Sve moje djevojke (više manje sve...dobro,dvije od tri-uključujući i onu u osnovnoj školi) su željele uzeti dvije stvari od mene-trzalicu oko vrata i sijedu obrvu iznad lijevog oka. Prvo nisam dao, jer je ta trzalica simbolizirala moju drugu od tri jedine ljubavi, a koliko god one bile ljubomorne, ja sam ostajao dosljedan sam sebi i nisam se dao. Nisam dao ni nju...možda jednom,ali zasad ništa, navrati drugi puta lutko.
A sijeda obrva? Iako ih imam preko nekoliko (obrve mi izgledaju otprilike kao divlji engleski vrt u rano proljeće-neki bi bili sretni da imaju toliko dlaka na glavi), uvijek je jedna iznad lijevog oka sijeda. Samo jedna jedina, ističe se među ostalima. I nekako volim tu svoju obrvu...ne zato što je albino, nego zato što izražava nešto o čemu puno slušam ovih dana-a to je ponos. Ako ćete pomisliti da sam prolupao od silnoga učenja,alkohola,glasnih razglasa ili možda od prirodnih predispozicija za shizofreniju društvenog tipa, ovo je pravi trenutak da se prebacite na kraj teksta, tek toliko da budete sigurni da mi možete iduću razglednicu poslati u Vrapče ili neki od apartmana u luksuznom odmaralištu Popovača.
Dakle-ponos. Znate sve one ilustracije iz knjiga, u kojima se junaci prikazuju na vrhu litice,dok im vjetar mrsi dugu kosu iz koje vuku svoju snagu, poput Samsona, a kamena lica im odražavaju izraz konačne pobjede, koja će se tek dogoditi? Svi redom prikazani iz žablje perspektive, da se i vizualno pokaže njihova veličina...ne sjećate se?!? Sjećate se knjiga? Znate ono sa hrpom listova uvezanih u korice, obično se drži na policama nekih zgrada na kojima piše knjižnica, razina ozbiljnosti u njima je obrnuto proporcionalna količini slika? Ništa? E i ja sam našao gdje ću pričati o knjigama...na internetu!!! E Dinko budalo jedna....
Odustajem. Nisam vas zainteresirao pričom o svojoj obrvi. Koji su mi ustvari motivi ovog posta? Jedan smeđi pramen, jedna gorka spoznaja, nekoliko sms poruka, najgore večer od kako je umro rokenrol...
Točno je ono da veliki umovi razmišljaju jednako. Ali i ono da u ovom gradu nema mjesta za nas obojicu. Ne mogu istovremeno slušati Balaševića i pisati...zato Đole,odi malo na pauzu-nije da nisi navikao na to. A i ne treba mi da za par dana opet izbaciš album i onda se kaže da sam te pokrao...
No da prijeđemo na stvar, nakon 5 odlomaka. Nije ih slučajno 5-prije par dana sam bio na 5 godišnjici mature. Kažu da je matura ispit zrelosti. Može biti-ali meni se onda ostvaruje moj san-ja sam danas,5 godina kasnije nezreliji nego onda-vraćam se u djetinjstvo i ostajem vječni Petar Pan (Palčice javi se, čekam te ispred škole, da te mogu u džepu ponijeti na let oko svijeta...kad se umorimo,idemo na burek!). Meni je nekako tek 5 godina mature bilo..ispit zrelosti. Sve se to odvija pod slogano- da se opet vidimo....točno,samo što neki gledaju kroz drugačije naočale. No da ne bi bilo opet da ja nešto prejudiciram..
I tako sam ja malo proučio, potaknut tom svetkovinom hipokrizije, što sam ja napravio u svom životu. I cijelih 5 proteklih godina mi je stalo u jednu prostu, dobro ajde, prosto proširenu rečenicu. I dalje studiram to što sam studirao nakon mature, živim na istoj adresi, javljam se na isti broj mobitela, i nisam baš napravio nešto značajno u životu. Moj kolega iz klupe, od kojega sam ja prepisivao prirodne znanosti,a on od mene društvene, je u međuvremenu odbio posao kod Billa Gatesa. Najviše što sam ja ikad odbio je...nemoralna ponuda gospođe srednjih godina, kojoj su hormoni pomutili razum. Da sam 10 godina stariji,ili ti 10 mlađa...ovako smo,kako bi se to rekli riječnikom nas mladih-nekompatibilni.
Kolegica koja ja sjedila iza mene, ima veliku sreću što je sjedila u zadnjoj klupi. Jer, jedino u zadnju klupu sad još može i stati-naime,to je sad udana gospođa koja je trudna. Elena, svaka čast-napravila si dijete. Divim ti se (ne zbog procesa-to i ja znam kako ide,ono...zbog hrabrosti). Ja sam u zadnjih 5 godina napravio...nekoliko loših pjesama, hrpu problema zbog svoje neugodnosti, propalu karijeru svirača tezgaroša-u narodu poznatijeg kao „bijelodugmetaša“, jedan blog i jedan poluispisan indeks. Neki drugi su opet pričali o diplomskim radovima, poslovima, udajamaženidbamazarukama, novim autima...no sve sam to prečuo-bio sam previše skoncentriran na svoju šutnju
No da ne mislite da sam ja slučajno zavidan ili tako nešto-ne..imam i ja svojih stvari koje sam postigao,koje ne bih mijenjao ni za što...primjerice,jednu crvenu ružu sa maturalne večeri, jednu pjesmu punu pogrešaka, drhtavih glasova i ruku pred nekoliko tisuća ljudi, jedno „volim te“ prošaputano kroz snene oči zore, jednog pogleda dječaka koji je netremice buljio da konačno i on nauči kako ja sviram taj prokleti solo u „odlasku u noć“, jednog ugriza za gornju usnu kod škole „Ljudevit Gaj“, moje najdraže bijele ljubavi i marame oko mikrofona, jednog srebrnog minija pod haustorom...jednog čuvenog „dobar“ na pitanje o organizaciji lokalne samouprave...
Možda bi netko nakon svega rekao-da,vi ste jedan običan miš. Ali ne stari, ja ne igram tu igru-ja sam dijete jedinac, svoje igračke nisam učio dijeliti sa drugima, pa tako ni uspomene...a ionako sve što radim, radim zbog sebe. I iako ovaj post možda na prvu nema nekog smisla, neke stvari se moraju reći, a i ovaj komadić će se savršeno jednoga dana uklopiti u slagalicu koju pravi Veliki Meštar, Veliki Brat koji to „od gore vidi sve...“.
Post je objavljen 28.05.2008. u 01:16 sati.