moćna kuhača

Jučer samo morao srati o vremenu, i isto se danas, u skladu sa nepogrešivim Murphyevim zakonom, pogoršalo. Tako da večeras nisam bio nigdje, cijelu večer sam ubijao Švabe, pretvarajući se da sam ruski soldat koji se bori za blagostanje svoje zemlje. Da, COD.

Danas sam se sjetio nečega što izrazito ne volim. Ima hrpa stvari koje je ne volim, i još veća hrpa ljudi koje također-pogađate-ne volim. Ali da ne odlutam opet-ne volim, i izrazito me prolaze trnci kad netko jede rajčicu (paradajz,pomidoru) kao jabuku! AAAA! Inače mi nisu jasni ljudi koji prilikom jela nemaju problema s tim što im sokovi onoga što jedu cure niz bradu, a pogotovo mi nisu jasni oni koji UŽIVAJU u tome. Nemote mi krivo shvatiti-ja čak poprilično volim povrće kao prehrambenu namirnicu,ali kad ga se konzumira na pravi način. Za rajčicu je to recimo sa sušenom šunkom, kulenom, roštiljem-narezana na bilo koji oblik,glavno da se ne mora gristi iz komada. U biti, kad se malo bolje zamislim, ne volim ništa ljigavo (pa tako ni karaktere). Recimo, područje gdje ja sumnjam u to da sam alfa mužjak i ultimativni muškarac je – obrada mesa! Iako sam slavonac i po vokaciji i po korijenima, te šeme sa klanjem i ostalim mi nikad nisu bile baš previše drage. Jednostavno zahtijevam da meso pođe bar dvija stupnja obrade prije nego dođe do mene (samo klanje i rezanje na odgovarajuće komade bi bilo u redu.). Nemam problema sa konzumiranjem istoga, u svim agregatnim stanjima, ali jednostavno ga...ne želim obrađivati. Valjda su me tekovine današnjeg svijeta navikle na to-mislim,zamislite vi, danas postoji čak i zanimanje pod nazivom mesar-a sastoji se od toga da frajer noževima, škarama i sjekiricama obrađuje meso. Pa ako postoji zanimanje, onda neka ga to zanima. Case closed.

I kako sam već bio na temi stavi koje ne volim jer smatram da su ljigave, sjetio sam se još nečega što ne volim. Ne volim tišinu u javim wc-ima, ni u wc-ima kafića...u biti, u svim wc-ima u kojima postoji mogućnost da će vas netko čuti dok ste unutra. Faki mi je jednom prilikom pojasnio da je to zato što se iz nekog razloga stidim obavljanja nužde,blabla...da je nastavio s daljnjom analizom,vjerojatno bi došao do toga da je podsvjesni razlog za to što kao mali nisam dugo prestajao sisati svoj palac (a kad bi mu rekao da ja nisam sisao palac,onda bi vjerojatno rekao da je to zato što ga nisam sisao). Moguće – moj bonton kaže da ne trebam druge opterećivati takvim zvukovima. Znate ono,nije pristojno zijevati bez ruke na ustima u javnosti? E pa tako ja smatram da nije pristojno svirati simfonije tokom pišanja. Šta ćete, samozatajan sma tip, na svim područjima. :D

Zato puno više cijenim mjesta gdje u wc-u svira nekakva glazba. Ne mora biti ambijentalna, mogu to biti čak i Saša, Tin i Kedžo (kad moalo bolje razmislim-oni i jesu idealni za wc!), samo da proizvodi nekakav zvuk. Kad toga nema, onda sam primoran puštati vodu prije i nakon posla, jer kotlić proizvodi dovoljno buke. A onda me peče savjest, jer svijatu prijeti nestašica vode, a ja se tu razbacujem. Jebote, ako ikad ostanemo zbog vode,to će biti zbog bontona i mog pišanja.


Skoro da sam zaboravio neku glazbenu podlogu za post. Pa ajmo ovako...neki od vas će reći da je simbolično-možda! J

Elvis Presley – His latest flame

A neki kažu vele kažu da bi i stih za kraj. Pa evo...nije beg cicija:

„So if you meet me
Have some courtesy
Have some sympathy, and some taste
Use all your well-learned politesse
Or Ill lay your soul to waste, um yeah“
Sympathy for the devil, Jagger/Richards, 1968.

Odoh sad,ispraznila mi se baterija na mišu. Pa-pa do sutra!

Ljeto je ponovno došlo. Prije par večeri sam vidio prve krijesnice, temperature su se popele na onu razinu koja mi je najdraža, čuju se i cvrčci...fantastično. po danu ne znam kako je, pretvorio sam sobu u mračnu komoru u kojoj pokušavam razviti film koji će zadovoljiti na ispitu. Ali zato kada padne mrak sa velikim užitkom navlačim starke i penjem se na stari bicikli. Danima sam već kod kuće, čak mi uopće ne nedostaje ona užurbanost grada,ljudi na svakom koraku, mnoštvo sadržaja...mogu reći da uživam.

Jednog dana, ako si to ikad uspijem priuštiti, nakon što napunim garažu željenim primjercima Vječnih Vrijednosti, mislim da ću se odseliti. Ne nekuda na neko egzotično mjesto...čak ne ni na pusti otok. Želim zadržati određenu povezanost sa civilizacijom, želim asfaltiranu cestu, ali ne mora biti osvjetljena. Ne znam znate li, ali neponovljiv je osjećaj prolaziti stazom u mrklom mraku i znati točno gdje se nalazi koja pukotina, gdje je izbočina, gdje se trava probija ispod asfalta. Mislim da ona pamti milijune mojih koraka, kao i ja svaki njen kamenčić. I uvijek mi je bilo drago što ju osjetim pod nogama. Jebote, pretvaram se u lokalpatriota...još mi jedino fali da počnem navijati za lokalni nogometni klub i upišem se u DVD. Očajno.

Sinoć sam vodio zanimljiv razgovor o tome tko je koliko djetinjast, i tko je uštogljen. Slušajući ju, vrtio sam si film po glavi-u koju ja kategoriju spadam? I onda sam nekako izračunao da sam ja dovoljno djetinjast. Ali to me pogodilo, jer sam istovremeno shvatio da se užasavam stvari koje se čine djetinjasto. Pa onda tražim ravnotežu...ali u čemu? Pa u tome da se to što netko drugi čini (da se razumijemo-JA sam uvijek u pravu i ja uvijek radim dobro-to vam je valjda jasno...:D ), do koga mi je stalo, pri susretu sa općeprihvaćenim normama društva licemjera, ne uklapa u određene standarde ozbiljnosti. Daljnjom krnjom indukcijom možemo doći do zaključka da se ja užasavam ustvari svega što se ne uklapa u okvire ozbiljnosti, jer prezirem tu ozbiljnost!!! A znate kako se ono kaže, primjerice za neku vezu-„Joooj,oni su zajedno baš ono za ozbiljno!“? E pazite sad zajeba-znači da dugotrajnost, veliki intenzitet, mnoštvo love (različite su definicije veza) znači da je nešto „ozbiljno“. Moja ispodprosječna logika kaže da bi to značilo da je pojam ekstrema u nekom od tih pogleda u biti definicija ozbiljnosti. A kako ja ne volim ekstreme, tako ne volim ni ozbiljnost. Dva-nula za mene.

Prava drama počinje kad se počnem baviti pitanjem djetinjarija..ni njih ne volim pretjerano, jer previše infantilno ponašanje u biti teži ekstrenu, pa se tu javlja nonsens-imamo „ozbiljno neozbiljnog tipa“. E to sam ja. Mislim da je takav lik neoprostiv, i ne želim se više baviti njime u pisanju svoje slikovnice zvane blog. Osim u slučaju da mi zatreba neki zli kraljević, koji je svim onim kraljevinama koje su me čekale, umjesto zrna graška podmetnuo Kolumbovo jaje, za koje su se dotične uhvatile i shvatile da ih žulja, pa su lagano odlepršale, ne dočekavši moj grandiozni ulazak.

Moj najbolji prijatelj mi je rekao da su mi postovi predugački i da ih moram skratiti ako želim da ih on čita i shvati. Neću ih skratiti, jer stari moj, ti ionako znaš više manje sve što tu piše. A s obzirom da si postavio i pitanje što sam htio reći tim bezveze nabacanim riječima-htio sam biti tajanstven. I sad ostavljam zadnji odlomak krajnje tajanstvenim, samo sa porukama osobama s kojima sam komunicirao tokom dana. Ako ste jedna od tih, onda ćete se naći. Ako niste-više sreće drugi puta.

Draga moja, nemaš ti toliko klišeja koliko ja mogu biti đubre. Zabavi se na Caveu, sori što nisam ljubomoran. Drugi puta nemoj jesti toliko poluzelenih trešanja-onda možda ostane i malo mjesta za kavu. Ako čovjek posjeduje 2000kn temeljnog uloga, onda mu na skupštini pripada 10 glasova-a vezano uz drugo pitanje-bolje da sam to shvatio nakon godinu dana,nego nikad. Mala smeđa, hvala ti na osmjehu i sutra ti definitivno uzimam cigarete. I još jedna za kraj...
Možda pričam gluposti, ali kažu da odlično slušam...

np: Bruce Springsteen – Atlantic City

Nešto za slušanje....Hladno Pivo : Pitala si me

Da,pitala si me zašto nikad ne napišem neki post o tebi. Sve ostale su se kurvale kroz moje riječi, bile zasipane komplimentima, porugama, žaljenjima, preklinjanjima...a ti nikada. E pa draga moja, to je zato što su sve one bile-ljetna kiša. Znaš ono-padne, napravi lokvice,lokvice se s vremenom osuše, i stvari opet idu po starome. Ako se već želiš naći u tom klišeju, onda si zamisli da si ti Sunce. Konstanta, kao one pizdarije iz matematike i fizike, c=299 790 km/s i slično (oprostite mi mi ako sam krivo prepisao, tako piše u mojim logaritamskim tablicama iz 1964.,ima tamo i nekih udaljenosti između gradova,a mislim da se i to u međuvremenu promijenilo,pa kako ne bi onda i brzina svjetlosti.).

Problem kod dobrih i kvalitetnih riječi je što mogu biti rečene samo jednom. Sve ostalo je kopiranje mudrosti, tako da i ta mudrost sa sobom nosi prokletstvo, kao ono oteto drago kamenje iz svakog nastavka Indiana Jonesa. Navodno je u zadnjem nastavku prešao na kristalne lubanje-bilo je vrijeme da i Indiana Jones postane brutalan, današnji klinci ga ne bi pušili da nije ubio bar dvije-tri brigade, rekli bi za njega da je obični mlakonja.

Sad ću se opet pretvoriti u patetničnog ljigavca,koliko god mrzim sam sebe dok pišem elegije i ostavljam za sobom srebrnu sluz tisuću puta prežvakanih rečenica, ali jednostavno moram. Na kraju ću povjerovati da to zaista i je tako, da emocije postoje, i da se mogu izraziti i bez da prije toga popijete litru rakije, preslušate Mišine najveće hitove i nazovete onu jednu bivšu curu koja vas je odjebala, pa si to ne možete nikako oprostiti jer ste preveliki egotriper...

Pazite ovako,dragi moji-postoji telepatija. Možda postoji i paralelni svemir,koji je samo nekoliko trenutaka brži od ovoga svakodnevnog. Ali samim time je zanimljiviji...milijardu puta mi se dogodilo da znam što će biti,da znam kakav je raspored stolica za šankom birtije,iako u životu nisam bio ni u tom gradu,a kamoli u birtiji...dogodilo mi se da znam iz prve rečenice kako će izgledati naš zadnji razgovor,dogodilo mi se da znam na kojoj polici stoji maketa minija koju moram imati i koje je boje... tako se dogodilo i večeras-znao sam da ćeš me nazvati. I ti si to znala, i ispit nije pravi razlog...kad nekoga znate skoro cijeli život, a pogotovo kad mu se otvorite, onda se neke stvari podrazumijevaju. Tako primjerice od cijele plejade raznih likova iz slikovnica koji su promarširali kroz moj život, samo za njih troje mogu reći da su mi-prijatelji. A pri tome onom trećem, kojeg uvijek vodim sa sobom, najmanje vjerujem.

Kažu da lavine u Alpama najčešće počinju bez očitog razloga. Nekada uzrokovane zvukom, a nekada samo mišlju. Pomisli na ovu budalu ponekad-ne trebaš mi ni zaželjeti sreću, to bi bilo previše bahato od mene. Sama pomisao će biti dovoljna da uzrokuje negdje neku lavinu, koja će na kraju možda zatrpati neke nevine,ali i hrpu onih loših....Machiavelli ne bi imao problema s tim. A i nakon te lavine ostaje jedan novi krajobraz, neiskvaren,čisti, poput novog lista papira. Činiš mi time uslugu, a i sama znaš da po onoj staroj ruka ruku mije...

Promijenimo pjesmu...prokleti winamp je ostao na Balaševiću, još od sinoć...ne da se stari Đole, dosta mu je valjda cenzure...pa sad pjeva o jednoj Bubi Erdeljan i bršljanu na zidu...

Ipak se dijelimo u klase-koliko god mi to poricali. Filtriramo se kroz godine, i kasnije se nađemo, prešutno, prepoznajući se po samo nama vidljivim znakovima. Ne događa se da se princeza uda za prosjaka, ni da žabe mijenjaju oblike od poljubaca... Danas letargično gledamo kroz prozore vlaka koji se kreće prema nekuda...nekima on vozi u sutra,neki bi htjeli u jučer, nekima vozi samo do Popovače. Ali kako god bilo,kreće se naprijed-nečiji brže, nečiji sporije. Ali apsurd je što se svi nalazimo u istom vagonu. Ne znam kako vama, ali pokušao sam izračunati-mislim da imam negdje oko 16 000 svjetlosnih godina provedenih u vlakovima. Preračunato u današnju tarifu, to je poprilično. I iako je bilo situacija da želim putovati sam, sa svojim zvukovima iz žica utaknutih u uši, dogodi se da u tom valku tražiš neko Drago Lice, znajući da kakvo god putovanje bilo, s njim imaš što za podijeliti. Pa makar šutjeli-pričat ćete bez glasa.

U jučerašnjem postu sam pričao o trenucima kojih se sjećam, i trenucima koji za mene vrijede mala bogatstva. No nisam vam priznao sve. To ja kako kod svih strastvenih kolekcionara-najvrijednije primjerke svoje zbirke ljubomorno čuvaju u sefu čiju kombinaciju samo oni znaju, i ne žele ih dijeliti sa drugima. Ja tako skupljam poglede, osmjehe, poneku suzu, i riječi. Poglede bilježim kredom, osmjehe tetoviram, suze čuvam duboko u sebi a riječima se razbacujem,jer tu imam najviše duplikata. Ali ono najvrijednije, njih dvoje, čuvam toliko dobro da ih nitko ne može naći. Našao sam savršeno sklonište-pred očima svih vas. Nikada ih tu nećete tražiti. I ne želim ih dijeliti s nikim od vas, jer jednostavno niste dovoljno vrijedni za tako nešto. Uostalom,vidi desno-babin sin jedinac,nikada nisam naučio dijeliti.

Ipak,moram priznati da me je često strah. Zašto? Zato što mi se čini da, po već davno napisanoj priči mog života, neke stvari nisu uzajamne. Nekad mi se čini da ja ne nudim dovoljno...možda sam ja obična sponzoruša u tom smislu, dopuštam da se brinete za mene, dok ja sam nudim malo, i škrto se zatvaram kad trebam otvoriti kapiju da kola i vrance uvezete u dvorište. Tješim me u takvim situacijama što, kako sam već gore napisao, onom trećem najmanje vjerujem. Pa tako i tada, jednostavno odmahnem glavom i zaključim da...ma lažem opet-nikad ja ništa ne zaključujem,zato imam vas dvoje. I hvala vam na tome.

Posvećeno mojoj jedinoj prijateljici i mom jedinom prijatelju.

Sve moje djevojke (više manje sve...dobro,dvije od tri-uključujući i onu u osnovnoj školi) su željele uzeti dvije stvari od mene-trzalicu oko vrata i sijedu obrvu iznad lijevog oka. Prvo nisam dao, jer je ta trzalica simbolizirala moju drugu od tri jedine ljubavi, a koliko god one bile ljubomorne, ja sam ostajao dosljedan sam sebi i nisam se dao. Nisam dao ni nju...možda jednom,ali zasad ništa, navrati drugi puta lutko.

A sijeda obrva? Iako ih imam preko nekoliko (obrve mi izgledaju otprilike kao divlji engleski vrt u rano proljeće-neki bi bili sretni da imaju toliko dlaka na glavi), uvijek je jedna iznad lijevog oka sijeda. Samo jedna jedina, ističe se među ostalima. I nekako volim tu svoju obrvu...ne zato što je albino, nego zato što izražava nešto o čemu puno slušam ovih dana-a to je ponos. Ako ćete pomisliti da sam prolupao od silnoga učenja,alkohola,glasnih razglasa ili možda od prirodnih predispozicija za shizofreniju društvenog tipa, ovo je pravi trenutak da se prebacite na kraj teksta, tek toliko da budete sigurni da mi možete iduću razglednicu poslati u Vrapče ili neki od apartmana u luksuznom odmaralištu Popovača.

Dakle-ponos. Znate sve one ilustracije iz knjiga, u kojima se junaci prikazuju na vrhu litice,dok im vjetar mrsi dugu kosu iz koje vuku svoju snagu, poput Samsona, a kamena lica im odražavaju izraz konačne pobjede, koja će se tek dogoditi? Svi redom prikazani iz žablje perspektive, da se i vizualno pokaže njihova veličina...ne sjećate se?!? Sjećate se knjiga? Znate ono sa hrpom listova uvezanih u korice, obično se drži na policama nekih zgrada na kojima piše knjižnica, razina ozbiljnosti u njima je obrnuto proporcionalna količini slika? Ništa? E i ja sam našao gdje ću pričati o knjigama...na internetu!!! E Dinko budalo jedna....

Odustajem. Nisam vas zainteresirao pričom o svojoj obrvi. Koji su mi ustvari motivi ovog posta? Jedan smeđi pramen, jedna gorka spoznaja, nekoliko sms poruka, najgore večer od kako je umro rokenrol...

Točno je ono da veliki umovi razmišljaju jednako. Ali i ono da u ovom gradu nema mjesta za nas obojicu. Ne mogu istovremeno slušati Balaševića i pisati...zato Đole,odi malo na pauzu-nije da nisi navikao na to. A i ne treba mi da za par dana opet izbaciš album i onda se kaže da sam te pokrao...

No da prijeđemo na stvar, nakon 5 odlomaka. Nije ih slučajno 5-prije par dana sam bio na 5 godišnjici mature. Kažu da je matura ispit zrelosti. Može biti-ali meni se onda ostvaruje moj san-ja sam danas,5 godina kasnije nezreliji nego onda-vraćam se u djetinjstvo i ostajem vječni Petar Pan (Palčice javi se, čekam te ispred škole, da te mogu u džepu ponijeti na let oko svijeta...kad se umorimo,idemo na burek!). Meni je nekako tek 5 godina mature bilo..ispit zrelosti. Sve se to odvija pod slogano- da se opet vidimo....točno,samo što neki gledaju kroz drugačije naočale. No da ne bi bilo opet da ja nešto prejudiciram..

I tako sam ja malo proučio, potaknut tom svetkovinom hipokrizije, što sam ja napravio u svom životu. I cijelih 5 proteklih godina mi je stalo u jednu prostu, dobro ajde, prosto proširenu rečenicu. I dalje studiram to što sam studirao nakon mature, živim na istoj adresi, javljam se na isti broj mobitela, i nisam baš napravio nešto značajno u životu. Moj kolega iz klupe, od kojega sam ja prepisivao prirodne znanosti,a on od mene društvene, je u međuvremenu odbio posao kod Billa Gatesa. Najviše što sam ja ikad odbio je...nemoralna ponuda gospođe srednjih godina, kojoj su hormoni pomutili razum. Da sam 10 godina stariji,ili ti 10 mlađa...ovako smo,kako bi se to rekli riječnikom nas mladih-nekompatibilni.
Kolegica koja ja sjedila iza mene, ima veliku sreću što je sjedila u zadnjoj klupi. Jer, jedino u zadnju klupu sad još može i stati-naime,to je sad udana gospođa koja je trudna. Elena, svaka čast-napravila si dijete. Divim ti se (ne zbog procesa-to i ja znam kako ide,ono...zbog hrabrosti). Ja sam u zadnjih 5 godina napravio...nekoliko loših pjesama, hrpu problema zbog svoje neugodnosti, propalu karijeru svirača tezgaroša-u narodu poznatijeg kao „bijelodugmetaša“, jedan blog i jedan poluispisan indeks. Neki drugi su opet pričali o diplomskim radovima, poslovima, udajamaženidbamazarukama, novim autima...no sve sam to prečuo-bio sam previše skoncentriran na svoju šutnju

No da ne mislite da sam ja slučajno zavidan ili tako nešto-ne..imam i ja svojih stvari koje sam postigao,koje ne bih mijenjao ni za što...primjerice,jednu crvenu ružu sa maturalne večeri, jednu pjesmu punu pogrešaka, drhtavih glasova i ruku pred nekoliko tisuća ljudi, jedno „volim te“ prošaputano kroz snene oči zore, jednog pogleda dječaka koji je netremice buljio da konačno i on nauči kako ja sviram taj prokleti solo u „odlasku u noć“, jednog ugriza za gornju usnu kod škole „Ljudevit Gaj“, moje najdraže bijele ljubavi i marame oko mikrofona, jednog srebrnog minija pod haustorom...jednog čuvenog „dobar“ na pitanje o organizaciji lokalne samouprave...

Možda bi netko nakon svega rekao-da,vi ste jedan običan miš. Ali ne stari, ja ne igram tu igru-ja sam dijete jedinac, svoje igračke nisam učio dijeliti sa drugima, pa tako ni uspomene...a ionako sve što radim, radim zbog sebe. I iako ovaj post možda na prvu nema nekog smisla, neke stvari se moraju reći, a i ovaj komadić će se savršeno jednoga dana uklopiti u slagalicu koju pravi Veliki Meštar, Veliki Brat koji to „od gore vidi sve...“.

Ponovno sam se našao zatečen razmišljanjima o nekim banalnim stvarima, koje su tako svakodnevne u životu. To je valjda posljedica mog dugogodišnjeg studiranja-čovjek s vremenom zaista postane sposoban raditi više stvari od jednom,naročito ako je jedna od tih stvari učenje. O kvaliteti ne bih sada...dovoljno sam već opterećen tim pitanjem.hvala.

Tako mi se dogodio da sam obavljajući neki posao oko kuće rasjekao prst. I naravno, u maniri pravog omladinca koji je pročitao sve priručnike „Prve pomoći“ i gledao hrpu domaćih a i stranih akcijskih filmova (u kojima glavni junaci golim zubima obavljaju najsloženije operacije,i to najčešće na sebi), odmah sam potražio najbližu flašu rakije, temeljito isprao ranu i onda posegnuo za čudom moderne medicine-flasterom. S obzirom na svoju sklonost samoozljeđivanju kad mi tako krene, zaključio sam da bi bilo najpametnije da se ostavim posla za taj dan i odem učit. I tako je i bilo.

Nakon nekih sat-dva učenja,kad mi je koncentracija bila na razini Marijanske brazde, zagledao sam se temeljito u taj svoj flaster,koji je u međuvremenu postao poprilično-prljav. Znate kako ono flastere nikada ne možete zalijepiti kao na reklami,da savršeno sjednu uz prst,nego se uvijek negdje malo odlijepi ili je naboran ili se nakosi pa tvrdoglavo ne želi biti na prstu? Naravno da se baš to dogodilo. I sad se na taj dio koji je ostao nezaljepljen nahvatalo svega i svačega. Da se razumijemo, studiram pravo, a ne strojastvo, i najkompliciranija alatka u mom učenju je kineska kemijska olovka. I učim u svojoj sobi,koja se,ruku na srce, ne može baš pohvaliti sterilnošću operacione sale, ali ipak ju s vremena na vrijeme spremim. Želim samo reći da se flaster, čija je prvotna namjena bila da ZAŠTITI ranu od bakterija pokazao kao odlično sredstvo za prikupljanje istih na konvenciju. Zaista je taj flaster, da se pojavio ranije, mogao odlučivati o ratovima. Samo neprijatelju pošalješ nekoliko sanduka flastera i čekaš da umru od infekcije.

Samo još jedan apsurd u beskonačnom nizu koji se nalazi oko mene. Još jedan apsurd je što su ljudi s napretkom tehnike došli do stadija da se guraju za mjesto kod kontejnera za smeće. Zašto pitate se? E pa iz dva razloga. Prvi, tužniji i porazniji za sve nas, je taj što se mnoštvo ljudi počelo profesionalno baviti skupljanjem plastične ambalaže. Njihova profesionalnost se sastoji u tome da kopaju po kontejnerima u potrazi za bocama da bi preživjeli. Došlo je vrijeme kad više nije bitna poruka poslana u boci od strane brodolomaca, nego boca sama.

A sad drugi,malo vedriji razlog. Kao prvo,moram naglasiti-ja sam internet ovisnik. Provodim po nekoliko sati dnevno na raznim forumima, mahnito provjeravam mailove, gutam blogove i portale sa informacijama..to ide čak do te razine da sam jedno vrijeme internet nosio sa sobom-na mobitelu. Samo malu,okljaštrenu verziju, „demo internet“ kako bi rekli neki, ali opet,bio je tu. U toj svojoj mahnitosti, počeo sam naravno tražiti i druge, alternativne načine pristupa istome. Tu mi je pomogla tehnologija,kad je izmislila bežično povezivanje, a blagoslovili me operateri kad su na promotivnim akcijama dijelili wlan routere i modeme za 1 kunu.

Tako sam ja,isprva bojažljivo,a onda sve hrabrije,ispitivao kakve sve signale mogu uhvatiti,i gdje se sve može naći neka nezaštićena mreža, koja će zadovoljiti moju glad za elektronskim svijetom. Najčešće sam to radio noću,jer je najviše ljudi na netu aktivno navečer,a i koliko god da smo napredni,još je malo čudno vidjeti nekoga kako tumara ulicom sa otvorenim laptopom u ruci i pomiče sa mišjim korakom lijevo-desno, staklenim očima zureći u monitor i ponavljajući mantru „daj mi signal,daj mi signal“ (da sam to radio,pitanje je da li bi me se dočepali prije Hare Krishne ili bi završio kao Mirjana Pukanić). No pod okriljem noći (kako odvratna fraza,a opet tako istinita), sve je bilo lakše.

Moj glavni punkt za noćno surfanje je bio ugao Zagrebačke i Vukovarske, odmah iza stare lipe koja daje odličan zaklon od pogleda slučajnih prolaznika u to doba,ali još bitnije,iza koje se nalazi-kontejner za smeće (koji odlično posluži kao stalak za laptop,da se ruke ne umaraju). Moj cimer, gledajući u nevjerici prvih nekoliko dana što ja to radim, smislio je naziv za te moje radnje. „Cimer je odveo laptop u šetnju“,pomirljivo on kaže dok između dvije utakmice u zaraznom „menadžeru“ i najnovijeg nastavka „Trave“ na tv-u, hladno žvače pizzu iz dostave.

Kako je internet mreža svih mreža, normalno je da on povezuje ljude, kao i Nokia (ali nećemo sad radit reklamu). A što ljudi više ima, to su veće šanse da se nađu dvojica bolesnika kao što sam ja u istoj ulici. Tako sam ja jedne noći,dolazeći na svoj „punkt“, na njemu zatekao svog susjeda! Učinilo mi se da imam deja-vu, jer sam vidio da frajer radi isto ono što sam ja namjeravao raditi, dok nisam naletio na njega. „ O pa dobroveče' komšija,kako ste večeras? Jel dobar signal? A tako treba..a ja? Pa ja eto malo izveo ovog svog kera u šetnju,znate kako je...ma da,to je taj novi ker,onaj stari se zvao IBM, ovaj novi je HP...“

Mislite da sam se zbunio? Jok. Nakon početnog šoka ( i mog i njegovog), te nekoliko uvodnih rečenica, on se kurtoazno pomaknuo u stranu,da mi oslobodi mjesto na kontejneru, a ja sam mu se pridružio, kao da sam došao na pecanje na istu obalu iste rijeke kao i on. Šutke smo radili svaki svoj posao, ja sam u nevjerici čitao kako je Marcos iz Grčke ugradio turbinu na svog coopera, dok je on hladno na fejsbuku odbijao razne spamerske rekvestove...jesam li spomenuo da je bilo pola tri ujutro,srijedom?



Post skriptum je ovaj puta nažalost napisan tamnim bojama, i provučen kroz molove raštimane gitare,koju ću ponovno uzeti u ruke Bog zna kad...doživio sam veliki gubitak, zbog kojeg sam, nakon dugo vremena, ponovno osjetio kakvog su okusa suze. Dugo sam se dvoumio da li da to podijelim sa internetom ili ne,ali,na kraju je prevagnulo ono-ako drvo padne u praznoj šumi,da li je ono proizvelo zvuk? Neću pisati elegije, neću iznositi svoja sjećanja ni opisivati razmišljanja o njemu....jer ja sam ipak babin sin jedinac,i svoje ne dijelim s nikim. Samo ću mu poželjeti širok drum, mirne konje i mjesečinu,koja obasjava put za tko zna gdje, znajući da bi i on sam to htio. A suze...suze su uvijek slane.