srijeda, 13.01.2016.
Proizvodnja emocija
Svi težimo onom osjećaju koji imamo kada dobijemo ili kupimo nešto. Malo, veliko, potrebno, nepotrebno, ukrasno, praktično, nije važno. Svakoga nešto veseli. I svi znamo da su to kratkotrajni osjećaji. A tu stvar koju dobijemo/kupimo uglavnom je potrošna roba i nakon nekog vremena ćemo opet morati kupiti novu.
Stalno se vrtimo u krug. Želimo nešto, nekad očajavamo jer to još ne možemo imati, štedimo, nestrpljivi smo, čekamo. Nakon toga dobijemo to, sretni smo neko kratko vrijeme, s vremenom uzmemo to zdravo za gotovo, ponovno želimo. Nekad nismo niti sretni kada to nešto dobijemo jer toliko toga mislimo da nam još treba da ne možemo uživati u onome što imamo. Nekad niti ne vidimo ono što možemo imati jer smo previše koncentrirani na ono što nemamo.
Ako već težimo osjećaju koji ćemo imati kada dobijemo željeno, zašto taj osjećaj ne stvorimo sami? Zamislimo da imamo u rukama novi mobitel koji već jako dugo gledamo u izlogu, da vozimo automobil koji želimo godinama, da smo dobili na lotu i da moramo odlučiti kako ćemo preraspodijeliti novce... Već sama pomisao na sve te stvari izaziva uzbuđenje i sreću! Ali onda progovori "razum" koji kaže da to ne možemo imati i vrati nas u stanje neostvarenih želja.
No koliko nam se želja već ostvarilo, a da ih više nismo niti svjesni? Ovaj stari mobitel koji imamo u rukama vrlo vjerojatno je jednom bio želja. Jesmo li i dalje sretni što ga imamo? Najčešće nismo, izašao je nedavno bolji model, ovaj je već stari... Pa ako su ti osjećaji zaista tako kratkotrajni, zašto si ih ne bi izazivali sami i proživljavali u mislima sve ono što želimo? Zašto si ne bismo proizveli emocije koje želimo? Tijelo ionako ne poznaje razliku između zamišljenog i "stvarnog". Primjerice, kada smo gladni i netko spomene neku ukusnu hranu, odmah nam "krenu" sline jer tijelo automatski stvara ono što je potrebno za probavu, ne zna da ta hrana koju smo zamislili nije tu.
Nekome se to može činiti kao glupa ideja, "kako ću biti sretan zbog zamišljenog auta kada se i dalje moram voziti u ovoj krntiji?". Ali zamišljanjem lijepih stvari, emocijama koje tada pobuđujemo podižemo si raspoloženje. Ako mislimo s uzbuđenjem o onome što želimo veće su šanse da ćemo to ostvariti nego ako o toj istoj stvari mislimo s nekakvom ogorčenošću, ljubomorom ili očajem. Zašto? Zato što nas negativne emocije zatvaraju. Kada imamo pozitivne emocije sposobni smo primjećivati stvari oko sebe na drugačiji način, inspirativni smo, prepuni ideja, spremni smo pokušati nešto novo, unijeti promjene u svoj život, riješiti "probleme" koji su nas kočili, gledati svijet bez predrasuda, otkriti nešto potpuno novo o sebi i ljudima oko sebe, saznati što zaista želimo, ali i što sve imamo.
Sve dok i dalje ne dobivamo stvari koje želimo, a nastavljamo očajavati zbog njih, znači da nešto krivo radimo.
- 13:05 -
petak, 08.01.2016.
Drugo malo novogodišnje čudo
Osim što sam prestala pušiti, prestala sam i gristi nokte. Znam, grozna navika. Bolje rečeno, bolest.
Oni koji to nisu radili ne mogu razumjeti sam problem tog groznog čina i zbog čega je tako teško prestati. Dok žudiš za prekrasnim dugim noktima koje možeš lakirati u svakakve divne boje, istovremeno ih grizeš i svaki dan gledaš kako su sve kraći i ružniji. Wtf? U pušenju sam barem mislila da uživam.
Najgore od svega je što svaki put kada grizeš razmišljaš kako ćeš prestati čim to nešto završiš, kako je to zadnji koji grizeš i kako ćeš to brzo riješiti, evo samo što nisi. I tako godinama. I vrijeme prolazi grizući i čekajući, zavaravajući se.
Konačno se prije dva dana desio onaj "klik" kada sam se ulovila u jednoj od tih svojih seansi griženja, pogledala svoje ruke i rekla sama sebi: e pa dosta mi je. Od tada ih nisam ni taknula. To mi se još nikada nije dogodilo, iako sam isto kao i kod pušenja, pokušavala prestati na razne načine.
Razmišljajući o svemu tome, došla sam do jednog važnog pitanja. Zašto baš sada? Zašto sam odjednom u tjedan dana uspjela zaustaviti svoje dvije grozne dugogodišnje navike, i to kao od šale? Bez zamjenskih stvarčica, bez neke snažne volje, bez mučenja. Shvatila sam zašto.
Zato što nikada do sada nisam bila ovoliko mirna i svjesna same sebe, svjesna svojih riječi i djela. Zadnjih mjesec dana punom parom radim na sebi, educiram se po pitanju smisla života, naše svijesti i sposobnostima mozga, meditiram skoro svaki dan desetak minuta (barem nastojim meditirati) i što je najvažnije, trudim se biti svjesna svake svoje emocije. Nevjerojatno je što čovjek može postići kada postane svjestan svojih emocija i kada počne ne prihvaćati "loše" emocije. Kada jednostavno shvati da se ne želi osjećati loše, da ne želi misliti o nečemu ako mu to nešto stvara negativnu energiju, da ne želi ovisiti o drugim ljudima i njihovim raspoloženjima, da želi sam stvarati svoje raspoloženje i svoj život.
Naravno da ima stvari za koje bismo mogli reći da nam se ne sviđaju, a prisiljeni smo ih raditi, i kako se tada oduprijeti lošoj emociji. U tom slučaju samo je potrebno promijeniti način gledanja jer tada se to nešto počinje mijenjati. Svi to znamo, ali ne može se reći da svi to i primjenjujemo. A tako je jednostavno.
Moj zaključak je da ne bi prestala pušiti niti gristi nokte da se nisam osvjestila, da nisam izašla iz svojih okvira razmišljanja, da nisam promijenila neka svoja duboka uvjerenja i preispitala sve što trenutno radim i zbog čega to radim, da se nisam okrenula sadašnjosti. Život mi se već potpuno promijenio, a tek sam zagrebala površinu.
- 09:19 -
