U našoj vezi, desilo se puno toga, radio sam 2 godine u Italiji, u nekim trenutcima ja i moja bivša prošli smo i sito i rešeto, ali sve zajedno. Sada, kada se sjetim, ona je stvarno bila dobra cura i zašto sam je pustio da ode? Što mi je to trebalo?
Ma kako sam glup!!! Sada znam da je sve gotovo, ohladila se... zaboravlja me... a tako me voljela... tako nam je bilo ljepo... zašto sam to učino? Zašto?
Nemogu živjeti s činjenicom da sam izgubio nešto najvrijednije što sam ima i nešto što mi je najviše trebalo, što mi je naviše značilo, ali izgleda da to shvatiš, moraš to izgubiti i mora te pogoditi strijela u tu glupu guzici, da bi shvatio neke stvari...
Ta zlatna sredina veze, kada se samo sjetim... sve bi ponovo... tako je bila dobra, toliko mi je pomogla i toliko stvari je napravila za mene, toliko je bila spremna napraviti za mene... Toliko se žrvovala za nas, našu vezu, a ja nisam mogao popustiti jer sam idiot, ja nisam mogao biti malo fleksibilniji, ne, morao sam sve shvtiti zdravo za gotovo i morao sam biti glup.
Justin Timberlake je u pravu sa onom svojom mjesmom "what goes around, comes around".
Prvo je ona patila i htjela natrag, ali ja nisam, no onda je ona shvtila da sam idiot i svinja, i odustala, ohladila se, a sada ja patim ali uzaludno gotovo je....
Sada jedino što mogu pjesmom reči, je pjesma od Kiće Slabinca koja ide:
...ja znam, njezin život pripada drugom,
i stvara mi bol što nezna stati,
plačem, jer nisam kamens,
plačem, što moja nemožeš biti...
No u toj zlatnoj sredini veze stvarno sam nekada ispao bezosječajan... Bilo je sve normalno, kao u svakoj vezi, bilo je i svađa i razmirica, bilo je mirenja, seksa i bilo je svega što u vezi ima, no nije meni vrag dao mira, morao sam izlaziti, morao sam biti sa ekipom...
U početku, kada smo ja i ona izlazili bilo sve OK, moja ekipa joj se svidjela, voljela je izlaziti s nama, no nakon nekog vremena, priča se promijenil.
Ona nije htjela više vani, s isprikom: "ja sam sve to prošla, izlasci, pijanke i zajebancije, meni više nije do toga...", a i kada smo izašli, vidio sam da joj nije baš ugodno i da bi doma. Nije joj pasalo biti vani do 5, 6 ujutro i opijati se...
U početku sam išao ranije doma s njom, pa čak i nisam izlazio jedno vrijeme, no nisam mogao...
Vuklo me vani, htio sam biti sa ekipom, piti... On me počela puštati, išao sam sam bez nje... Bilo mi je dobro, no jako mi je falila.
S vremenom, to je sve postala navika, navikao sam izlaziti bez nje, ali da se razumijemo, falila mi je da bude samnom vani, s godine u godinu manje, ali nikada nije bila upitnja ljubav. Volio sam je uvjek punog srca, čak štoviše, iz dana u dan, sve više.
Ona je to znala, ali sve je to s vremenom krenulo u krivom smjeru...
Veza je krenula u krivom smjeru, ali vrijeme se vratiti ne može, neke greške se ispraviti ne mogu, a drugu priliku nikada nisam dobio da pokažem da sam se promijenio, da sam drukčiji i da veza... naša veza, moja i njena može biti drukčija...
Post je objavljen 11.01.2008. u 17:45 sati.