ponedjeljak, 11.01.2016.
Zašto smo toliko ovisni o tuđem mišljenju?
Danas sam razmišljala kako je smiješno koliko ljudi zapravo pate od tuđeg mišljenja.
Mnogi od njih će reći da nisu u toj grupi ljudi, glumiti će flegmatike i reći da ih "zaboli" što drugi kažu. Većina "alternativaca" toliko će se truditi da budu "drugačiji" od drugih, da će u isto vrijeme postajati "isti" kao svi ostali "alternativci" koji vole "drugačije" stvari. Neki od njih će govoriti kako izgled uopće nije važan segment života, a u shoppingu će provesti više vremena od prosječne "šminkerice" dok ne nađu baš taj jedan "unikatan" i posve "drugačiji" odjevni predmet. Isto tako će biti i kod spremanja za izlazak. Znala sam se jako iznenaditi kada bih vidjela kojim "tipovima" osoba najduže treba da se dotjeraju za van. Ali oni nisu "šminkeri", oni ne pate od izgleda, oni su potpuno "drugačiji" od drugih - sve to postoji samo zato što je netko ovisan o nečijem mišljenju.
Što to uopće znači "drugačiji" od drugih? To je pojam koji svi često koristimo, ali zapravo i nema baš nekog smisla. Svi smo mi drugačiji, ne postoje dvije identične osobe. Ali svi se možemo svrstati u neki kalup. I u tim brojnim kalupima, opet smo svi potpuno drugačiji, samo dijelimo određene afinitete s nekom grupom ljudi pa se kategoriziramo s njima.
Zašto se u tome opet silno želimo dokazati da nismo poput drugih na način da to vide i prepoznaju drugi ljudi, ako već i sami znamo da smo "unikatni"? I zašto tražimo potvrdu drugih ljudi za vlastita postignuća? Što dobivamo od toga da netko od stotinu prijatelja na facebooku vidi kako ste super zgodni i istrenirani pa poslije kaže "wow, kako ona ženska ima dobre trbušnjake" ili "fak, vidi ove umišljene glupače". Što god napravili, komentari na to će uvijek biti različiti. Svatko će neki čin vidjeti na svoj način, na jedini način koji zna. Netko će biti ljubomoran, netko ljut, netko sretan, netko ponosan, netko inspiriran. Ovisit će o tome kakva je taj netko osoba.
Njihova reakcija nema veze s time što mi radimo. Ima veze samo s onim kako oni gledaju svijet. Ako su nezadovoljni ili nesretni vjerojatno će imati negativnu reakciju, bez obzira na to da li se radi o pozitivnom činu. Mislim da se takvi ljudi danas zovu hejteri. :) I obrnuto, naravno. Pozitivna osoba će u svemu vidjeti nešto dobro i pozitivno odreagirati.
Dakle, čega nas je tako strah kada brinemo o tuđem mišljenju? Zašto nismo sami sebi dovoljna potvrda da smo nešto dobro napravili, zašto to tražimo od drugih? Bi li nas bilo strah "neuspjeha" kada bi znali sa sigurnošću da nitko za njega neće saznati? Bismo li možda više toga pokušavali i isprobavali kada ne bi znali za pojam "sramote"?
Većina stvari koje radimo i ne radimo, takve su upravo iz razloga što robujemo tuđim mišljenjima. Kao da je normalno da je to na prvom mjestu. I normalno je da smo doma ono tko jesmo, a da vani imamo zaštitni sloj na sebi. Da slučajno netko ne bi pomislio da smo ludi ako smo u nekom trenutku toliko sretni da zaplešemo na gradskom trgu u sred bijela dana.
Od malena smo naučeni tražiti potvrdu "starijih" da smo nešto napravili kako treba. Njihov ponos i sreća bili su nam potrebni da se mi osjećamo dobro što smo uspješno izvršili neki zadatak. Ali danas smo mi odrasli. Možemo li onda sami sebi pljeskati u tišini i osjećati se odlično? Biti tihi heroj? Ili nam je baš uvijek potreban netko da nas pohvali?
Možemo li iskazivati sreću na mjestima gdje bi nas drugi čudno gledali? Ili ćemo ju nekad na takvom mjestu iskazati upravo iz razloga da dokažemo drugima da smo "posve drugačiji od drugih" i da nas "nije briga što oni misle"? Možemo li ikada zaista biti slobodni od tuđih mišljenja?
Vjerujem da možemo. Ali prvo bi trebali postati svjesni u kojoj mjeri njima robujemo.
- 15:52 -
