subota, 11.06.2016.
Izlike, izlike...
Zašto je nama ljudima tako lako smisliti izliku? Za sve u životu. Nekako smo u stanju automatski to napraviti kada dobijemo neko pitanje koje nam se ne sviđa; kada se osjećamo ugroženo. Zašto uopće shvaćamo neka pitanja na način da mislimo da se moramo opravdavati? Sebi ili drugima. Najčešće i jednima i drugima istovremeno.
Od banalnog, već poznatog primjera kada ljudi krive kišu ili nedostatak vremena za to što ne trče ili se ne rekreiraju. Ako se nekome zapravo neda trčati, čemu izlike? Zašto na pitanje o tome jednostavno ne odgovori: "Neda mi se, ne mogu se nikako natjerati." Jer bi tada ispao slabić? Ako misli da mora zataškati tu istinu, onda on ima takvo mišljenje o sebi. I važnije mu je prikriti to kako ne bi ispao takav u tuđim očima, nego što mu je važno kakav ispada sam sebi i što je još važnije, što radi sam sebi s time što ne trči (zdravstveni problemi, debljina itd.). Opet se vraćam na temu o kojoj sam već pisala, a to je koliko zapravo robujemo tuđim mišljenjima.
Ali izlike za trčanje su najmanji "problem". Većina ljudi ima izlike za sve u životu što nisu uspjeli ili misle da neće uspjeti. Jer u tom silnom "neuspjehu" najvažnije je zamaskirati se dobrom izlikom.
Ljudi koji razmišljaju o svemu što rade, koji odluče preuzeti stvari u svoje ruke i napraviti si život kakav žele, takvi ljudi se stalno preispituju. A kada naiđu na izliku, to ne upućuje na dobro iz više razloga. Jedan od glavnih razloga je upravo taj što nismo iskreni sami sa sobom, što ne stojimo iza onoga što radimo, što ne znamo vlastite prioritete i što nam je još uvijek važnije kakav dojam ostavljamo na van nego što sebi radimo i kako živimo.
Zato birajmo promjenu i rješavajmo se izlika. 
- 16:40 -
