reči, to se tijekom nekoliko godina moglo ispraviti i sve je moglo biti OK, ali nije da ja nisam gtio i nije da ona meni nije govorila, jednostavno tada nisam shvaćao njene riječi.
Sve se to moglo zaštititi, sve se to moglo okrenut u našu korist, ali ja i samo ja sam kriv za sve. Nisam se unio i nisam dao toj vezi koliko je trebalo, koliko je veza tražila i koliko je ona tražila, a to je bilo jaaaako malo.
Vezu sam shvatio zdravo za gotovo i to me koštalo sreće u životu.
Zbog dječijih gluposti, izlazaka i partijanja s prijateljima i ludim prijateljicama, koštalo me onoga što u biti čovjek i teži u životu, a to je suživot sa osobom koja te razumije i obitelji.
Da se razumijemo, Dijanu nikada, ali NIKADA nisam prevario i to mi nikada nije palo na pamet, samo sam se htio dobro zabaviti.
...
...
...
Neću nikada zaboraviti dan kada smo prekinuli... To se nije trebalo desiti, to se desilo tako glupo, da o tome uopće ne želim razgovarati, iako ću napisati u kratko, što se desilo.
Največi problemi, koji sam ja izbjegaovao u našoj vezi su bili:
- Izbjegavanje ozbiljnih razgovora kada je došlo do problema
- Nikada nigdje nismo bili, nismo otputovali samo nas dvoje. Bilo je malih i kratkih putovanja, ali nikada ono pravo, samo nas dvoje, kao par, kao nekakvi supružnici... i zbog toga mi je smrtno žao. Sada da mogu, da mi se vrati, prvo bi je odveo 7 dana negdje gdje bi se osjećala kao princeza...
- Više sam voliobiti sa ekipom, nego sa njom vikendom. Često sam je znao zeznuti i naš dogovor, da ćemo biti zajedno vikendom, zamiejnio sam pijankom s ekipom
- Znao sam otići na kavu s frndovima, umjesto u šetnju s njom.
- Nikada se nisam šetao s njom.. U biti jesam nekoliko puta, ali ne volim šetnju i izbjegavao sam to... Danas? Sada? Ishodao bi kilometre s njom i to svaki dan...
Znam, griješio sam i bio sa svinja u nekim situacijama, ali danas, nakon prekida i pola godine razmišljanja, shvačanja i prihvačanja, preslušavanja njenih riječi u glavi, znam gdje sam griješio, tek sada viim i uvidim greške i sada bi postupio drukčije!
Zašto?
Zato što znam koliko je volim, koliko mi znaći i koliko mi je stalo do te veze, koliko mi je stalo da uspije. Možda neki od vas ne vjeruju, ali ljudi se mogu mijenjati i mogu se promijeniti. Ja jesam. Iz nekih stv ari izađeš pametniji, mudriji i na greškama učiš.
I normalno, ovo ljeto, 2007, ponovio se stari scenarij... Zimi smo zajedno i sve je (više manje) OK, no kada dođe ljeto, ja pomahnitam i nemo'š me smirit.
Uzeo sam si godišnji i 2 tjedna tulumario s prijateljima i opijao se okolo, zabavljao kao neki 16-to godišnjak, a s mojih tada 29 godina nisam znao i shvaćao ono što sada znam i shvačam. Izašao sam s njom jednu večer, ali nije bila od volje, jednostavno tu večer se nismo mogli nači na istoj valnoj duljini.
Stvarno, ovo ljeto sam bio pretjerao i to sam shvatio. Ali što je najtužnije jednu večer sam sjedio sa frendom iz ekipe u jednom kafiču i rekao mu nešto u stilu:
"Pretjerao sam... znam... i to če me koštati veze.... Volim je, kvragu, volim je jako i zašto ovo radim? Što mi je ovo trebalo?
Znaš što?
Ostalo mi je još 7 dana godišnjeg, ljepo ću sada kada sve ovo prođe, porazgovarati s njom i da se iskupim za sve, otići ću s njom na godišnji, samo ja i ona i ovo je zadnje ljeto da sam bez nje.
Ovo je sada gotovo... Izludirao sam se i sada želim ponovo s njom, probati, ispraviti i vidjeti onu drugu bolju stranu veze..."
Vjerovali i li ne, to su bile moje riječi, a taj isti prijatelj još mi je i kenjao da šta ja misli, da je u 6 godina nigdje nisam vodio, da nigdje nismo bili sami...
Nisam znao što mu reći, jer je bio u pravu, iako sam ja mislio da ima vrmena, putovat ćemo... Ali evo... vijeme je sve što imam, ali nju nemam i to prokleto boli...
Samo 5 dana nakon tog razgovora ona je rekla: "gotovo je!".
Dobro, ne tako ružno, u biti kada je ona rekla da želi prekid, ja sam taj koji je rekao dobro i izašao iz auta, a ona je opet rekla:" stani, razgovaraj samnom", ja sam joj rekao: "ja ti ne mogu pružiti to što želiš, nađi nekog tko može, tko će ti u životu to sve pružiti", a ona je rekla "ja ne želim nikog drugog u životu, želim tebe..."
Nakon svega ovoga, sada kada se ohladila i kada je sve to njoj prošlost i kada je baš briga za sve to, za nas, ove riječi mi odzvanjaju u glavi i to me tako boli... sve mi se stišće u plučima... Ali po stoti put ponavljam, sam sam si kriv i za sve to sam zaslužan sam.
Vezu sam prekinuo... jer tako sam htio, mislio sam da želim... imao sam u glavi neku misao, kao sloboda... ai sloboda je bila s njom, sada to znam...
Svakog trenutka sam joj se htio vratiti, svakog trnutka sve više, i volio sam je sve više, jer mi je falila, ali mojim glupim principima i tvrdoglavošću, ona je bila sve dalje... i dalje...
Sada je daleko od mene, a ja razmišljam samo o njoj, samo o tim zelenim očima, o mirisu njene kože, o njenom zagrljaju, poljupcima i njenom šapatu, njenim nježnim riječima da je sretna... 
Dijana, fališ mi i volim te... jako... jako te volim i oprosti mi...
Sredina veze... Mirno more i stagnacija
U našoj vezi, desilo se puno toga, radio sam 2 godine u Italiji, u nekim trenutcima ja i moja bivša prošli smo i sito i rešeto, ali sve zajedno. Sada, kada se sjetim, ona je stvarno bila dobra cura i zašto sam je pustio da ode? Što mi je to trebalo?
Ma kako sam glup!!! Sada znam da je sve gotovo, ohladila se... zaboravlja me... a tako me voljela... tako nam je bilo ljepo... zašto sam to učino? Zašto?
Nemogu živjeti s činjenicom da sam izgubio nešto najvrijednije što sam ima i nešto što mi je najviše trebalo, što mi je naviše značilo, ali izgleda da to shvatiš, moraš to izgubiti i mora te pogoditi strijela u tu glupu guzici, da bi shvatio neke stvari...
Ta zlatna sredina veze, kada se samo sjetim... sve bi ponovo... tako je bila dobra, toliko mi je pomogla i toliko stvari je napravila za mene, toliko je bila spremna napraviti za mene... Toliko se žrvovala za nas, našu vezu, a ja nisam mogao popustiti jer sam idiot, ja nisam mogao biti malo fleksibilniji, ne, morao sam sve shvtiti zdravo za gotovo i morao sam biti glup.
Justin Timberlake je u pravu sa onom svojom mjesmom "what goes around, comes around".
Prvo je ona patila i htjela natrag, ali ja nisam, no onda je ona shvtila da sam idiot i svinja, i odustala, ohladila se, a sada ja patim ali uzaludno gotovo je....
Sada jedino što mogu pjesmom reči, je pjesma od Kiće Slabinca koja ide:
...ja znam, njezin život pripada drugom,
i stvara mi bol što nezna stati,
plačem, jer nisam kamens,
plačem, što moja nemožeš biti...
No u toj zlatnoj sredini veze stvarno sam nekada ispao bezosječajan... Bilo je sve normalno, kao u svakoj vezi, bilo je i svađa i razmirica, bilo je mirenja, seksa i bilo je svega što u vezi ima, no nije meni vrag dao mira, morao sam izlaziti, morao sam biti sa ekipom...
U početku, kada smo ja i ona izlazili bilo sve OK, moja ekipa joj se svidjela, voljela je izlaziti s nama, no nakon nekog vremena, priča se promijenil.
Ona nije htjela više vani, s isprikom: "ja sam sve to prošla, izlasci, pijanke i zajebancije, meni više nije do toga...", a i kada smo izašli, vidio sam da joj nije baš ugodno i da bi doma. Nije joj pasalo biti vani do 5, 6 ujutro i opijati se...
U početku sam išao ranije doma s njom, pa čak i nisam izlazio jedno vrijeme, no nisam mogao...
Vuklo me vani, htio sam biti sa ekipom, piti... On me počela puštati, išao sam sam bez nje... Bilo mi je dobro, no jako mi je falila.
S vremenom, to je sve postala navika, navikao sam izlaziti bez nje, ali da se razumijemo, falila mi je da bude samnom vani, s godine u godinu manje, ali nikada nije bila upitnja ljubav. Volio sam je uvjek punog srca, čak štoviše, iz dana u dan, sve više.
Ona je to znala, ali sve je to s vremenom krenulo u krivom smjeru...
Veza je krenula u krivom smjeru, ali vrijeme se vratiti ne može, neke greške se ispraviti ne mogu, a drugu priliku nikada nisam dobio da pokažem da sam se promijenio, da sam drukčiji i da veza... naša veza, moja i njena može biti drukčija...
Početak iliti veliki prasak
Još neznam u kojem smjeru će iči ovaj blog, hoće li biti slika ili ne (mojih sigurno neće i slika iz mog života), no možda ubacim koju sliku koja će u tom trenutku prikazivati i bolje objasniti moje raspoloženje ili što u biti mislim s tekstom u blizini te iste slike.
Sve je počelo za novu godinu sa 2000 na 2001... Jooj... kada samo pomislim sada, srce mi se stišće, zavrti mi se i odmah mi bude slabo... to je ljubav, znam...
Radio sam kao konobar u jednom kafiću u mom gradu i vidio sam je i prije te večeri, tog dočeka u mojem kafiću, ali iskreno, nije mi se svidjela.. ne, ni malo. Kod nje što mi se svidjelo bilo je jedino njena visina od 1.80. Bila je prosječna cura, prosjeđne građe, ništa što bi netko zamijetio na ulici, ali baš mi se to svidjelo kod nje.
Vrhunska inteligencija, žena koja se ne ističe i koju ljudi neće obljetati, tako da u vezi nebi bilo razmirica zbog dobivenih ruža i tajnih obožavatelja. Naravno, žena je zgodna, ali nije "top 10" u gradu, što mi se u biti i svidjelo.
Za mene je ona jednostvno savršena i ne briga me što drugi misle, ali žena je onakva kakvu sam oduvijek htio, no kakav ja jesam, nije to da je nisam moga o zadržati, već ja sve moram pokvariti i uništiti.
Čitajući dalje ovaj bog shvatiti ćete o čemu pričam...
No da se vratim na priču...
"Sretna ti nova godina..." i pruža mi ruku.... Gledam je, gledam one njene pijane zelene okice i razmišljam kako je simpa i smiješna onako pijana... iako je ne poznam i iako mi se nešto određeno ne sviđa, ona me zove da poslje posla dođem na cugu u kafić koji je bio u blizini kafića u kojem sam ja radio...
Neznam zašto, bit će iz znatiželje i zabave, ali krenuo sam, otišao sam i to je bio kotač koji je pokrenuo tu šestogodišnju mašinu, taj veliki stroj koji je šest i pol godina radio samo za nas, za našu ljubav.
Ja sam 23 godine, ona 25. Danas imam 30, ona 32 i naša era, jedna era, jedna velika i jako dobra veza je završila i nikako se nemgou pomiriti s tim.
Tijekom cijele priče shvatit ćete zašto...
Prvih dvije godine sve je bilo super, kao i u početku svake veze, dao sam joj auto, ključ od stana, sve i to ne zato jer sam mislio da treba, već zato što sam je iskreno volio. Od prvog trenutka pa do danas.
No kasnije su počele promjene...
(evo baš gledam sat, sati je 17:20 i sve kazaljke su se poklopile, čak i ona od sekunde... Nadam se da je to ona i da misli ma mene kao i ja na nju... da joj falim i da će nakon nekog vremena doći do sebe, da će shvatiti i da će me nazvati, da ćemo se nači, da će mi reči da me voli i da želi samnom što i ja s njom... ljubav, obitelj, suživot).
O kakvim promjenama se radi, pročitajte u drugom dijelu ove priče...
Prvo pa muško...
Evo, moj prvi blog. I jedini koji ću imati.
Nisam osoba koja je baš bloger, više sam dijete 90-ih i foruma.
Ne očekujem, ali ozbiljno da će itko čitati ovaj blog... Ja ga pišem da si olakšam dušu... Još od prekida u Srpnju 2007 htio sam otvoriti blog da si olakšam dušu, ali danas mi je izričito teško i odlučio sam ovdje pisati točno ono što osječam, jer moja bivša sigurno ovo neće čitati i neće znati da sam to ja, u biti, tko će uopće i doći do ovog bloga, do ove moje adrese?
Kao što rekoh, moj prvi blog, ovo mi je sada sve još novo, sve ove funkcije, tako da malo po malo ću valjda shvatiti...
Eto, ovo je uvod i početak, a sada ću krenuti pisati moju životnu priču, jer znam da će mi biti puno lakše.
Ako itko od vas dođe na ovu adresu i ako itko od vas ovo čita, znajte da ovdje priču nisam mijenjao i da je sve istina.
Neke stvati neće ići svojim redosljedom, jer ću ih pisati kako mi dođe, kako se osječam, tako da možda netko se možda netko i nađe u mojoj priči ili nekom pomognem, ali prvenstveno ovaj blog postoji da pomognem sebi.
Dobrodošli svi i unaprijed hvala na podršci.