moćna kuhača

Nešto za slušanje....Hladno Pivo : Pitala si me

Da,pitala si me zašto nikad ne napišem neki post o tebi. Sve ostale su se kurvale kroz moje riječi, bile zasipane komplimentima, porugama, žaljenjima, preklinjanjima...a ti nikada. E pa draga moja, to je zato što su sve one bile-ljetna kiša. Znaš ono-padne, napravi lokvice,lokvice se s vremenom osuše, i stvari opet idu po starome. Ako se već želiš naći u tom klišeju, onda si zamisli da si ti Sunce. Konstanta, kao one pizdarije iz matematike i fizike, c=299 790 km/s i slično (oprostite mi mi ako sam krivo prepisao, tako piše u mojim logaritamskim tablicama iz 1964.,ima tamo i nekih udaljenosti između gradova,a mislim da se i to u međuvremenu promijenilo,pa kako ne bi onda i brzina svjetlosti.).

Problem kod dobrih i kvalitetnih riječi je što mogu biti rečene samo jednom. Sve ostalo je kopiranje mudrosti, tako da i ta mudrost sa sobom nosi prokletstvo, kao ono oteto drago kamenje iz svakog nastavka Indiana Jonesa. Navodno je u zadnjem nastavku prešao na kristalne lubanje-bilo je vrijeme da i Indiana Jones postane brutalan, današnji klinci ga ne bi pušili da nije ubio bar dvije-tri brigade, rekli bi za njega da je obični mlakonja.

Sad ću se opet pretvoriti u patetničnog ljigavca,koliko god mrzim sam sebe dok pišem elegije i ostavljam za sobom srebrnu sluz tisuću puta prežvakanih rečenica, ali jednostavno moram. Na kraju ću povjerovati da to zaista i je tako, da emocije postoje, i da se mogu izraziti i bez da prije toga popijete litru rakije, preslušate Mišine najveće hitove i nazovete onu jednu bivšu curu koja vas je odjebala, pa si to ne možete nikako oprostiti jer ste preveliki egotriper...

Pazite ovako,dragi moji-postoji telepatija. Možda postoji i paralelni svemir,koji je samo nekoliko trenutaka brži od ovoga svakodnevnog. Ali samim time je zanimljiviji...milijardu puta mi se dogodilo da znam što će biti,da znam kakav je raspored stolica za šankom birtije,iako u životu nisam bio ni u tom gradu,a kamoli u birtiji...dogodilo mi se da znam iz prve rečenice kako će izgledati naš zadnji razgovor,dogodilo mi se da znam na kojoj polici stoji maketa minija koju moram imati i koje je boje... tako se dogodilo i večeras-znao sam da ćeš me nazvati. I ti si to znala, i ispit nije pravi razlog...kad nekoga znate skoro cijeli život, a pogotovo kad mu se otvorite, onda se neke stvari podrazumijevaju. Tako primjerice od cijele plejade raznih likova iz slikovnica koji su promarširali kroz moj život, samo za njih troje mogu reći da su mi-prijatelji. A pri tome onom trećem, kojeg uvijek vodim sa sobom, najmanje vjerujem.

Kažu da lavine u Alpama najčešće počinju bez očitog razloga. Nekada uzrokovane zvukom, a nekada samo mišlju. Pomisli na ovu budalu ponekad-ne trebaš mi ni zaželjeti sreću, to bi bilo previše bahato od mene. Sama pomisao će biti dovoljna da uzrokuje negdje neku lavinu, koja će na kraju možda zatrpati neke nevine,ali i hrpu onih loših....Machiavelli ne bi imao problema s tim. A i nakon te lavine ostaje jedan novi krajobraz, neiskvaren,čisti, poput novog lista papira. Činiš mi time uslugu, a i sama znaš da po onoj staroj ruka ruku mije...

Promijenimo pjesmu...prokleti winamp je ostao na Balaševiću, još od sinoć...ne da se stari Đole, dosta mu je valjda cenzure...pa sad pjeva o jednoj Bubi Erdeljan i bršljanu na zidu...

Ipak se dijelimo u klase-koliko god mi to poricali. Filtriramo se kroz godine, i kasnije se nađemo, prešutno, prepoznajući se po samo nama vidljivim znakovima. Ne događa se da se princeza uda za prosjaka, ni da žabe mijenjaju oblike od poljubaca... Danas letargično gledamo kroz prozore vlaka koji se kreće prema nekuda...nekima on vozi u sutra,neki bi htjeli u jučer, nekima vozi samo do Popovače. Ali kako god bilo,kreće se naprijed-nečiji brže, nečiji sporije. Ali apsurd je što se svi nalazimo u istom vagonu. Ne znam kako vama, ali pokušao sam izračunati-mislim da imam negdje oko 16 000 svjetlosnih godina provedenih u vlakovima. Preračunato u današnju tarifu, to je poprilično. I iako je bilo situacija da želim putovati sam, sa svojim zvukovima iz žica utaknutih u uši, dogodi se da u tom valku tražiš neko Drago Lice, znajući da kakvo god putovanje bilo, s njim imaš što za podijeliti. Pa makar šutjeli-pričat ćete bez glasa.

U jučerašnjem postu sam pričao o trenucima kojih se sjećam, i trenucima koji za mene vrijede mala bogatstva. No nisam vam priznao sve. To ja kako kod svih strastvenih kolekcionara-najvrijednije primjerke svoje zbirke ljubomorno čuvaju u sefu čiju kombinaciju samo oni znaju, i ne žele ih dijeliti sa drugima. Ja tako skupljam poglede, osmjehe, poneku suzu, i riječi. Poglede bilježim kredom, osmjehe tetoviram, suze čuvam duboko u sebi a riječima se razbacujem,jer tu imam najviše duplikata. Ali ono najvrijednije, njih dvoje, čuvam toliko dobro da ih nitko ne može naći. Našao sam savršeno sklonište-pred očima svih vas. Nikada ih tu nećete tražiti. I ne želim ih dijeliti s nikim od vas, jer jednostavno niste dovoljno vrijedni za tako nešto. Uostalom,vidi desno-babin sin jedinac,nikada nisam naučio dijeliti.

Ipak,moram priznati da me je često strah. Zašto? Zato što mi se čini da, po već davno napisanoj priči mog života, neke stvari nisu uzajamne. Nekad mi se čini da ja ne nudim dovoljno...možda sam ja obična sponzoruša u tom smislu, dopuštam da se brinete za mene, dok ja sam nudim malo, i škrto se zatvaram kad trebam otvoriti kapiju da kola i vrance uvezete u dvorište. Tješim me u takvim situacijama što, kako sam već gore napisao, onom trećem najmanje vjerujem. Pa tako i tada, jednostavno odmahnem glavom i zaključim da...ma lažem opet-nikad ja ništa ne zaključujem,zato imam vas dvoje. I hvala vam na tome.

Posvećeno mojoj jedinoj prijateljici i mom jedinom prijatelju.