četvrtak, 16.06.2016.
That sweet spot
Nedavno sam čula jednu rečenicu koja me onako malo protresla; natjerala me da se zamislim. Obožavam takve rečenice.
Rečenica je glasila: "Passion exists at the intersection of three or more things you're really curious about."
Hm.
U zadnje vrijeme upravo pokušavam doći do odgovora što je to čime se još želim baviti u životu, a što mi pruža zadovoljstvo i ispunjenost i što neću nikada doživljavati kao posao, čak ni kada budem zarađivala od toga. Ima nekoliko stvari oko kojih sam jako strastvena, ali što mogu raditi s njima? Znam da nisam jedina s takvim pitanjima. Naročito zato što je većina nas odgajana i cijeli život uvjeravana da je posao nešto što se pretrpi i odradi da bi se nakon toga moglo ići doma "živjeti". Ali eto, ja sam odlučila da ne želim živjeti život koji će se svoditi na vikende i godišnje odmore.
Nakon svega toga naletim na ovu rečenicu. Hm. Formula za pronaći "that sweet spot", kako je i rekao mlađahni dečko na youtube videu od kojeg sam čula ovu rečenicu, a koju je u originalu izrekao Steven Kotler, uspješni američki poduzetnik.
I tako sam ja odlučila napisati stvari oko kojih sam najviše strastvena i zbog kojih osjetim adrenalin i na samu pomisao. To su: duhovnost (u smislu razvoja čovjeka i njegovih maksimalnih potencijala kroz podizanje svijesti o samome sebi), muzika, putovanja i pomaganje ljudima. Peta stvar je ono čime se i bavim i što doživljavam na malo drugačiji način, a to je inženjerstvo. Na prvu djeluje kontradiktorno sa ostalim stvarima, to sam i ja shvatila; inženjerstvo podrazumijeva analitički um, matematiku, razum. Kako sam onda do toga došla? I ono što je važnije, gdje je taj sweet spot?
Zamislila sam ih kao krugove i tražim gdje se sijeku. I vjerojatno ću tražiti još neko vrijeme; nema veze, zabavno je.
Ali zapravo me sve to skupa natjeralo da se zamislim koliko toga još ne znam, čak ni sama o sebi. I kako me uzbuđuje i sam taj proces otkrivanja, saznavanja, dolaženja do zaključaka.
Možda je sama znatiželja moja najveća strast?
Ali kada bi mi ipak netko odgonetnuo i povezao tih mojih 5 stvari u sweet spot........ ;)
- 20:17 -
subota, 11.06.2016.
Izlike, izlike...
Zašto je nama ljudima tako lako smisliti izliku? Za sve u životu. Nekako smo u stanju automatski to napraviti kada dobijemo neko pitanje koje nam se ne sviđa; kada se osjećamo ugroženo. Zašto uopće shvaćamo neka pitanja na način da mislimo da se moramo opravdavati? Sebi ili drugima. Najčešće i jednima i drugima istovremeno.
Od banalnog, već poznatog primjera kada ljudi krive kišu ili nedostatak vremena za to što ne trče ili se ne rekreiraju. Ako se nekome zapravo neda trčati, čemu izlike? Zašto na pitanje o tome jednostavno ne odgovori: "Neda mi se, ne mogu se nikako natjerati." Jer bi tada ispao slabić? Ako misli da mora zataškati tu istinu, onda on ima takvo mišljenje o sebi. I važnije mu je prikriti to kako ne bi ispao takav u tuđim očima, nego što mu je važno kakav ispada sam sebi i što je još važnije, što radi sam sebi s time što ne trči (zdravstveni problemi, debljina itd.). Opet se vraćam na temu o kojoj sam već pisala, a to je koliko zapravo robujemo tuđim mišljenjima.
Ali izlike za trčanje su najmanji "problem". Većina ljudi ima izlike za sve u životu što nisu uspjeli ili misle da neće uspjeti. Jer u tom silnom "neuspjehu" najvažnije je zamaskirati se dobrom izlikom.
Ljudi koji razmišljaju o svemu što rade, koji odluče preuzeti stvari u svoje ruke i napraviti si život kakav žele, takvi ljudi se stalno preispituju. A kada naiđu na izliku, to ne upućuje na dobro iz više razloga. Jedan od glavnih razloga je upravo taj što nismo iskreni sami sa sobom, što ne stojimo iza onoga što radimo, što ne znamo vlastite prioritete i što nam je još uvijek važnije kakav dojam ostavljamo na van nego što sebi radimo i kako živimo.
Zato birajmo promjenu i rješavajmo se izlika. 
- 16:40 -
utorak, 24.05.2016.
Zahvalnost
Dugo nisam shvaćala zahvalnost. Nisam shvaćala što to ljudi žele reći kada kažu "prvo moraš biti zahvalan na onome što imaš...". Takve su me rečenice uvijek odbijale, doživaljavala sam ih kao nekakve "religijske fore". Pa naravno da sam zahvalna!...
Ali nisam, naravno da nisam bila zahvalna. Jer do nedavno nisam znala koliku moć i dubinu ima istinska zahvalnost.
Kao što sam pisala u prijašnjim postovima, u zadnjih nekoliko mjeseci počela sam intenzivno raditi na sebi; dosadilo mi je živjeti "prosječan život". Jedna od akcija za koje sam se odlučila je razbijanje predrasuda. Odlučila sam da ne želim biti osoba s toliko predrasuda, da ne želim sve što netko radi i govori vidjeti u jednom određenom okviru koji je moja svijest oblikovala još davnih godina. Između ostaloga, odlučila sam poslušati ljude koje prije ne bih i "iskušati" savjete koje oni dijele. Krenula sam sa zahvalnošću.
U početku je bilo jako smiješno i na neki način dosadno. Ujutro bih se probudila i nabrojala stvari na kojima sam taj dan zahvalna. Osjećala sam se blesavo i nisam znala nabrojati više od par stvarčica koje bi vjerojatno svaki čovjek rekao u onom tonu "naravno da sam zahvalna što sam zdrava i što imam krov nad glavom". No bila sam uporna, shvatila sam to kao određeni izazov. I tako je to s vremenom postalo zabavno... a onda je postala i navika. Na kraju je došlo do toga da je skoro postala i ovisnost, nisam mogla zamisliti dan bez svog jutarnjeg rituala. Sa zdravlja i krova nad glavom došla sam do "liste" od dvadesetak stvari svaki dan. Počela sam i zapisivati. Jer wow, koliko toga ima!
Ono što je bitno u toj maloj "igrici" je ono što se u pozadini počelo dešavati u mom životu. Energija s kojom započinjem dan je nevjerojatna i barem dvostruko veća nego što je ikad bila, moji stavovi i odnosi s ljudima su se proljepšali i iskristalizirali, moj pristup svakodnevnim situacijama je u potpunosti pozitivan, rješavanje "problema" na dnevnoj bazi više nije nešto u što ulažem napor nego nešto što se s lakoćom dešava. Osjećam kao da živim samo ljepotu i jednostavnost, primjećujem stvari koje prije nisam i automatski počinjem osjećati zahvalnost kada uočim nešto lijepo. To me iz trenutka u trenutak "pumpa" pozitivnom energijom s kojom sada živim.
Puno toga sam prije uzimala zdravo za gotovo. Tako to ide, fokus nam je uglavnom na onome što nemamo. A kada sam shvatila da je nekim ljudima fokus upravo na ovome što ja imam, onda sam zaista počela biti zahvalna. I zanimljivo je da su tek tada u moj život počele pristizati stvari koje nisam imala, a koje sam toliko silno željela. Zanimljiva "slučajnost".. :)
Oznake: zahvalnost
- 13:53 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
srijeda, 10.02.2016.
Pričaj novu priču
Jeste li kada probali jednostavno pričati novu priču kada vam je stara dosadila? Ja jesam, već nekoliko puta, ali danas za ozbiljno.
Ako postoje stvari u životu oko kojih se neprestano vrtimo- veze s istim tipovima muškaraca koji ne zadovoljavaju sve naše potrebe ali nas i dalje privlače, nesklad u obitelji, nisko mišljenje o samom sebi i poštapalica "ja to ne mogu" ili "nije to za mene", misao da je netko drugi kriv za naš neuspjeh, misao da nam je potrebno još samo "ovo" ili "ono" da budemo sretni... misao da nikako ne možemo stići do te točke na kojoj nam sve izgleda divno i gdje smo zaista sretni. .. Ako te stvari postoje i ako su dio našeg života, onda je vrijeme da počnemo pričati novu priču.
Ponekad nam se čini da nam točka koju ganjamo cijeli život stalno bježi; kao kada mačka naganja lasersko svjetlo i ne može ga uhvatiti. Zato je s vremena na vrijeme potrebno stati i okrenuti se oko sebe, ispričati neku novu priču. Priču onoga što imamo, priču onoga što želimo kao da je to već tu, priču onoga čemu smo se nekada mogli samo nadati a sada to živimo, priču onoga što bi mogli zamisliti samo u najluđim snovima. I sve se odjednom počinje mijenjati, sve poprima neku novu dimenziju. Postajemo jedna druga osoba, osoba kakvoj smo se prije divili- sretna, samouvjerena osoba koja radi što želi i ima što želi, osoba koja zrači čistom energijom sreće i zadovoljstva- i to primjećuju svi oko nas. To je osjećaj kojem težimo.
Točka gdje je sve divno i gdje smo zaista sretni može biti već ova ovdje gdje stojimo; ovisi samo o kutu gledanja.
Počnete li pričati novu priču svaki dan, ta priča će postati vaša realnost. Umjesto da se žalimo i pričamo o krizi i recesiji, politici i crnoj kronici, o tome kako nešto ne možemo ili nemamo, pričajmo o divnim stvarima koje su se dogodile i koje će se tek dogoditi, o divnim stvarima koje imamo i koje ćemo tek imati, o tome kako je sve loše iza nas i kako smo sretni što shvaćamo da živimo ono što pričamo.
Koliko bi ljepši svijet bio kada bi svi tako pričali.
Oznake: nova priča, život
- 20:07 -
ponedjeljak, 18.01.2016.
"Reprogramiranje" mozga
Fascinantno je s koliko moćnim alatom hodamo po svijetu, ne znajući uopće sve njegove opcije. To je kao kad kupite neku novu moćnu televiziju, namjestite kanale koji su vam poznati i nastavite gledati omiljene serije, a uputstva bacite u smeće. Jer što će vam opcije za poboljšanje slike, snimanje, radio, pozadinska svjetla itd., kada vam je i ovako dobro.
Rekli bismo da naš mozak radi "sto na sat", stalno nešto razmišljamo. Proizvodimo 60 do 70 tisuća misli u jednom danu, pa valjda nešto korisno i smislimo. Ali 90 % tih misli iste su kao dan prije. Nije li to onda jako spor korak naprijed?
S obzirom na sva "novija" znanstvena istraživanja koja sve više dokazuju na koji način naše misli utječu na naše emocije, i kako smo zapravo sami odgovorni za njih, zbog čega više ljudi ne radi na "reprogramiranju" svog mozga? Nitko nam ne može "usaditi" određene misli, mi smo ti koji razmišljamo i odlučujemo koje ćemo misli prihvatiti, a koje izbaciti. Stavovi i duboka uvjerenja koja imamo postoje upravo zato jer smo neke misli jako često ponavljali. Pa ako nam neka od tih uvjerenja ne služe, zašto ih ne bi preispitali i promijenili?
Ako smo u godinama u kojima bi već trebali imati obitelj, ali još nemamo niti partnera, zašto ne preispitamo misli i emocije koje imamo u vezi ljubavi? Ne možemo kriviti druge ljude i okolnosti za nešto što nama nedostaje u životu. Isto je i s novcem. Ako nemamo dovoljno novaca za sve što bi htjeli, da li možda nešto krivo radimo? Ako nešto krivo radimo, znači da nešto krivo i mislimo. Pa zašto ne bi "reprogramirali" te misli i poslužili se nekima koje će nam bolje služiti?
Ali nije to tako "jednostavno". Ljudi imaju jaku potrebu biti u pravu, pa čak i kada im to uvjerenje s kojim žele "pobijediti" ništa dobro ne donosi. Dapače, najčešće im samo šteti.
A ono što pridodaje na težini "rješavanja" tih loših uvjerenja je upravo činjenica da većine njih nismo niti svjesni. To su obrasci po kojima živimo, način na koji smo odgojeni. Teško je u svemu tome shvatiti da možda, po pitanju nekih stvari, cijeli svoj život živimo potpuno krivo.
Isto kao što se svaki program može reprogramirati da radi bolje i efikasnije, tako može i naš mozak. Svi mi sami biramo da li ćemo reći "takav sam i gotovo" ili ćemo preispitati što je to "takvo" i zašto je tu. A ako odlučimo preispitati, time smo već napravili prvi korak prema promjeni. U mozgu se u tom trenutku stvaraju nove veze među živčanim stanicama, a stare i nepotrebne se gube. Pa izbacimo onda što više tih starih i nepotrebnih i napravimo potpuno nove koje će nas dovesti tamo gdje želimo.
Oznake: mozak, misli, promjene
- 15:25 -
četvrtak, 14.01.2016.
Zašto ne učimo od uspješnih ljudi?
U današnje vrijeme više nema isprike za neznanje; sve nam je dostupno. Samo o nama ovisi da li želimo učiti, što želimo učiti i kakve ćemo vijesti čitati. Stoga me čudi koliko puno ljudi i dalje svakodnevno čita crnu kroniku, članke o tome tko je što obukao na koji event, tko je koga prevario s kim itd.
Ne ponašaju li se ti ljudi kao da će živjeti vječno? Zar stvarno imamo toliko vremena u životu da ga je potrebno "trošiti" na usputne nepotrebne i nevažne stvari koje nam ničemu ne služe?
Netko je jednom upitao, da saznaš da ti je danas zadnji dan života, bi li ga proveo onako kako ćeš ga danas provesti? Naravno da ne bi. A što je najbolje, svakome od nas danas zaista može biti zadnji dan. Što ne znači da treba misliti o smrti ili je se bojati, samo ju treba osvjestiti. Jer stvarno nećemo ovdje biti vječno.
No većina prosječnih ljudi misli da ne može postići sve što želi, da su "zapeli" na mjestu, da ne rade što vole, da ne mogu ovo i ono, da nemaju sreće u životu. Izgube se u svemu tome i zaista zapnu u jednoj dosadnoj kolotečini. No ako postoje samo dvije mogućnosti; probati nešto novo i promijeniti si način života, ili nastaviti dalje sa istim životom i ostati u dosadnoj kolotečini, koju bismo mogućnost svi izabrali?
Nije li u takvoj situaciji idealna prilika za učiti od ljudi koji su uspjeli u svom životu, koji su postigli nešto, koji rade što vole i koji vode sretan i ispunjen život? Nekim ljudima je teško i prihvatiti da takvi postoje pa će odmah to eliminirati komentarima "lako je njima", "imali su sreće", "moraš biti sebičan da bi to uspio" i sl. Ali kao što sam rekla u jednom prijašnjem postu, ono što ljudi govore samo pokazuje kakvi su oni osobe; ako ne znaju drugačije, misle da nitko drugi ne zna.
Volim slušati uspješne ljude i volim čitati njihove citate. I većina njih zaista govori isto. Pa zašto ne primijeniti neke njihove savjete? Da želimo bolje naučiti matematiku, išli bismo kod nekoga tko je dobar u tome i poslušali ga. Zašto onda ako želimo biti uspješniji, ne bismo poslušali nekoga tko je zaista uspješan i tko zna kako doći do toga? U tim situacijama volimo kriviti druge za vlastiti neuspjeh. Jer uspjeh ne ovisi samo o nama?
- 14:49 -
srijeda, 13.01.2016.
Proizvodnja emocija
Svi težimo onom osjećaju koji imamo kada dobijemo ili kupimo nešto. Malo, veliko, potrebno, nepotrebno, ukrasno, praktično, nije važno. Svakoga nešto veseli. I svi znamo da su to kratkotrajni osjećaji. A tu stvar koju dobijemo/kupimo uglavnom je potrošna roba i nakon nekog vremena ćemo opet morati kupiti novu.
Stalno se vrtimo u krug. Želimo nešto, nekad očajavamo jer to još ne možemo imati, štedimo, nestrpljivi smo, čekamo. Nakon toga dobijemo to, sretni smo neko kratko vrijeme, s vremenom uzmemo to zdravo za gotovo, ponovno želimo. Nekad nismo niti sretni kada to nešto dobijemo jer toliko toga mislimo da nam još treba da ne možemo uživati u onome što imamo. Nekad niti ne vidimo ono što možemo imati jer smo previše koncentrirani na ono što nemamo.
Ako već težimo osjećaju koji ćemo imati kada dobijemo željeno, zašto taj osjećaj ne stvorimo sami? Zamislimo da imamo u rukama novi mobitel koji već jako dugo gledamo u izlogu, da vozimo automobil koji želimo godinama, da smo dobili na lotu i da moramo odlučiti kako ćemo preraspodijeliti novce... Već sama pomisao na sve te stvari izaziva uzbuđenje i sreću! Ali onda progovori "razum" koji kaže da to ne možemo imati i vrati nas u stanje neostvarenih želja.
No koliko nam se želja već ostvarilo, a da ih više nismo niti svjesni? Ovaj stari mobitel koji imamo u rukama vrlo vjerojatno je jednom bio želja. Jesmo li i dalje sretni što ga imamo? Najčešće nismo, izašao je nedavno bolji model, ovaj je već stari... Pa ako su ti osjećaji zaista tako kratkotrajni, zašto si ih ne bi izazivali sami i proživljavali u mislima sve ono što želimo? Zašto si ne bismo proizveli emocije koje želimo? Tijelo ionako ne poznaje razliku između zamišljenog i "stvarnog". Primjerice, kada smo gladni i netko spomene neku ukusnu hranu, odmah nam "krenu" sline jer tijelo automatski stvara ono što je potrebno za probavu, ne zna da ta hrana koju smo zamislili nije tu.
Nekome se to može činiti kao glupa ideja, "kako ću biti sretan zbog zamišljenog auta kada se i dalje moram voziti u ovoj krntiji?". Ali zamišljanjem lijepih stvari, emocijama koje tada pobuđujemo podižemo si raspoloženje. Ako mislimo s uzbuđenjem o onome što želimo veće su šanse da ćemo to ostvariti nego ako o toj istoj stvari mislimo s nekakvom ogorčenošću, ljubomorom ili očajem. Zašto? Zato što nas negativne emocije zatvaraju. Kada imamo pozitivne emocije sposobni smo primjećivati stvari oko sebe na drugačiji način, inspirativni smo, prepuni ideja, spremni smo pokušati nešto novo, unijeti promjene u svoj život, riješiti "probleme" koji su nas kočili, gledati svijet bez predrasuda, otkriti nešto potpuno novo o sebi i ljudima oko sebe, saznati što zaista želimo, ali i što sve imamo.
Sve dok i dalje ne dobivamo stvari koje želimo, a nastavljamo očajavati zbog njih, znači da nešto krivo radimo.
- 13:05 -
ponedjeljak, 11.01.2016.
Zašto smo toliko ovisni o tuđem mišljenju?
Danas sam razmišljala kako je smiješno koliko ljudi zapravo pate od tuđeg mišljenja.
Mnogi od njih će reći da nisu u toj grupi ljudi, glumiti će flegmatike i reći da ih "zaboli" što drugi kažu. Većina "alternativaca" toliko će se truditi da budu "drugačiji" od drugih, da će u isto vrijeme postajati "isti" kao svi ostali "alternativci" koji vole "drugačije" stvari. Neki od njih će govoriti kako izgled uopće nije važan segment života, a u shoppingu će provesti više vremena od prosječne "šminkerice" dok ne nađu baš taj jedan "unikatan" i posve "drugačiji" odjevni predmet. Isto tako će biti i kod spremanja za izlazak. Znala sam se jako iznenaditi kada bih vidjela kojim "tipovima" osoba najduže treba da se dotjeraju za van. Ali oni nisu "šminkeri", oni ne pate od izgleda, oni su potpuno "drugačiji" od drugih - sve to postoji samo zato što je netko ovisan o nečijem mišljenju.
Što to uopće znači "drugačiji" od drugih? To je pojam koji svi često koristimo, ali zapravo i nema baš nekog smisla. Svi smo mi drugačiji, ne postoje dvije identične osobe. Ali svi se možemo svrstati u neki kalup. I u tim brojnim kalupima, opet smo svi potpuno drugačiji, samo dijelimo određene afinitete s nekom grupom ljudi pa se kategoriziramo s njima.
Zašto se u tome opet silno želimo dokazati da nismo poput drugih na način da to vide i prepoznaju drugi ljudi, ako već i sami znamo da smo "unikatni"? I zašto tražimo potvrdu drugih ljudi za vlastita postignuća? Što dobivamo od toga da netko od stotinu prijatelja na facebooku vidi kako ste super zgodni i istrenirani pa poslije kaže "wow, kako ona ženska ima dobre trbušnjake" ili "fak, vidi ove umišljene glupače". Što god napravili, komentari na to će uvijek biti različiti. Svatko će neki čin vidjeti na svoj način, na jedini način koji zna. Netko će biti ljubomoran, netko ljut, netko sretan, netko ponosan, netko inspiriran. Ovisit će o tome kakva je taj netko osoba.
Njihova reakcija nema veze s time što mi radimo. Ima veze samo s onim kako oni gledaju svijet. Ako su nezadovoljni ili nesretni vjerojatno će imati negativnu reakciju, bez obzira na to da li se radi o pozitivnom činu. Mislim da se takvi ljudi danas zovu hejteri. :) I obrnuto, naravno. Pozitivna osoba će u svemu vidjeti nešto dobro i pozitivno odreagirati.
Dakle, čega nas je tako strah kada brinemo o tuđem mišljenju? Zašto nismo sami sebi dovoljna potvrda da smo nešto dobro napravili, zašto to tražimo od drugih? Bi li nas bilo strah "neuspjeha" kada bi znali sa sigurnošću da nitko za njega neće saznati? Bismo li možda više toga pokušavali i isprobavali kada ne bi znali za pojam "sramote"?
Većina stvari koje radimo i ne radimo, takve su upravo iz razloga što robujemo tuđim mišljenjima. Kao da je normalno da je to na prvom mjestu. I normalno je da smo doma ono tko jesmo, a da vani imamo zaštitni sloj na sebi. Da slučajno netko ne bi pomislio da smo ludi ako smo u nekom trenutku toliko sretni da zaplešemo na gradskom trgu u sred bijela dana.
Od malena smo naučeni tražiti potvrdu "starijih" da smo nešto napravili kako treba. Njihov ponos i sreća bili su nam potrebni da se mi osjećamo dobro što smo uspješno izvršili neki zadatak. Ali danas smo mi odrasli. Možemo li onda sami sebi pljeskati u tišini i osjećati se odlično? Biti tihi heroj? Ili nam je baš uvijek potreban netko da nas pohvali?
Možemo li iskazivati sreću na mjestima gdje bi nas drugi čudno gledali? Ili ćemo ju nekad na takvom mjestu iskazati upravo iz razloga da dokažemo drugima da smo "posve drugačiji od drugih" i da nas "nije briga što oni misle"? Možemo li ikada zaista biti slobodni od tuđih mišljenja?
Vjerujem da možemo. Ali prvo bi trebali postati svjesni u kojoj mjeri njima robujemo.
- 15:52 -
petak, 08.01.2016.
Drugo malo novogodišnje čudo
Osim što sam prestala pušiti, prestala sam i gristi nokte. Znam, grozna navika. Bolje rečeno, bolest.
Oni koji to nisu radili ne mogu razumjeti sam problem tog groznog čina i zbog čega je tako teško prestati. Dok žudiš za prekrasnim dugim noktima koje možeš lakirati u svakakve divne boje, istovremeno ih grizeš i svaki dan gledaš kako su sve kraći i ružniji. Wtf? U pušenju sam barem mislila da uživam.
Najgore od svega je što svaki put kada grizeš razmišljaš kako ćeš prestati čim to nešto završiš, kako je to zadnji koji grizeš i kako ćeš to brzo riješiti, evo samo što nisi. I tako godinama. I vrijeme prolazi grizući i čekajući, zavaravajući se.
Konačno se prije dva dana desio onaj "klik" kada sam se ulovila u jednoj od tih svojih seansi griženja, pogledala svoje ruke i rekla sama sebi: e pa dosta mi je. Od tada ih nisam ni taknula. To mi se još nikada nije dogodilo, iako sam isto kao i kod pušenja, pokušavala prestati na razne načine.
Razmišljajući o svemu tome, došla sam do jednog važnog pitanja. Zašto baš sada? Zašto sam odjednom u tjedan dana uspjela zaustaviti svoje dvije grozne dugogodišnje navike, i to kao od šale? Bez zamjenskih stvarčica, bez neke snažne volje, bez mučenja. Shvatila sam zašto.
Zato što nikada do sada nisam bila ovoliko mirna i svjesna same sebe, svjesna svojih riječi i djela. Zadnjih mjesec dana punom parom radim na sebi, educiram se po pitanju smisla života, naše svijesti i sposobnostima mozga, meditiram skoro svaki dan desetak minuta (barem nastojim meditirati) i što je najvažnije, trudim se biti svjesna svake svoje emocije. Nevjerojatno je što čovjek može postići kada postane svjestan svojih emocija i kada počne ne prihvaćati "loše" emocije. Kada jednostavno shvati da se ne želi osjećati loše, da ne želi misliti o nečemu ako mu to nešto stvara negativnu energiju, da ne želi ovisiti o drugim ljudima i njihovim raspoloženjima, da želi sam stvarati svoje raspoloženje i svoj život.
Naravno da ima stvari za koje bismo mogli reći da nam se ne sviđaju, a prisiljeni smo ih raditi, i kako se tada oduprijeti lošoj emociji. U tom slučaju samo je potrebno promijeniti način gledanja jer tada se to nešto počinje mijenjati. Svi to znamo, ali ne može se reći da svi to i primjenjujemo. A tako je jednostavno.
Moj zaključak je da ne bi prestala pušiti niti gristi nokte da se nisam osvjestila, da nisam izašla iz svojih okvira razmišljanja, da nisam promijenila neka svoja duboka uvjerenja i preispitala sve što trenutno radim i zbog čega to radim, da se nisam okrenula sadašnjosti. Život mi se već potpuno promijenio, a tek sam zagrebala površinu.
- 09:19 -
četvrtak, 07.01.2016.
Idealno vrijeme za kreiranje
Početak nove godine uvijek je idealan za nove kreacije.
Nikada nisam držala do novogodšnjih odluka (samo sam ih uporno pisala u svoje blokiće), ali ove godine nešto divno se dogodilo. Moja novogodišnja čuda počela su se manifestirati.
S početkom godine, točnije 2.1., došla sam do spoznaje da ću od tog trenutka nadalje biti nepušač. Bila sam pušač 15 godina i na razne načine pokušavala prestati. Zadnjih par godina postala sam toliko očajna od neuspjelih pokušaja da sam samu sebe uvjerila kako je to moj stil života, kako pušim jer to želim i kako uživam u svakom uvučenom dimu. Jednostavno više nisam vidjela smisao života nepušača (svaki pušač će ovo vjerojatno razumjeti, nepušač definitivno neće). No prije 5 dana slučajno sam naišla na jednu knjigu koja govori o tome kako je lako prestati pušiti. Hah, da i to vidim.
Malo je reći da sam ju progutala u jednu noć i odlučila zapaliti svoju zadnju cigaretu (što autor i sam sugerira).
Naravno da ne postoji garancija da više nikada neću zapaliti, ali poprilično sam sigurna da neću još jako puno godina. I to iz razloga što se za razliku od prijašnjih pokušaja prestanka ovaj put vidim kao nepušač, ne moram se truditi to postati.
Tako je lijepo kada shvatiš da si samo ti kreator svog života i da će ti biti onako kako zamišljaš, da ćeš biti ono što misliš.
Da nisam o tome razmišljala, ne bi mi nikada palo na pamet ostaviti se takvog "gušta" kao što je pušenje cigareta.
I što je najbolje, to je samo jedno od mojih čuda. A ovaj blog je uzrokovan upravo njima.
.
Oznake: prestanak pušenja
- 20:01 -
