Kiša, tuga, bol, samoća i opet ona stara "nedostaje mi..."
Sada sam našao neki post sa bloga na adresi zlatniprsti.blog.hr, koji nažalost više ne postoji, ali uspio sam doći do pjesme s tog bloga i totalno sam se našao u toj pjesmi, kao da sam je ja pisao, a pjesma glasi:
KADA LJUBAV ZAKASNI…..
Da imam pravo na joŠ jednu želju,
na onu koju zovu posljednju, po prvi put ja znao bi što želim,
ja želio bi, želio bi nju.
Da imam pravo na još jedan poziv, na ispovijest pred bogom posljednju,
ja znam i koga bih da zovem
ja pozvao bih, pozvao bih nju.
Da joj kažem bila si mi sve, nisam znao tada, sada znam,
kad prava ljubav jednom zakasni druga neće doći nikada.
Dao bih joj srce svoje neka ima srca dva,
samo kada njoj je dobro onda dobro sam i ja,
al joj ne bih dao oči, isti tad bi bili mi,
vidjela mi ona ne bi kada ljubav zakasni.
Da imam pravo na još dan života za jedan dan da skrenem sudbinu
ja znam sa sobom koga bih da vodim, ja poveo bih, poveo bih nju.
Da imam pravo na još jednu suzu
u nju da stavim ranu posljednju, ja znam za kime bih da žalim,
u zadnju suzu stavio bih nju.
Da joj kažem bila si mi sve, nisam znao tada, sada znam,
kad prava ljubav jednom zakasni druga neće doći nikada.
Dao bih joj srce svoje neka ima srca dva, samo kada njoj je dobro onda dobro sam i ja,
al joj ne bih dao oči isti tad bi bili mi
vidjela mi ona ne bi kada ljubav zakasni...
Da imam pravo na joŠ jednu želju,
na onu koju zovu posljednju, po prvi put ja znao bi što želim,
ja želio bi, želio bi nju.
Da imam pravo na još jedan poziv, na ispovijest pred bogom posljednju,
ja znam i koga bih da zovem
ja pozvao bih, pozvao bih nju.
Da joj kažem bila si mi sve, nisam znao tada, sada znam,
kad prava ljubav jednom zakasni druga neće doći nikada.
Dao bih joj srce svoje neka ima srca dva,
samo kada njoj je dobro onda dobro sam i ja,
al joj ne bih dao oči, isti tad bi bili mi,
vidjela mi ona ne bi kada ljubav zakasni.
Da imam pravo na još dan života za jedan dan da skrenem sudbinu
ja znam sa sobom koga bih da vodim, ja poveo bih, poveo bih nju.
Da imam pravo na još jednu suzu
u nju da stavim ranu posljednju, ja znam za kime bih da žalim,
u zadnju suzu stavio bih nju.
Da joj kažem bila si mi sve, nisam znao tada, sada znam,
kad prava ljubav jednom zakasni druga neće doći nikada.
Dao bih joj srce svoje neka ima srca dva, samo kada njoj je dobro onda dobro sam i ja,
al joj ne bih dao oči isti tad bi bili mi
vidjela mi ona ne bi kada ljubav zakasni...
Danas je kiša... prokleta kiša i sada mi još više fali... Htio bi biti s njom... Otići na krempitu, na razgovor... Želim je slušati satima dok priča... Što prije nisam činio... budala. Koji sam ja idiot. A imo sam sreću, ljubav, samo što to nisam htio vidjeti. Zašto?
Sada bi je mogao slušati satima i to sve sa zanimanjem, s guštom... Nebi zaboravljao kao prije kada ima predavnja, koju subotu radi, a koju ne, i koju subotu poslije posla ide na predavanja...
Više bi bio s njom... po cijele dane... čak sam sada i spreman s vremenom preseliti se kod nje...
Sada samo nju vidim kao svoju ženu, kao osobu s kojom želim živjeti, sada, spreman sam i za brak i za djecu.. Sve to želim... i to s njom, samo s njom...
Fali mi i nekako duboko u duši znam da i ja falim njoj... Ili je to samo moja želja?
A šta ako ima nekog? A šta ako već viđa nekog? A nedaj Bože, šta ako se zaljubila? A ja patim... i nadam se...
Nismo se čuli već podosta... Zadnji put smo se čuli nekoliko dana prije nove godine... Mislim da je bio 27.12.2007 i neću je zvati, nema šanse, ni poruku joj neću poslati, jer znam da ni one meni neće.
Sječam se...
Sječam se...
Sječam se njenih suza, da mogu, sve bi ponovo. Bez njih.
Sječam se njenog osmjeha i smjeha. Da mogu, sve bi ponovo. S više smjeha.
Sječam se njene patnje. Jer me prijatelji imaju, ona ne. Da mogu, sve bi ponovo. Bez prijatelja.
Sječam se njenog zagrljaja. Snažan, velik i topao. Pun ljubavi. Da mogu, sve bi ponovo. S više zagrljaja.
Sječam se...
Sječam se...
... i to ostaje samo sječanje ...
Sutra je 18.01.2008 i sutra bi nam bilo 7 godina. 7 dugih, a opet kratkih godina. Najteže je oprostiti sebi, a ja to još nisam spreman. I ne samo spreman, ne želim si oprostiti, jer nadam se da ćemo se ponovo skompat, sbakčat i ako se to desi, ne želim si oprostiti, jer onda će mi biti lakše ne ponoviti te greške.
U biti, ne želim i nebi ponovio te greške jer sada, sada bi nju stavio na prvo mjesto, ne sebe. Njoj bi dao kompletnog sebe i učinio je najsretnijom osobom na svijetu.
Sve što je nekada bilo negativno, sada bi bilo pozitivno, ljudi se mijenjaju, sada to znam, jer sam i sam osjetio promjene na sebi.
Meni je trebao prekid, čak mi je i trebalo njeno odbijanje kada sam htio povratak, da shvatim što želim, tko sam, tko je ona i kave su nam zajedničke kvalitete.
Znam joj prednosti, znam joj mane i oboje obožavam. Volim kada maše rukicama, volim to, što je smotana, što se svaki put negdje udari i što uvjek nešto sruši. Volim sve plavice na njoj i volim njen pogled, njen miris tijela, volim sve njene nedostatke i poštujem njene vrline.
Sutra bi nam trebalo biti 7 godina. Prekinuli smo početkom Kolovoza 2007. Fali mi... A znam da se ona neće sutra sjetiti naše "godišnjice"... Znam...
I što da ti kažem? Oprosti sam rekao, da mi je žao, to znaš,
Zašto da ti oči mažem, na dno sam pao, fali mi odnos naš.
Da te volim, rekao sam ti nekoliko puta, i povratak i život tvoj,
ali odbijen sam i moje srce luta, zašto Pa nudim ti život svoj!
Znam, znam da me još voliš, znam da osječaji postoje,
zašto na to radiš, kada bolje funkcioniramo u dvoje?
Sjeti se samo trenutaka naših, sjeti se ljubavi, sjeti sreće,
zar si spremna sve to odbaciti, znaš da to se lako naći neće.
Čekam te, nadam se... nisi mi dala priliku za drugu šansu,
da ti pokažem, dokažem, da se jesam promijenio, i više nego za nijansu.
Daj mi priliku da ispravim sve ove pogreške, jer voliš me i volim te,
da ti dokažem, da savršeni smo zajedno, samo to molim te... 17.01.2008. u 16:14 | 0 Komentara | Print | # | ^