moćna kuhača

mali degenerik kaže: "mama mama,ja bi se kupao sutra s ribom koju sam danas uhvatio!"
slučajni prolaznik kaže: "ali ta riba će ti uginuti do sutra"
degenerikova mama kaže: "ma nema veze,nek krepa, voli se on kupa tako i sa krepanim ribama."

eto dragi moj, takav razgovor sam danas čuo. što više treba reći? valjda je sunce svima udarilo u glavu. uglavnom-neću puno gudit. imam posla ovih dana, pa ono. tko me treba, nek mi se javi na mobitel, odgovaram mms-ovima raznih sadržaja (treba potrošit onih 500 mms-ova).

pitate se odakle mi ovaj naslov? iz gimnazijskih dana,to je bila rečenica iz jednog od tekstova u knjizi iz njemačkog. kasnije smo ju prepravili u bećarac,koji smo čak i otpjevali. i to sve nešto u sitlu:
"Klimaanlage hat sich eingeschaltet
durch das Fenster vidim ja komarce"

pies-osobno (a nisam dugo,moram): repriziraju Kinesku plažu...sretan sam sad kao malo prase kad preživi Božić. u to ime i svira:
Diana Ross and The Supremes - Reflections

živi i zdravi bili!

sad par dana neće biti postova. očekujem pismeni,očekujem goste iz Zg, očekujem nesvjestice od alkohola, očekujem novih okot zečeva, očekujem Sudnji dan i dobitak na lotu isti dan...uglavnom-idem skupljati materijal, pa se javim tamo negdje oko ponedjeljka. mislim,javio bih se ja i ranije, ali susjedi mahnito zaključavaju svoje wlan routere....eto.živili.

danas mi se opet dogodila jedna od“ovo je idealno za blog“ situacija. Imam jednu poznanicu koja mi svake godine čestita rođendan, Božić, Uskrs i tako to. Ne bi to bilo previše čudno,ali mi nikad nismo bili pretjerano intimni (shvatite to kako hoćete-to je jedna iz one faze sviranja po birtijama), čak dapače-nismo se vidjeli već dvije godine najmanje,ako ne i tri. Tek ponekad čujem od ljudi koji ju viđaju da me pozdravila. Danas sam trebao poslati poruku kolegici sa faksa, koje se zove jednako kao i moja čestitarka. I naravno-pogađate, poruka je slučajno otišla na krivi broj. Tu bi se priča izgubila u običnosti, da nije stigao njen odgovor u stilu “pa bok! Dugo te nisam čula-otkud ti BAŠ DANAS na ovom broju?“. E sad...da znam,obogatio bi se na tome. A zašto je BAŠ DANAS bitan dio poruke? Zato što je danas njen rođendan, na koji sam ja naravno potpuno zaboravio. No, providnost mi se nasmiješila po tko zna koji puta, pa sam se elegantno izvukao, naravno uz nagradne bodove „pa čuj...ne mogu si priuštiti da zaboravim tvoj rođendan.“

Ne znam jesam se već bavio tom temom ovdje (pamćenje mi je u zadnje vrijeme poprilično loše-danas se nisam mogao sjetiti gdje sam ostavio auto), ali već me takve stvari progone duže vrijeme. Deja-vu mi je postao uobičajen, kao dobar dan teti u pekari. Često se sjetim nekih lica nekoliko sati prije nego ih sretnemčujemvidimdobijem neku informaciju o njima, a da nema nekog pretjeranog razloga da svoje minute posvećujem njima,pa to u pravilu i ne radim. Zaista će potražiti način da to unovčim, možda u tome leži moja velika šansa?

No dosta o mojim posebnim moćima. Posvetimo se malo drugima. Pričajmo o-laži! Znate li da ja nikada ne lažem? Možda zvuči malo čudno,ali s vremenom sam se uvjerio da je ljude lakše uvjeriti u lošu istinu nego u dobru laž. Laž ima onaj prepoznatljiv miris, zrak jednostavno zatreperi kad se ona pojavi. S istinom je puno lakše. I što je još zanimljivije, ljudi ću puno češće posumnjati u laž koja glumi istinu, nego u istinu koja glumi laž. A vještim odabirom riječi možete postići da svaka istina zvuči onako kako to slušatelj želi čuti. Poanta je u tome da budete toliko uvjerljivi, da onaj tko vas sluša neće ni pokušati promisliti o onome što mu pričate. Tako se rade i razne prodaje. Nema veze što vama baš ni ne treba polica osiguranja od šteta nastalih djelovanjem morskih valova jer živite u Slavoniji, ali ako je prodavač dovoljno dobar, on će vas uvjeriti da idući puta kad zakoračite u vlastito dvorište morate ponijeti pojas za spasavanje i peraje, jer se Panonsko more vratilo. Ako se već nije vratilo, onda se očekuje do kraja mjeseca, a onda je bolje biti spreman i imati policu osiguranja,nego da vam se dogodi da vam more odnese kulenove iz pušnice.

Moć sugestije je strašna stvar. Mislim da ću si ovo ljeto za zadatak dati da uvjerim vešmašinu da je ustvari lastavica. Uopće ne sumnjam u uspjeh svoje misije, jedino me malo zabrinjava što će se dogoditi ako, kad dođe jesen, moja vešmašina odluči sa ostalim pticama odletjeti ka jugu. Nemam ja sad love za novu vešmašinu.


Eto.osobnih poruka nema. Na predzadnji post su mi rekli da sam previše...nešto. nisam točno uhvatio trenutak što, svi su klimali glavama i slagali se s većim dijelom posta, ali im je opet bilo odlomaka koji su im bili malo previše...pretjerani. ja se slažem, jedino mislim da bi morali postići konsenzus oko toga što je to točno previše-naime, svatko je odabrao drugi odlomak.

A sad malo za nahranit winamp....
Ska Ringišpil – Molder

danas sam bio cijeli dan posvećen obrednim prežderavanjima, u najboljoj slavonskoj tradiciji, kako to i treba biti na kirv/b/aju. dosta priče, ukupno 9 sarmi, puno bezalkoholnih piva (ali nećeš ti logike-pije se bezalkoholno pivo i rakija), pola male svinje koja je još orije par dana veselo trčkarala po dvorištu,sad veselo trčkara po frižideru...

nakon kraćih proračuna, zaključio sam sa svoijm gostima da su nam se teme u međuvremenu promijenile-više se ne priča tko se kad gdje i koliko napio,nego tko je dobio koliko dana godišnjeg, tko ima kakvu satnicu, kakvi su bili svatovi toga i toga..tako sam i ja došao do zaključka:

1. prodajem auto
2. tražim bend
3. sviram svatove i sprovode

kad smo već kod sviranja...slučajno sam našao svoje slike sa svirki na jednom portalu...davni su to dani bili...
Novogradiško glazbeno ljeto 2003.
Novogradiško glazbeno ljeto 2004.
a evo nam i publike..mladost i radost na jednom mjestu

svirali smo mi još na pokojem novogradiškom glazbenom ljetu,jerbo smo bili pretplaćeni na tu manifestaciju najvećeg opsega u našem kraju...a bogami i na dočecima novih godina...:D
gledajući slike,mogu samo zaključiti-jebote,tako prekrasna gitara na tako prekrasno ružnom tipu.

zvao me Bob Dylan danas,kaže: "ajde stari,večeras sam u Vž, nađemo se nakon koncerta pa idemo u neku birtiju zapit, pa sutra krećemo dalje na turneju. znam da ne više ne voliš svirati velike turneje, pa ćemo ona odraditi ovu festivalsku...ajde,šta kažeš?". a ja mu mirno odgovaram; "neće mene nitko od moje palanke sa sarmom....autonomaš teški.ne sviram više nigdje gdje se ne mogu popišati na kukuruzovinu iza bine i gdje me neće ponuditi pravom šljivovicom".a ono..u Varaždinu muk.

eto,ajte sad zbogom,idem prodavat maglu,jer to mi izgleda najbolje ide.

pies:jel ovaj post treba ići pod fotografija,glazba,karijera,humor,obbrazovanje,osobno,priče,putopise,sport, umjetnost,zdravlje ili znanost?jer meni ima elemenata za sve...

Postoje dani kad jednostavno nemate inspiracije, kad se krećete po nekakvom koncu koji netko povlači ispred vas. U pravilu takve dane provedem radeći nešto u čemu uživam, jer tu najbolje dolazi do izražaja moja mazohistička crta. Pazi-ne volim kad je drugome lijepo jer sam strašno ljubomorno đubre, i nešto mora biti jebeno dobro da bi ja tome odao priznanje, ali isto tako ne volim kad je meni lijepo. Zato što onda dižem standarde, i znam da će bilo kakva promjena uzrokovati da mi ne bude više toliko lijepo.

To je i jedan od razloga zašto ne volim žene nakon orgazma. Ok, svršio sam, sad mi daj da na miru pokupim svoje stvari i posvetim se sam sebi. Obavili smo što se treba i sve 5. Ne znam kako je tebi bilo, u jednom trenu mi je čak i bilo stalo da ti bude lijepo, ali sad mi je apsolutno svejedno. I ne jebem priče o preuranjenoj ejakulaciji-gle sestro, ako ne znaš recept kako napraviti ukusno jelo, ni najkvalitetniji sastojci za isto ti neće pomoći da uživaš u njemu. Prema tome-žene su krive za svaku preuranjenu ejakulaciju. Uz malo razrade, teorija bi se mogla primjeniti i na impotenciju. Svi tvrde da je uzrok impotencije u 95% slučajeva psihološke prirode. Ok-znači, u glavi je. E pa sad...ako ti nisi uspjela doći do onog pravog centra u glavi, nema ni reakcije. I don't fucking dig you. Nešto ne štima, stvar ne radi..nema napona, nema struje, nema snage. Jednostavno i okrutno.

Ne izlazi mi već dva dana iz glave onaj razgovor sa sue. I sve više mislim da je u pravu. I imopotencija je jedan od kriterija odabira. I to onaj najokrutniji, koji daje najjaču pljusku egu, i njegovom i njenom. On misli: zemljo, otvori se zato što mi se nije digao, a ona forsira crvenilo flamenco tipa zato što mu se nije digao na nju. Ali tko bi se tu kome trebao ispričavati? Uobičajeni klišej je da se mi muški ispričavamo. Ali to je kao da se ispričate pijanom vozaču koji je naletio na vas automobilom; „jao,sori što sam ti dopustio da naletiš na mene svojim autom“. Pa to je jebeno apsurdno!! Primjenimo recept na žene: „Sori što mi se nije digao na tebe, jer: ne sviđaš mi se /smrdiš /smeta mi tvoja treća sisa /imaš sestru koja je zgodnija od tebe / ležiš u krevetu kao truplo sa toliko talenta za seks kao i bukva iz Šervudske šume /sam zaokupljen prebrajanjem uraslih dlaka na tvojim leđima...“. Jel vidite da to nema smisla? MI se ispričavamo NJIMA jer su ONE u nečemu zajebale. Alo jeboteee...

Pazi 'vamo: ja još uvijek sam određujem svoje kriterije što se tiče nekih stvari. Ako mi se ne diže na tebe, onda to znači da ne zadovoljavaš MOJE kriterije. S obzirom da ja to znam,a do neugodne situacije je došlo, to znači da ti forsaš i dalje. A to bi se kolokvijalno moglo protumačiti kao napad na moju osobu! I to napad seksualne prirode...jebote, doživiš konačno to seksualno zlostavljanje o kojem svi pričaju i onda se još moraš ispričavati zbog toga ili ti treba biti neugodno?!? Ima li ovaj svijet smisla?!?

Sad odgovor na pitanje koje si svi sad postavljate-kad se to njemu nije digao? Moj ego vodi statistiku o tome na ovaj način:
1. broj mojih orgazama
2. broj ženskih orgazama koje sam izazvao
3. broj ženskih orgazama za koje mislim/se misli da sam ih izazvao
4. broj koitusa koji su predugo trajali
5. broj koitusa koji su prekratko trajali
6. broj neuspjelih koitusa
7. razno

Iz priloženog je vidljivo da se dogodila i situacija da mi se nije digao. Priznajem, nisam imao srca reći dotičnoj da je jedino što na njoj vrijedi njena oralna sposobnost, i da sam najsretniji što je to prvo po redu obavila u najboljoj maniri i do kraja, pa ja ne moram doslovno „odrađivati“ one loše epizode nakon toga. Jednostavnije je bilo izvući se na nedizanje i šemu „jao, ovo mi se prvi puta dogodilo (da,stvarno se prvi puta dogodilo da NE želim da se seks ima „part two“). Nemam problema sa priznavanjem toga, jer omjeri prvih nekoliko stavki još uvijek igraju u mom timu, pa ono...

Zašto sam napisao ovaj post? Po prvi puta ne zbog sebe, nego zbog jednog vjernog fana koji mi se sinoć po ne znam koji puta žalio kako je imao, nakon duge suše, nekoliko one night standova, ali je sve to kurac, jer on želi nešto više. Stari moj, ti nisi emo..ti si emotivno impotentan. Bacaš drkicu na kozmičku povezanost duša, izmjenjivanje misli i tajnih pogleda, a ustvari ti se ne diže u tom smislu, jer ti je kriterij sjeban do granice neprepoznatljivosti. Očajnički žudiš za ženama, i onda kad konačno dođeš do njih, odradiš onaj mehanički dio, pa se zatvoriš u svoj svijet, potučen do koljena, jer te ego opet šamara emotivnom impotentnošću (ako ti treba slikovitije objasnit: tvoj mlohavi emotivni kuračić te mlati po čelu jer opet tragaš za Pegazom). Trgni se iz toga, ljubav ne postoji, bar ne u tom obliku u kom ju ti tražiš. Postoji seks, postoje hormoni, postoje kemijski spojevi koji su znanstveno objašnjeni. Postoje velike sise, hrpa love, britki jezici i moć u društvu, nakrcanost podacima i inteligencija-sve je to ljubav. Ali ne postoji još i ONO nešto što bi te guralo kroz život,ništa osim tvog ega. Ljubav se može racionalno objasniti. Pokušaj to shvatiti, jer to je izgleda jedina viagra koja ti može pomoći. Ne postoje emotivni bogalji, postoje emotivne budale, koje ne shvaćaju što se događa oko njih.

Nadam se da ste shvatili. Za one doslovno impotentne-kad vam se idući puta ne digne na nekoga, ne da se morate početi ispričavati, nego ju još i napadnite da je ona kriva. Ako mi ne vjerujete,vjerujte onoj staroj: uvijek kritiziraj ženi-ako ti ne znaš zašto, ona će znati. A za one emotivno impotentne-dobro došli, ova planeta na kojoj se nalazite se zove Zemlja, ima svoju atmosferu,gravitaciju i svoja pravila po kojima se igra. Nadam se da ćete uživati u boravku kod nas. Hvala.

np: Incubus – Paper Shoes

Danas sam prvi puta nakon 43 dana uzeo gitaru u ruke. Moram priznati da je bio pomalo čudan osjećaj..ali ništa što bi se zaboravilo. Prsti sami već pamte svih 6 žica, točno znaju svaku ogrebotinu na poznatom obliku. Kad sam otvorio kofer, iznenadio me onaj vječni miris dima i neprospavanih noći u šabloni a mol-F-G-C dok se pijana rulja na koljenima dere „..uvijek sam želio biti heroooooj,heroj uliceeee...“. recite što hoćete, ali to je bio moj mali komad neba i u potpunosti sam uživao u njemu. Danas me strah reći-i opet ću. Jer, to opet bi značilo da se moram prebaciti na svatove i sličnu prostituciju, „sijem žito, raste grahorica“ modele , što je još i podnošljivo, ali one u stilu „ja ga volim svaku veče dok on vozi crno meče“ me malo izbace iz ritma. Tako da ću tu morati pognuti glavu ako slučajno naletim na jednoga od onih „heroja“ koji su se klečeći zaklinjali u rokenrol kao pioniri nekad drugu Titu. Ali opet-novac je novac, i ako je to jedini način da ga zaradim radeći ono što volim...kume, izgori ti kesa!

Dok sam putovao iz Osijeka danas, u vlaku sam sreo dvije engleskinje. Ne znam zašto, ali engleskinje, potpuno tipično za njih, uvijek putuju u parovima, parovima u kojima je jedna nevjerojatno zgodna, dok je druga nevjerojatno nezgodna (u svakom smislu). Ove dvije su bile netipične engleskinje. Obje su bile-nezgodne. Znam da ljudi često znaju biti previše opterećeni svojim lokalnim problemima, ali ove dvije su me doslovno utušile svojom pričom o katolicima i protestantima, i njihovim vječnim borbama, u kraju iz kojeg one dolaze. Nakon skoro dva sata putovanja mi je pukao film, pa sam ih pitao koliko one u biti imaju godina i od kad su kod nas u Hrvatskoj, s obzirom da se jako dobro služe našim jezikom. Odgovor je bio: „paa..imamo 21 godinu,a tu smo od '94.“. Ok....dobro da ste mi rekle, curke moje drage..pazi sad kad vama tata opali priču o sretnom djetinjstvu u socijalizmu..nećete se izvući sve do Kutine, ako se ja uživim!

Kad sam konačno, nakon hrpe križarskih ratova, uspio stići kući, imao sam prekrasan odbor za doček. Pred vratima se poslagalo točno 7 mačaka. Da, dobro ste pročitali. Nesretna karakteristika moje obitelji je da moramo nahraniti i udomiti sve što nam uđe u dvorište. Tako smo prije pola godine počeli hraniti tri male mačkice, koje su dolutale tko zna od kuda. Nekoliko mjeseci kasnije, ekspert za spol svih živina na ovom svijetu (moja malenkost) je posumnjao da je ova što se udebljala 200% možda..ženka? Danas se ta moja sumnja potvrdila, kad je ista ta za sobom dovela i 4 mačića. Problem je u tome što ne želim raditi kolonije mačaka, bar ne u ovom životu, pa ih sad ima malo...previše. A jedna od dogmi u ovoj kući je „ne uzmi život!“. Jedino bezbolno rješenje za nas, a i za mace, je da ja požurim malo s nabavkom tog rotweilera. Nije da se ja nadam da će ih dotični pojesti (iako sam čuo i za takve slučajeve), nego samo da ih malo rastjera. Koliko znam, psi su poprilično posesivni što se prostora tiče, pa ne vjerujem da bi baš trpio goste na svom teritoriju. Pogotovo ne goste takve vrste. To je kao da od jedne ponosne američke obitelji zatražite da udome nekoliko iračkih siročića.

Počeo sam cijeniti male stvari u životu, i ponovno mi donose užitak-kao primjerice zvukovi. Zvuk napete žice na vratu gitare, zvuk motora u omiljenom oldtimeru, zvuk tišine dok šetam noću. E sad, ili sam pobudalio do kraja, ili spoznajem neke druge sfere...a možda mi se i energetski nivoi poprave,ha? Kako god bilo, i dalje sam strašan egotriper, pa mi i dalje najveći užitak donosi zvuk njenog smijeha izazvanog mojim glupavim komentarom ili facom kao iz enciklopedije zbunjenih lica.

np: opet Zabranjeno Pušenje, ovaj puta u suradnji sa fantastičnim ženskim zborom Arabeske, soundtrack za film Nafaka..dakle:

Zabranjeno Pušenje – Svadba Behari

Pred naletom luđačke euforije jučer, nisam stigao napisati „gdje sam bio, što sam radio, s kakvim izrazom na licu i slično“ post. Nakon dugo vremena bio sam na auto pijaci. To je jedna od obiteljskih crta-neki od istaknutijih članova moje obitelji su do temeljnog kapitala koji im je služio za ulaganje u društvo došli putem-šverca autima. A i meni samome je trgovina urođena. Uglavnom, da skratim-volim otići na takva mjesta. Uostalom, što bih pametnije radio nedjeljom dopodne?

Prvi problem koji bi se mogao nametnuti je taj što i hrpa drugih ljudi nema što za raditi nedjeljom dopodne, pa i oni kreću u križarski rat za ubijanjem vremena do ručka. Tako sam vidio da se deda od svojih sedamdesetak godina cjenka sa nekim tipom za-pazite sad-ipod!! Deda je vidio da to košta toliko i toliko novaca, zna da mu unuk ima jednog, a zna i koliko košta jer mu ga je on kupio, pa je odjednom uočio odličnu priliku za biznis, jer je ovaj (najvjerojatnije ukradeni,još je na njemu bila i glazba bivšeg vlasnika) bio u četvrtinu cijene. Zaista nevjerojatno, moram priznati-generacijski ponori se očito mogu vrlo uspješno premostiti (molim vas, nemojte javiti Juri Radiću-i tu će poželjeti graditi mostove, a onda smo otišli u kurac).

Tako, malo sam zujao, nisam našao ništa pametno, što zbog činjenice da sam kronično dekintiran, što zbog letargične nedjelje u kojoj sam se našao. Ali staro pravilo je da se sa pijace ne ide dok se nešto ne kupi. Srećom, knjige su idealne za ispunjavanje te obveze. Naime, cijena je smiješno niska. Tako sam primjerice prije par mjeseci kupio Shakespireova sabrana dijela na engleskom za deset kuna. Da, dobro ste pročitali, nije ni William više što je nekad bio. Ovaj pita sam bio nešto skromniji-za 5 kn sam kupio knjigu koja je već u prvih desetak sekundi obavila svoje osnovne funkcije-zabavila me i naučila nečemu. Naime...na čisto bijelim koricama piše zelenim slovima:

HUMOR
Zvonimir Drvar
EKSKLUZIVNO ZA PAMETNE

Inače je riječ o knjizi u kojoj autor čuva svoje infantilne pjesmice, grafite koje je pročitao, parole samoupravljanja prema propasti, te neke poprilično duhovite lajtmotive koji su, koliko god to čudno zvučalo, na tragu dobrih stand-up komičara. No ono što me osvojilo je to što sam se, čim sam kupio knjigu, odmah počeo šepuriti kao puran noseći pod rukom knjigu na kojoj piše „ekskluzivno za pametne“. Pomalo snobovski, kako bi rekla sue defender, ali istovremeno na rubu tragikomedije. To je kao da imate gitaru na kojoj piše „kvalitetna gitara“, ili tortu na kojoj mora stajati natpis „ukusna torta“. Tako ovdje piše ekskluzivno za pametne..srećom ,da bi štos bio potpun do kraja, iznad toga piše humor. Meni je osobno odlično pogođena finta, ali opet-to sam samo ja, ekskluzivno pametan, kako kaže moja najnovija knjiga, i iznimno sarkastičan.

Osobni odlomak:danas sam proveo iznimno ugodno poslijepodne sa već spomenutom sue defender. Po njenoj teoriji, s kojojm se u potpunosti slažem, s vremenom sve više postajemo snobovi, i to u onom socijalnom smislu. Biramo ljude s kojima ćemo stupati u kontakte, u razgovore, u odnose, u krevet...postaju nam sve izraženiji kriteriji koje netko mora zadovoljiti da bi uopće obratili pažnju na njega. I ne vidim ništa loše u tome, čak dapače. Ako već cijelo čovječanstvo kreće u smjeru „those who can, do“, zašto onda ne bi tako nešto primjenili i na naše društvene živote? Nije da samo na pustom otoku i da smo zadnji ljudi na planeti-izbor je poveći, pa ono...svakome po zasluzi. I sve to naravno treba ukomponirati sa onim neizbježnim procesom asocijalizacije, koji je kod nekih izraženij, dok je kod nekih još uvijek u povojima-ali sve je to evolucija, doći ćemo s vremenom na to. Između ostalog, i sam smisao interneta je u povezivanju ljudi, ali istovremeno i razdvajanju nekih drugih. Ying i yang modernog doba. Uglavnom, da ne klepećem dalje bez veze..i winamp se slaže sa mnom.

Np:Zabranjeno Pušenje – S tobom ili bez tebe

Neizbježna tema-nogomet. Posvuda se priča da treba obustaviti sve za vrijeme trajanja nogometnog prvenstva. Ja se slažem. Treba i deportirati nas nekolicinu koji smatramo da je to apsolutni idiotizam. Za iduće prvenstvo ću tražiti od fakulteta, ministra, države, pape – bilo koga, da mi dok traje negomet plati putovanje na neki pusti otok. Barem ću pokušati sačuvati zdrav razum na takvom mjestu.

Posvuda su. Ako nas ikada bude preuzimala neka druga rasa, mislim da će to najlakše napravit preko reklamnih kampanja za nogomet. Imamo navijačke: dresove, šalove, kape, zastavice, čarape, kondome, grudnjake, pjesme, piva, televizore, čips, jogurt, metle, stolice, alat za razbijanje betona, internetske pakete, ugljen za roštilj, wallpapere i melodije na mobitelima...jedino još ne postoje navijački aspirini (ili još bolje-apaurini), a ja bih baš to. Ok, recite da sam cijepljen od navijačkog gena, ili da mi je domoljublje oduzeto još u pradjedovom slučaju zajedno sa ostalom nacionaliziranom obiteljskom imovinom-sori ekipa, podnio sam zahtjev za denacionalizaciju, ali znate kako je to-traje i traje...čim bude gotovo, ja se javim, obećajem! Prvi na tribini ako treba!!

Evo, upravo na stolu gledam u bocu Iso-sporta. I na njoj piše-službeno piće hrvatske nogometne reprezentacije. Odlično-prodajte studentima službeno piće nogometne reprezentacije, tako im indirektno dajući do znanja da je to najbliže što će oni ikada profesionalnom nogometu prići. Nogomet - znate, onaj sport u kojemu 22 maloumna kretena, koji nisu sposobni složiti proširenu rečenicu a tekst himne ponavljaju za navijačima, natjeruju jednu loptu po igralištu 90 minuta, i tako nekoliko godina, a ostatak života provode trošeći svoj novac od ugovora...me ne bude tog novca puno...jedno 4280 vaših godišnjih primanja, ako upadnete na dobro mjesto nakon faksa. Šta ste ono rekli da studirate, pravo? A nemate vezu kažete?!? Onda su 8633 godišnja dohotka.

Gledam po gradu ovih dana, popularne su one zastavice koje stavite na staklo automobila. Pa eto.pravi domoljubni, „vatreni“ navijač ode u talijansku trgovinu, kupi kinesku zastavicu, stavi ju na auto, plati litru goriva uskoro deset kn, doveze se do kafića gdje gledajući u tursku plazmu pije hrvatsko navijačko pivo koje proizvodi nizozemska,austrijska ili njemačka pivovara, a nakon kolektivnog orgazma koji proizvede vodeći rezultat za „naše“ reprezentativce (sve redom ponosne face iz BIH,i njihova braća također) nakon zadnjeg sučevog zvižduka, ide sporednim putovima kući izbjegavajući policiju, jer ako ga uhvate i natjeraju da puše, proračun RH će se obogatiti za nekoliko tisuća kn, pa naš domoljub neće moći platiti ratu kredita talijanskoj, austrijskoj ili švicarskoj banci za pouzdani njemački „das auto“ koji vozi. Moram priznati da možda i razumijem: jedino mjesto gdje bi eventualno Hrvatska zaradila nešto je naš junak domoljubno-izbjegao.

Naravno, imajmo na umu da i iz tog proračuna treba naše nogometašiće nahraniti. Ne znam jeste li znali, ali svako od prva tri mjesta sa tih većih natjecanja se nagrađuje od strane RH. Po glavi mi zvoni podatak od 125 000 kn. Znate li koliko je to? To je kao da dva studenta stipendirate za po tisuću kn mjesečno, kroz 5 godina. Ali kakva korist od studenata, bitni su vatreni. Kad to pogledam s ove strane, čisto mi dođe žao-odmah bi išao platiti nekakvu kaznu, samo da podržim našu stvar-naše kockice.

Nemojte sad misliti da ja generalno imam nešto protiv stipendiranja sportaša. Nenenene...čak dapače-podržavam takve stvari. Evo recimo, Blanka Vlašić. Ona je toliko stipendirana da je morala isprazniti staro Kerumovo skladište da bi mogla trenirati na improviziranim spravama. Zato ona i ruši sve rekorde-prilikom mjerenja u dvorani gdje trenira su pomakli malo metar, pa ona jadna misli da skače na 201,a ono je ustvari 206. A i njen otac je masno zaradio na njoj...toliko da si može priuštiti čak i jedno fazoniranje brkova kod starog brice. I time je, po mom mišljenju, posve ravnopravan sa kriminalcima i seljačinama Mamićima, koji su iz ugovora Luke Modrića zaradili...koliko ono milijuna eura?18? Da, tu je to negdje...

Da pitate svakog iole ozbiljnijeg navijača, rekao bi vam da bi dao i svoju krv za vatrene. Pa ako bi dao krvi, zašto ne bi i pokoju kunu? Njima treba, a nama neće pomoći-i eto ti kršćanstva u navijanju!! Treba odmah organizirati kolektivne molitve prije i poslije utakmica, na kojima će se skupljati djeca i milodari.

Molim vas, tko ima veze sa Kaptolom ili još bolje, direktno sa Vatikanom, neka prezentira gospodi u haljinama moju ideju-ustupam vam sva autorska prava, za sićušnu naknadu od nekoliko tisuća kn, da si i ja mogu kupiti osnovne navijačke rekvizite, da me društvo ne izolira poput gubavca do kraja. Hvala.

np: Counting Crows - Insignificant

Priznajem, bio sam na premijeri filma „Seks i grad“. Zašto? Pa svaki pravi muškarac mora znati što „neprijatelj“ misli. A uostalom, nisam već dugo bio u kinu, Andrea me odvukla nakon što njen Dinko nije htio ni čuti za takvu avanturu, nego je objeručke prihvatio varijantu da ona onda ide s drugim Dinkom. Sada konačno znam kako je to glumiti dublera.

Da prijeđemo na recenziju samog filma. Za početak bi samo želio naglasiti da ću preskočiti sve one ženske detalje iz filma tipa „imala je takvu i takvu haljinu, dijamanti na ogrlici su bili jao, nosila je bisere,a tek one Manolice-model koji još nije ni izašao!“. Imajte na umu da sam ja ipak muškarac (kakav-takav,ali jedan od šestorice hrabrih u dvorani) i da ja takve pizdarije jednostavno-ne vidim. Mogu vam reći da su u voznom parku imali mercedes S500 i jednog custom ML-a, kojeg nije radio AMG.

Detalj koji je najveći minus filmu je što žene (naročito Charlotte) vrište. Tako da u nekim trenucima zaista preklinjete surround u kinima. Drugi minus je, što ako ste gledali seriju (a priznajem, iz pragmatičnih razloga jesam,4 sezone), onda ste vidjeli i film. Ako niste, pogledajte film i ne morate se mučiti sa serijom. Glavni motivi su jednostavno prekopirani, mislim da se čak i neki štosevi ponavljaju. Pa prijeđimo na to kako koja glumica izgledan nakon toliko kilometara filmske trake iza sebe.

Carrie – naravno, centralna faca filma je ona. Zaplet vjerojatno pogađate – konačno se treba udati za Facu, koji se btw. predstavlja imenom i prezimenom (to valjda nisu mogli izbjeći). E sad...linearno gledano, situacija teče u stilu crta točka crta. Tu moram napomenuti da su i najjednostavniji elektronički uređaji poput božićnih lampica zanimljiviji-oni bar imaju tri stanja (radi-ne radi-pokvareno) za razliku od ovih dvoje koji su ili zajedno ili su posvađani. Iako mi se Carrie fizički ne sviđa, moram priznati da u jednom trenutku promijeni boju kose i izgleda odlično, ali nažalost, to nije trajno stanje (what can you do-I'm a sucker for dark haired ones). Pokušalo se unijeti u film o glamuru i malo normalnog svijeta, pa tako Carrie dobija sidekicka u liku simpatične siromašne crnkinje Louise (dvije muhe jednim udarcem-em je crnkinja, em je siromašna-a opet pravi dokaz da i za nju ima mjesta na Manhattanu). Tu je provučen jedan dosta dobar štos o devijantnosti potrošačkog društva (Bozaniću,jel slušaš?). Tako se u filmu spominju trgovine za iznajmljivanje skupih dizajnerskih torbica i sličnih stvari. Samo se bojim da neće biti pravilno shvaćen, nego će se dogoditi baš suprotno – neki će kreten pokušati to otvoriti u Zagrebu, ako već ne postoji (obavijestite me ako imate ikakvih saznanja o tome,molim vas). Sve samo da bi se bilo glamurozno, makar i na par dana. Louise je tu i da se pojača poruka da i bogate,uspješne i slavne pate isti ovozemaljski problemi kao i običan puk. Ali da su ti problemi ipak rješivi, samo ako dočekate kraj filma budni.

Charlotte – njena uloga u filmu je minorna, osim što je žrtva poprilično infantilnog štosa na koji bi se svi trebali valjati po podu – pokupi nekakvu bakteriju unatoč svome oprezu, pa se usere u gaće-doslovno. Meni osobno nije bilo previše smiješno, ali se kino grohotom, vrlo damski, cerekalo. Kasnije se tokom filma sazna da je trudna, ali se priča ne bazira na tome previše. Jedino ima dobra povratna replika u trenutku kad Carrie uvjerava Charlotte da se ne treba toliko brinuti. Nešto u stilu „nothing bad can happen to you this year- you already shit your pants“.

Miranda – s obzirom da se u seriji već udala za konobara i rodila njegovo dijete, u filmu joj se nije moglo dogoditi ništa drugo osim da Steve nesretno skonča ili ju prevari. Po Steveovu sreću, dogodilo se ovo drugo. No i to je napravljeno samo zato da prati glavnu radnju kao sjena, jer junakinje istovremeno proživljavaju iste emotivne muke, kao što je soliranje na V-day. Naravno, u svrhu happy enda, priča se završava u 30 sekundi-oni odlaze kod bračne savjetovateljice na razgovor i u idućoj sceni se već nemilice ševe na krevetu. Poruka glasi: ljudi, ševite se što više možete, jer tako izbjegavate hrpu problema. U svrhu suradnje sa tom porukom, odustalo se i od Charlottinog puritanizma – čak dapače. S obzirom da se ona udala za Židova i posvojila Kineskinju, bilo je u redu i da malu djevojčicu uključe u razgovor četiri rospije o učestalosti seksualnih odnosa.
I da – jedina poznata sisa koja se vidi u cijelom filmu je Mirandina, a ne Samanthina. Kim Catrall je valjda tražila previsok honorar za skidanje. Uostalom, pa nije ona valjda glumica samo zbog svog tijela? :D

I tako stigosmo i do Samanthe. Očekivano, ona je u svom predklimakteričnom dobu, i to je glavna preokupacija njenog lika. Jedina ostaje neudana, jedina shvaća da je ostarjela, jedina se udeblja. Toliko su ubili onaj lik po kojemu je rađen serijal „Naughty America“ da su joj čak nabavili i psa. Istina, psa koji ševi svaki jastuk na koji naiđe. Jedini problem je u tome što se decidirano kaže u filmu da je to kujica (ženka) kojoj su podvezali jajnike, ali joj libido nisu uspjeli ubiti. E sad...valjda je New York toliko emancipiran, ali u mom selu još uvijek psi (muški!!) ševe, dok se kujice nalaze u pasivnoj ulozi ševljenih. No opet, promakao mi je izraz na engleskom, moguće je da je u pitanju loš prijevod (posumnjao sam na to kad su za ugradbeni ormar nekoliko puta upotrijebili riječ „plakar“,koja se uredno nalazi u Rječniku razlika na istočnim stranicama).

Sve u svemu, film ne spada u kategoriju ljigavih ljubavnih...ispljuvaka, nego je to jednostavno spinn-off popularne serije. Nadam se samo da neće snimati Seks i neki drugi grad, jer bi se to pretvorilo onda u Američke pite-u zadnjem nastavku su se bavili rođacima originalne ekipe u 4. koljenu. Bijedno i bezlično. Iako film traje 2 i pol sata, nije toliko naporan, može se pogledati-čak i u komadu. Zagrižene obožavateljice će ga gledati triput u kinu, a onda i uredno kupiti u posebnom dvd box izdanju i pažljivo ga spremiti na policu kraj Dnevnika Bridget Jones 1 i 2. Ostali ga mogu pogledati ako im bude dosadno, a frajeri se mogu žrtvovati i otići u kino za slučaj da trebaju fascinirati neku sponzorušicu na drugom spoju, a ne žele potrošiti 200kn na koktele-ovo je ipak i više nego duplo jeftinije rješenje.

Eto toliko. One sa prebrzim jezikom (bollocks,čekam da spomeneš Fantoma!) samo želim potaći na razmišljanje koliko je sponozrušica i ostalih vrsta žena pronašlo svoju junakinju u nekoj od četiri glavne glumice. A što mislite zašto se cjelokupni projekt zove Seks i grad?? Sapienti sat.
E da...Rajna Raguž je jedna od najljepših Slavonki i Hrvatica uopće. A ni njena sestrična nije daleko od nje...*smajlisasamozatajnimsmiješkom*

Np: Pips, Chips & Videoclips – Zdenka i vanzemaljci

Koliko dobro pamtite imena? Ja očajno. Primjerice, kad nekoga upoznam, u 75% slučajeva nisam siguran kako se zove,ili mi bar treba neko duže vrijeme da se sjetim. Nekad je to zato što ljudi poprilično nerazgovjetno izgovaraju svoje ime, pogotovo kad imaju, hm, „zamjenjivo“ ime. Nešto tipa Branko-Ranko, Ana-Lana-Hana, Dinko-Vinko...shvaćate? Znam to iz osobnog iskustva, jer ja i u imenu i u prezimenu moram naglasiti svaki slog, inače se događaju preimenovanja. Druga situacija je kad se radi o nekom egzotičnom imenu, koje se izgovori u žurbi, pa onda nastaju problemi. Primjerice, poznajem curu koja se zove Ramajana. I što je zanimljivo, prvih nekoliko mjeseci nisam bio najsigurniji kako se ona TOČNO zove. A malo je nezgodno promrmljati nešto kad ju pokušavaš osloviti...uvijek možeš viknuti ono „ana“ na kraju, ali ovdje je previše slova ispred da bi to neznanje prošlo nezamjećeno.

Opet, s druge strane, australci su izgleda jedina nacija koja nema problema s tim. Jednom mi se dogodilo da me, nakon nekoliko mjeseci poznanstva i gotovo svakodnevnih kontakata (bio sam neka vrsta prevoditelja) Peter, poznanik sa malog kontinenta, hladno upitao-pardon me for asking, but what's your name again? Oni down under su doslovno shvatili ono „not afraid to ask“. Jedino si mi u svojoj balkanskoj prepotentnosti i tvrdoglavosti ne želimo dopustiti da nešto ne znamo...pogotovo ako su nam taj podatak već jednom rekli.

Drugi problem koji imam je u tome što se ljudi slično zovu. Evo recimo moj imenik u mobitelu-3x Ana, 3x Helena, 3x Ines, 4x Ivana, 3x Iva, 6x Maja, 4x Marija, 5x Marina, 4x Tamara...i jedna Olja (koju ovom prilikom pozdravljam, konačno se javila neki dan, stalno vam zaboravljam reći). E sad-nisam sva ova imena naveo da bi se hvalio da u imeniku imam samo brojeve žena (to se valjda podrazumijeva), nego čisto radi ilustracije. I sad ti razlikuj ljude. Srećom pa sad svi imaju mobitele, koji su (ili bi barem trebali biti) osobna stvar, pa se uvijek možete nadati da je bar osoba s druge strane zapisala vaše ime u mobitel kako treba, kad vi njeno već niste.

Kad smo već kod mobitela-živcira li i vas ono kad se javite na nepoznati broj i s druge strane začujete: „e bok,znaš tko je?“. Dragi moji, da znam tko je s druge strane, onda bi tu svoju sposobnost predikcije upotrijebio u komercijalnije svrhe,primjerice u igranje lota, a ne u pogađanje tko me ometa na krajnje neinventivan i stupidan način . A da vas trebam prepoznati po glasu, onda bi to značilo da ste mi bitni u životu, a ja se trudim imati brojeve meni bitnih ljudi zapisane-baš zbog ovakvih situacija. Dakle ljudi-samo malo zdrave logike i žlica vegete, ništa više.

Ali čak i uz sve te mjere predostrožnosti, zbrke sa imenima se događaju. Svaki scenario koji možete zamisliti na tu temu-dogodio se. Od slanja poruka i poziva na krive brojeve, do nesporazuma i zamjenjene djece. Evo samo jedan banalni primjer. Natpis u javnom wc-u „Ivan je bio ovdje“. Poprilično točan, bio je,zaista...danas 15 puta, jučer 18, u subotu čak 28, dok je nedjelja bila nevjerojatno slaba-samo je 9 puta navratio. Ali s obzirom da Ivan ne živi u javnom wc-u, a samo je jedan od 70 različitih Ivana u četiri dana poželio ostaviti trag tu gdje je, možemo slobodno reći, žargonom mjesta gdje se naša fiktivna radnja odvija, da je posrao ostalih 69 imenjaka. Jer, ne znam kako vi, ali ja ne bih htio biti potpisan na tako časnom mjestu.

Sad osobno-zadnji odlomak.
Još od najranijih dana sam nekako bio obilježen utejcajem novca na svoj životni put. Kako? Sjećate se onih djetinjastih natpisa po klupama osnovne škole, Darko+Tajana, ili, kad ih sami pišete pa pokušavate biti tajanstveni (da nitko ne skuži osim Nje i one bivše koja treba biti ljubomorna) i napišete samo inicijale, D+T, i sve zaokružite srcetom? Pa tako se meni dogodilo da su se sve moje velike ljubavi do sada zvale na M-Marija, Marijana, Martina, Marina, Maja...pa tako po nekoliko puta. Netko bi rekao- nazovi M radi umorstva, ali ja bih to zaokružio u D+M, što je sasvim slučajno skraćenica za dojč marku, nikada prežaljeno sredstvo plaćanja na brdovitom Balkanu i još ponegdje. Recite mi da sam materijalist, a ja ću samo pjevati „Balkane, Balkane, Balkane moj...“

Glazbeni desert:
Mark Knopfler – Punish the monkey

Počinjem sumnjati da se pretvaram u mekušca. Postajem emo-to je valjda po današnjoj modi. Recimo, pogledao sam sve epizode MASH-a. I na kraju, u zadnjoj epizodi, grlo mi se steglo ko malom majmunu. Osjećao sam se kao da me prolaze valunzi-tako se valjda osjećaju žene sa svojim hormonima i nedostatkom istih, ali mogu vam reći da mi je ta ekipa u toj sklepanoj „bolnici“ postala tako draga-kao da su moji vlastiti. Zaista ne znam odakle tolika moja fascinacija američkom vojskom, nije da sam previše lud za ratovima, imao sam prilike iskusiti okrajke jednoga,pa ono..hvala,ali neka hvala. Možda je u pitanju humor. Jebiga, odrastao sam na knjigama i piscima koji nisu štedjeli olovku ni papir ni za koga. Recimo, moji animoziteti prema sportovima koji nemaju veze sa benzinom potječu djelomično od obiteljske nesposobnosti za bavljenje istima, a djelomično i od izvjesnog Nježnog. Nježni je lik kojeg je nacrtao Ivica Bednjanec, strip crtač, a njegov Herr Nježni je bio junak radničke klase u vrijeme socijalizma. Tako je izdao i ilustriranu enciklopediju sporta, u kojoj se sprda sa trenutnim stanjem, sa dogmama koje se provlače kroz određene sportove, sa sportašima, sa ljudima oko njih...sa svima. I to na poprilično inteligentan način, sa velikom dozom cinizma i sarkazma. Divno štivo za dijete od 6 godina, zar ne mislite tako?

Opet sam odlutao. Počeo sam pričati o MASH-u i o tome kako sam postao pičkast. Iako je riječ o prastaroj seriji, kvalitetan humor nikada ne odumire. Ali nije to samo humoristična serija. Taj dio me brine. Tu sam postao emotivan. Postoji hrpa ozbiljnih motiva koji se pojavljuju u seriji, koji su me nagnali na višesatno razmišljanje. Ignorance is a bliss, rekli bi Ramonesi i još poneki, ali da li je zaista tako?

Ako danas doživljavam neke stvari na koje sam prije bio u potpunosti imun, znači li to da sam u međuvremenu omekšao ili ih sada doživljavam zato što ih razumijem?!? Jebiga, sa svih strana mi stižu pitanja - što se događa s tobom, jesi dobro, zvučiš drugačije, nisi to više ti, jesi se zaljubio, i slično... odgovor je poprilično jednostavan-da, to sam i dalje ja. Što mi se dogodilo u međuvremenu? Umio sam se. Počeo sam gledati oko sebe, razumijevati stvari. Do sada sam imao najveći problem sa time što sam sa apsolutnom točnošću mogao detektirati stvari, sumnje, namjere..osjetio sam kako trava raste. Ali, margeritas ante porcos - zalud sve to kad sve te informacije nisam znao upotrijebiti. Nisam se znao postaviti u skladu sa situacijom, uvijek sam tražio neka trenutna rješenja, koja su ispadala čiste improvizacije, jer su one jedine bile izvedive i dovoljno dobre da spase situaciju koliko-toliko. E pa dosta je bilo đe-đe...

Jesam zaljubljen? Jesam. U sebe i u još neke. Svi smo mi zaljubljeni, samo to još moramo otkriti. To je proces koji je u potpunosti autonoman, nitko nema nikakvog utjecaja na njega. Primjerice, frend je imao jednom upad curi, nakon što ga je ova nekoliko dana kajlala za sve moguće : „čuj ti,ja se tebi ili sviđam ili si nevjerojatna kuja“. Jebiga, pokazalo se odmah da je ovo prvo točno,a nešto kasnije, sudeći po njegovim riječim, i druga premisa je postala istinita. No u čemu je poanta? Ljudi oblikuju svoje postupke, svoja ponašanja, utječu na svoje riječi kad ih planirano izgovaraju (ovo moje prosipanje istih na blogu je samo iznimka koja potvđuje pravilo), ali ne utječu na ono nešto što se događa od prve sekunde kad nekoga sretnete, od onog prvog okršaja pogledima, koji kao da se susretnu na istim vratima i onda nakon sekunde ispitivačkog promatranja sa osmjehom na licu onaj tko je sramežljiviji hitro odstupi. Želim vam reći da je jedino što vrijedi, i na što se možete uvijek osloniti vaš instinkt. Ljudi su plahe životinje, ako pokušate upravljati njima, a oni to osjete, onda se jako brzo povlače. Svi mi želimo biti dominantni i šefovi, i samim time ne volimo nikoga iznad nas (ok, znam da je perverznijima od vas sad na pamet pala iznimka kad bi rado željeli imati nekoga iznad vas i tu se moram složiti s vama).

Ajmo sad jedan odlomak koji ćete razumjeti. Šunkica mi je nabacila opasku kako sam postao previše zagonetan-želim da ljudi čitaju, a opet sve pišem u nekim šiframa. A Šunkica zna, ona je psiholog (ne moj-do te faze nisam još stigao, ali kad budem,idem odmah do kraja-psihijatru!i moj brat također!). E pa draga moja, ako mislim pisati blog koji je vezna uz mene, i ako već postove stavljam u kategoriju „osobno“, onda se valjda očekuje da budem iskren i nakljucam zaista nešto osobno. Kad budem pisao recepte za nedjeljni ručak u Gloriji ili nečemu sličnom, onda ću biti manje zagonetan. Jebiga-ova budala ne zna čuvati samo vlastite tajne, odmah ih sve objavi. Uostalom, mislim da sam fer-samo zadnji odlomak posta posvećujem osobnim porukama u boci,a sve ostalo bi trebalo biti razumljivo širokom puku. A i vidiš kako je sve obasjano drugačijim svjetlom kad zadnji odlomak govori o tebi?

Podržimo mlade hrvatske bendove. Evo recimo jednog odličnog primjera....

We come one – Renegade

Danas sam se vratio u Osijek. Imao sam ispit, koji je bio pomalo...čudan. Ne bih više o tome dok ne izađu rezultati. Hvala,i moj brat također (ako niste znali, ovo sa „i moj brat također“ je najnovija šema koju upotrebljavaju samo upućene mange).

Nakon pomnog razmatranja, izračunao sam da sam spavao svega 16 sati u zadnjih 5 dana. I začuđujuća činjenica je što uopće nisam umoran. Mislim da ću pokušati što više minimalizirati spavanje-možda uspijem što bolje iskoristiti vrijeme. Ali vjerojatno ću morati prošetati svaku večer, čisto da uhvatim kisika i par koraka rekreacije. Nekako mi se čini da bi taj plan i mogao uspjeti uz neke disciplinske mjere.

Nekad se stvari, kao i misli, fantastično poklope. Zato sam i sklon vjerovanju u postojanje neke paralelne dimenzije, koja je samo malo brža od ove. Otprilike kao u onoj priči o kornjači i zecu...zec nikada neće stići kornjaču,ali će mu ona uvijek biti dovoljno blizu da mu može pokazati kroz što on sve treba tek proći. Tako je i sa tim dimenzijama. Jučer sam pričao o fejsu, a danas sam susreo djevojku s kojom sam vodio poprilično uznemirujući razgovor.
„Bok,ja sam Dinko“ predstavio sam se,na što je ona sa smiješkom nastavila: „Da,znam. Znam skoro sve o tebi. Ti si onaj mali crni u plavim sandalama sa bijelim đonovima, koji je stalno nešto jeo..sendviče sa šunkom ili Medine loptice“. Moram priznati da sam bio poprilično iznenađen. Naime, podaci kojima ona raspolaže su točni-to je razdoblje mog djetinjstva kada sam imao par godina, dok sam bio na moru. Zaista sam imao plave sandalice i stalno sam nešto jeo. Bila je to faza u kojoj sam, kako sam već negdje rekao, bio crn, debel i nosio sam fudbalerku. Jedini detalj u priči koji mi nije štimao je dob te cure-ima godina kao i ja otprilike-dakle,ako je i bila sa mnom,ima pamćenje slona. No, tajna je otkrivena na moje inzistiranje-cura je vidjela slike na fejsu i sve te podatke je izvukla sa jedne jedine slike!! Onda sam uzdahno' jako, i skino' sam sako i došlo je do prekida filma u mojoj glavi...(posuđeni citat,fala Đole!)

Nevjerojatno je koliko ustvari intimnih informacija mi vsakodnevno iznosimo pred oči javnosti. Samo je potrebno znati čitati, ništa više. Pa i sam ovaj blog je jedan od doušnika koji izdaju neke moje misli, stanja, želje, potrebe...ali nije mi krivo zbog toga. Jer koji je smisao tajne ako ju bar netko ne nasluti? A za ovo što pišem znam da bar neki pronalaze smisao u tim mojim nezgrapno nabacanim riječima.

Multimedijalni umetak,koji se fantastično uklapa u ovu priču: Five Man Electrical Band – Signs

Danas sam opet osjetio onaj osjećaj ugode, koji sam priuštio sam sebi, bez nekog očitog razloga. Jednostavno sam hodao pustim gradom, tu i tamo sam naletio na Kliiiinguuu koji pere ulice, uživao u temperaturi i tami koju su sjekla crvenkasta svjetla ulica. I onda iznenada osjetim da mi korak postaje uspravniji, ponosniji, jer sam sretan zbog samog sebe. Osjećaj je fantastičan, obično mi se događa kad i nešto lijepo, i prokleto je zarazan. Stvara ovisnost, i mislim da sada po prvi puta razumijem megalomane i perfekcioniste. A opet...moguće je da je taj osjećaj samo jeka onoga od prije nekoliko dana. Taj je bio toliko jak da se ni nije mogao osjetiti od jednom...treba polako uživati u njemu, kao u vrsnoj delikatesi ili raritetnom viskiju ili prvoklasnoj cigari. Nisam lud, samo sam toliko samodopadan da se dovodim do apsurda. No dosta o tome-tko treba razumjeti, razumjeti će.

Pjesma za kraj je jedna, za mene možda netipična stvar, koja svojim riječima ne nosi neku posebnu poruku. Jednostavno potječe iz nekog prošlog vremena koje sam upisao debljim flomasterom u knjigu svojih dojmova. Ponavljam, nisu riječi bitne...možda je štos u gitari, možda u ritmu...uglavnom,da ne duljim:

Severina – Tvoja prva djevojka

Preskočio sam jedan dan u pisanju svog bloga. Mislio sam da ste zaslužili da se odmorite,bar malo za vikend. Ionako me čitaju domaćice i tajnice u pauzama tipkanja poslovnih dopisa...

Internet je zlo. Internet je nastao da bi se pornografija mogla širit. I tu prestaje sve pozitivno vezano uz njega. Tako primjerice internet sa sobom nosi i hrpu popularnih servisa, od kojih je jedan i ovaj na kojemu upravo čitate moje genijalne umotvorine. Ali s obzirom da se sve više ide na to da internet „spaja“ ljude (zamislite apsurda-čim vidite da vam se susjed ili frend iz srednje škole pojavio online,odmah mu se javljate-jer ga dugo niste vidjeli. A dok ste bili u gradu ranije tog dana, nije vam palo na pamet pozvati ga na pivo.).

Ne znam kako točno ide ona priča iz Biblije,ali pokušat ću se prisjetiti. I reče Bog nek bude svjetlo,i bi svjetlo. I tako 6 dana Bog radio svakakve pizdarije, da bi se 7 dan odmarao. E da se bar odmarao...ali nije mu vrag dao mira, pa je 7. dan stvorio fejsbuk, majspejs i komarce. Sve beskorisne nametnike na ovoj zemlji.

Danas više ne postojite ako niste na spejsu ili fejsu. Ono,nema vas. Matica rođeni h i umrlih više nisu relevantni izvori, sad odete online i provjerite zadnju promjenu statusa. Ako je bila prije više od 12 sati,onda ste na godišnjem odmoru. Ako je bila prekjučer, otela vas je Al' Quaida, a ako je, ne daj Bože,bila „last month“,onda ste i službeno mrtvi. Ali ne samo da se po statusu određuje jeste li živi ili ne-vaši prijatelji su postali uvredljivi ako ne gledate sve te pizdarijice koje vam oni šalju, sve te slikice, klipove sa jubitoa,razne forvarduše tipa-ako ovo ne pošaljete svim svojim prijateljima, susjedinom psu će ispasti zubi i imat ćete 200 godina nesreće (e lutko moja,da meni netko obeća da ću živjeti 200 godina,pa makar i nesretno,poslao bih što god hoće i svojim prijateljima i neprijateljima,dvaput!).

Razgovor koji me zapanjio se naravno dogodio u vlaku. Dva brata su pola sata žustro raspravljali o nekim slikama sa neta. Jedan je bio ljut što mu ovaj drugi nije pokazao te slike, da se i on divi ljepoti...nečega. To bi možda i bilo razumljivo da slučajno ne znam da dečki imaju zajednički komp i da su im sobe jedna do druge!!! Jebote,stvarno se sve pretvara u onaj vic: „Dragi sine,pišemo ti ovaj mail da te obavijestimo da smo dobro. Sestra ti je također dobro, više ju ne muči zadaća iz matematike. Želimo te obavijestiti i da je večera gotova, pa možeš doći dolje i večerati s nama.Ruke možeš oprati u kupaonici,koja će biti slobodna za 5 do 7 minuta. Potpis-tvoji roditelji“.

Mislim da neću više filozofirati-dosta vam je za danas. Imam još nekoliko stvari za reći, ali ih čuvam za drugi puta. Neću valjda sve odmah ispucati...

Osobne poruke za kraj? Šta je, navukli ste se na to,ha? Pa dobro...here goes nothing.
Bio sam kod wedrana, pokupio sam neku glazbu za malo obrazovanja u ovo teško vrijeme. Istovremeno sam i poslušao njegov novi band, koji je trenutno u studiju i snima. Stari, svaka čast, ovo je najbolje što si do sada radio.
Danas sam i preživio dva pokušaja atentata-prvi puta je to bilo prstom u oko, drugi puta me pokušala ubiti coca colom. Ne bocom, nego sokom. Valjda je mislila da sam od šećera, jer sam tako slatki,pa da ću se rastopiti. Sori lutko, ali mene su učili da metal najlakše mijenja oblik pod utjecajem temperature. A temperature nema, bar dok me netko ne zapali.

Pies: rekao sam većini svojih prijatelja da je čitanje mog bloga obavezno štivo. I počet ću vam pisat minuse i pluseve za svaki post. I ne samo da hoću da čitate,nego i hoću da komentirate. Dosta mi više kojekakvih Ana Karenjinih i ostalih ishlapjelih pacijentica koje ostavljaju svoje nesuvisle točkice. Fala.


Uz čitanje slušati: Disarmonia Mundi – nihilistic overdrive