Kraj veze... prekid i vječna tuga...
Kao što sam bio rekao, veza je bila krenula krivim smjerom i iskreno ću vam reči, to se tijekom nekoliko godina moglo ispraviti i sve je moglo biti OK, ali nije da ja nisam gtio i nije da ona meni nije govorila, jednostavno tada nisam shvaćao njene riječi.
Sve se to moglo zaštititi, sve se to moglo okrenut u našu korist, ali ja i samo ja sam kriv za sve. Nisam se unio i nisam dao toj vezi koliko je trebalo, koliko je veza tražila i koliko je ona tražila, a to je bilo jaaaako malo.
Vezu sam shvatio zdravo za gotovo i to me koštalo sreće u životu.
Zbog dječijih gluposti, izlazaka i partijanja s prijateljima i ludim prijateljicama, koštalo me onoga što u biti čovjek i teži u životu, a to je suživot sa osobom koja te razumije i obitelji.
Da se razumijemo, Dijanu nikada, ali NIKADA nisam prevario i to mi nikada nije palo na pamet, samo sam se htio dobro zabaviti.
...
...
...
Neću nikada zaboraviti dan kada smo prekinuli... To se nije trebalo desiti, to se desilo tako glupo, da o tome uopće ne želim razgovarati, iako ću napisati u kratko, što se desilo.
Največi problemi, koji sam ja izbjegaovao u našoj vezi su bili:
- Izbjegavanje ozbiljnih razgovora kada je došlo do problema
- Nikada nigdje nismo bili, nismo otputovali samo nas dvoje. Bilo je malih i kratkih putovanja, ali nikada ono pravo, samo nas dvoje, kao par, kao nekakvi supružnici... i zbog toga mi je smrtno žao. Sada da mogu, da mi se vrati, prvo bi je odveo 7 dana negdje gdje bi se osjećala kao princeza...
- Više sam voliobiti sa ekipom, nego sa njom vikendom. Često sam je znao zeznuti i naš dogovor, da ćemo biti zajedno vikendom, zamiejnio sam pijankom s ekipom
- Znao sam otići na kavu s frndovima, umjesto u šetnju s njom.
- Nikada se nisam šetao s njom.. U biti jesam nekoliko puta, ali ne volim šetnju i izbjegavao sam to... Danas? Sada? Ishodao bi kilometre s njom i to svaki dan...
Znam, griješio sam i bio sa svinja u nekim situacijama, ali danas, nakon prekida i pola godine razmišljanja, shvačanja i prihvačanja, preslušavanja njenih riječi u glavi, znam gdje sam griješio, tek sada viim i uvidim greške i sada bi postupio drukčije!
Zašto?
Zato što znam koliko je volim, koliko mi znaći i koliko mi je stalo do te veze, koliko mi je stalo da uspije. Možda neki od vas ne vjeruju, ali ljudi se mogu mijenjati i mogu se promijeniti. Ja jesam. Iz nekih stv ari izađeš pametniji, mudriji i na greškama učiš.
I normalno, ovo ljeto, 2007, ponovio se stari scenarij... Zimi smo zajedno i sve je (više manje) OK, no kada dođe ljeto, ja pomahnitam i nemo'š me smirit.
Uzeo sam si godišnji i 2 tjedna tulumario s prijateljima i opijao se okolo, zabavljao kao neki 16-to godišnjak, a s mojih tada 29 godina nisam znao i shvaćao ono što sada znam i shvačam. Izašao sam s njom jednu večer, ali nije bila od volje, jednostavno tu večer se nismo mogli nači na istoj valnoj duljini.
Stvarno, ovo ljeto sam bio pretjerao i to sam shvatio. Ali što je najtužnije jednu večer sam sjedio sa frendom iz ekipe u jednom kafiču i rekao mu nešto u stilu:
"Pretjerao sam... znam... i to če me koštati veze.... Volim je, kvragu, volim je jako i zašto ovo radim? Što mi je ovo trebalo?
Znaš što?
Ostalo mi je još 7 dana godišnjeg, ljepo ću sada kada sve ovo prođe, porazgovarati s njom i da se iskupim za sve, otići ću s njom na godišnji, samo ja i ona i ovo je zadnje ljeto da sam bez nje.
Ovo je sada gotovo... Izludirao sam se i sada želim ponovo s njom, probati, ispraviti i vidjeti onu drugu bolju stranu veze..."
Vjerovali i li ne, to su bile moje riječi, a taj isti prijatelj još mi je i kenjao da šta ja misli, da je u 6 godina nigdje nisam vodio, da nigdje nismo bili sami...
Nisam znao što mu reći, jer je bio u pravu, iako sam ja mislio da ima vrmena, putovat ćemo... Ali evo... vijeme je sve što imam, ali nju nemam i to prokleto boli...
Samo 5 dana nakon tog razgovora ona je rekla: "gotovo je!".
Dobro, ne tako ružno, u biti kada je ona rekla da želi prekid, ja sam taj koji je rekao dobro i izašao iz auta, a ona je opet rekla:" stani, razgovaraj samnom", ja sam joj rekao: "ja ti ne mogu pružiti to što želiš, nađi nekog tko može, tko će ti u životu to sve pružiti", a ona je rekla "ja ne želim nikog drugog u životu, želim tebe..."
Nakon svega ovoga, sada kada se ohladila i kada je sve to njoj prošlost i kada je baš briga za sve to, za nas, ove riječi mi odzvanjaju u glavi i to me tako boli... sve mi se stišće u plučima... Ali po stoti put ponavljam, sam sam si kriv i za sve to sam zaslužan sam.
Vezu sam prekinuo... jer tako sam htio, mislio sam da želim... imao sam u glavi neku misao, kao sloboda... ai sloboda je bila s njom, sada to znam...
Svakog trenutka sam joj se htio vratiti, svakog trnutka sve više, i volio sam je sve više, jer mi je falila, ali mojim glupim principima i tvrdoglavošću, ona je bila sve dalje... i dalje...
Sada je daleko od mene, a ja razmišljam samo o njoj, samo o tim zelenim očima, o mirisu njene kože, o njenom zagrljaju, poljupcima i njenom šapatu, njenim nježnim riječima da je sretna... 
Dijana, fališ mi i volim te... jako... jako te volim i oprosti mi...