Danas mi je bolje. Možda samo to mislim...
Žao mi je a nisam ovaj blog otvorio ranije, toliko mi se misli motalo po glavi i toliko sam toga imao za reči, ali to sve u efektu, sada mi je polako sve to ishlapilo iz glave... Sada to več polako prolazi...
Subota je, vikend...
Nekada sam jedva čekao vikend... zbog toga što me ona čekala da zajedno završimo u 13h i da odemo na kavu, pričati, smijati se i dogovoriti što čemo navečer... Zato što je subotom navečer bila samnom, što smo se voljeli i što je onako ljepo pajkila u mom krevetu... Tresla nogicom i uspavljivala se... Znao sam (i naravno, još uvjek znam) sve njene sitnice, kako diše, kako živi, što misli... Svaki njen pokret znao sam kako zavrava...
Znam da se nije sjetila da bi nam jučer bilo 7 godina... Nadao sam se.... očekivao da će možda, ali ipak možda poslati neobaveznu poruku, moždapozivna kavu dvoje starih prijatelja, ali ništa... Nije se sigurno sjetila što je 18.01 i koliko na mje značio.
Iskreno, rijetko tko od nas se tijekom ovih 6 godina i sjetio godišnjice, jednostavno to nam nije bilo toliko bitno, ali sječam se jedne godine smo se sjetili i bilo nam je super, odlično...
Da, danas sam puno bolje... nadam se...
Više ni sam neznam što želim i koliko. Kako minute idu, sve manje želim biti s njom, iako je još uvjek bolesno volim i mislim i da mi danas priđe, neznam dali bi ponovo s njom.
znam, faza kao i uvjek....
Da, to sam htio peči... obožavao sam vikend, jer je bila samnom, jer je bila moja i posvetila se samo meni, a danas?
Mrzim vikende, jer znam da samo pitanje vremena kada ću je vidjeti sa drugim i kada će mi namjerno nabiti pod nos kako je napokon sretna.
Mrzim vikende!
Nadam se da je večeras neću vidjeti, jer nakon 20 i nešto dana što je nisam vidio, sve mi je bolje... A i nadam se da ću večeras nekoga upoznati... Možda je ipak ne volim, nego me jebe ta navika i to što mi fali.. Možda ljubavi već odavno nema... Pa to želim i provjeriti s nekom drugom osobom...
Koliko god ovo sebično zvučalo, ne mogu se riješiti osječaja da ona več duže vrijeme nekog ima i da to dobro krije, kao radi mene, da me ne povrijedi, jer zna da patim i da je čekam...
Neznam dali nekog ima, iskreno se nadam da ne, ali ona nezna da neće nači osobu koja će je voljeti koliko sam je ja volio i koliko sam je dobro poznavao, koliko sam dobar bio, no najbitnije u svemu tome ona nezna da je neću čekati dovjeka i kada to shvati biti će kasno.
Samo se nadam sa se tada neće osječati kao ja i gristi, što je pustila i dozvolila da nešto predivno (kao što sam ja) ode, odšeta iz njenog života.
Mene to sve polako prolazi i nadam se da je i nju prošlo i da joj se to neće desiti.
Možda čak više, od svega se nadam da je sve ovo bila jedna faza, jedan mali odmor i razmišljanje, da oboje shvatimo kako to ipak je bilo to i da se sada spremimo (na neki način) za zajedničku budučnost.
Možda... možda... nadam se... nadam se da stvarno možda.... ovo ipak je zatišje pred buru...
Post je objavljen 19.01.2008. u 13:22 sati.