ponedjeljak, 18.01.2016.
"Reprogramiranje" mozga
Fascinantno je s koliko moćnim alatom hodamo po svijetu, ne znajući uopće sve njegove opcije. To je kao kad kupite neku novu moćnu televiziju, namjestite kanale koji su vam poznati i nastavite gledati omiljene serije, a uputstva bacite u smeće. Jer što će vam opcije za poboljšanje slike, snimanje, radio, pozadinska svjetla itd., kada vam je i ovako dobro.
Rekli bismo da naš mozak radi "sto na sat", stalno nešto razmišljamo. Proizvodimo 60 do 70 tisuća misli u jednom danu, pa valjda nešto korisno i smislimo. Ali 90 % tih misli iste su kao dan prije. Nije li to onda jako spor korak naprijed?
S obzirom na sva "novija" znanstvena istraživanja koja sve više dokazuju na koji način naše misli utječu na naše emocije, i kako smo zapravo sami odgovorni za njih, zbog čega više ljudi ne radi na "reprogramiranju" svog mozga? Nitko nam ne može "usaditi" određene misli, mi smo ti koji razmišljamo i odlučujemo koje ćemo misli prihvatiti, a koje izbaciti. Stavovi i duboka uvjerenja koja imamo postoje upravo zato jer smo neke misli jako često ponavljali. Pa ako nam neka od tih uvjerenja ne služe, zašto ih ne bi preispitali i promijenili?
Ako smo u godinama u kojima bi već trebali imati obitelj, ali još nemamo niti partnera, zašto ne preispitamo misli i emocije koje imamo u vezi ljubavi? Ne možemo kriviti druge ljude i okolnosti za nešto što nama nedostaje u životu. Isto je i s novcem. Ako nemamo dovoljno novaca za sve što bi htjeli, da li možda nešto krivo radimo? Ako nešto krivo radimo, znači da nešto krivo i mislimo. Pa zašto ne bi "reprogramirali" te misli i poslužili se nekima koje će nam bolje služiti?
Ali nije to tako "jednostavno". Ljudi imaju jaku potrebu biti u pravu, pa čak i kada im to uvjerenje s kojim žele "pobijediti" ništa dobro ne donosi. Dapače, najčešće im samo šteti.
A ono što pridodaje na težini "rješavanja" tih loših uvjerenja je upravo činjenica da većine njih nismo niti svjesni. To su obrasci po kojima živimo, način na koji smo odgojeni. Teško je u svemu tome shvatiti da možda, po pitanju nekih stvari, cijeli svoj život živimo potpuno krivo.
Isto kao što se svaki program može reprogramirati da radi bolje i efikasnije, tako može i naš mozak. Svi mi sami biramo da li ćemo reći "takav sam i gotovo" ili ćemo preispitati što je to "takvo" i zašto je tu. A ako odlučimo preispitati, time smo već napravili prvi korak prema promjeni. U mozgu se u tom trenutku stvaraju nove veze među živčanim stanicama, a stare i nepotrebne se gube. Pa izbacimo onda što više tih starih i nepotrebnih i napravimo potpuno nove koje će nas dovesti tamo gdje želimo.
Oznake: mozak, misli, promjene
- 15:25 -
srijeda, 13.01.2016.
Proizvodnja emocija
Svi težimo onom osjećaju koji imamo kada dobijemo ili kupimo nešto. Malo, veliko, potrebno, nepotrebno, ukrasno, praktično, nije važno. Svakoga nešto veseli. I svi znamo da su to kratkotrajni osjećaji. A tu stvar koju dobijemo/kupimo uglavnom je potrošna roba i nakon nekog vremena ćemo opet morati kupiti novu.
Stalno se vrtimo u krug. Želimo nešto, nekad očajavamo jer to još ne možemo imati, štedimo, nestrpljivi smo, čekamo. Nakon toga dobijemo to, sretni smo neko kratko vrijeme, s vremenom uzmemo to zdravo za gotovo, ponovno želimo. Nekad nismo niti sretni kada to nešto dobijemo jer toliko toga mislimo da nam još treba da ne možemo uživati u onome što imamo. Nekad niti ne vidimo ono što možemo imati jer smo previše koncentrirani na ono što nemamo.
Ako već težimo osjećaju koji ćemo imati kada dobijemo željeno, zašto taj osjećaj ne stvorimo sami? Zamislimo da imamo u rukama novi mobitel koji već jako dugo gledamo u izlogu, da vozimo automobil koji želimo godinama, da smo dobili na lotu i da moramo odlučiti kako ćemo preraspodijeliti novce... Već sama pomisao na sve te stvari izaziva uzbuđenje i sreću! Ali onda progovori "razum" koji kaže da to ne možemo imati i vrati nas u stanje neostvarenih želja.
No koliko nam se želja već ostvarilo, a da ih više nismo niti svjesni? Ovaj stari mobitel koji imamo u rukama vrlo vjerojatno je jednom bio želja. Jesmo li i dalje sretni što ga imamo? Najčešće nismo, izašao je nedavno bolji model, ovaj je već stari... Pa ako su ti osjećaji zaista tako kratkotrajni, zašto si ih ne bi izazivali sami i proživljavali u mislima sve ono što želimo? Zašto si ne bismo proizveli emocije koje želimo? Tijelo ionako ne poznaje razliku između zamišljenog i "stvarnog". Primjerice, kada smo gladni i netko spomene neku ukusnu hranu, odmah nam "krenu" sline jer tijelo automatski stvara ono što je potrebno za probavu, ne zna da ta hrana koju smo zamislili nije tu.
Nekome se to može činiti kao glupa ideja, "kako ću biti sretan zbog zamišljenog auta kada se i dalje moram voziti u ovoj krntiji?". Ali zamišljanjem lijepih stvari, emocijama koje tada pobuđujemo podižemo si raspoloženje. Ako mislimo s uzbuđenjem o onome što želimo veće su šanse da ćemo to ostvariti nego ako o toj istoj stvari mislimo s nekakvom ogorčenošću, ljubomorom ili očajem. Zašto? Zato što nas negativne emocije zatvaraju. Kada imamo pozitivne emocije sposobni smo primjećivati stvari oko sebe na drugačiji način, inspirativni smo, prepuni ideja, spremni smo pokušati nešto novo, unijeti promjene u svoj život, riješiti "probleme" koji su nas kočili, gledati svijet bez predrasuda, otkriti nešto potpuno novo o sebi i ljudima oko sebe, saznati što zaista želimo, ali i što sve imamo.
Sve dok i dalje ne dobivamo stvari koje želimo, a nastavljamo očajavati zbog njih, znači da nešto krivo radimo.
- 13:05 -
