moćna kuhača

Ponovno sam se našao zatečen razmišljanjima o nekim banalnim stvarima, koje su tako svakodnevne u životu. To je valjda posljedica mog dugogodišnjeg studiranja-čovjek s vremenom zaista postane sposoban raditi više stvari od jednom,naročito ako je jedna od tih stvari učenje. O kvaliteti ne bih sada...dovoljno sam već opterećen tim pitanjem.hvala.

Tako mi se dogodio da sam obavljajući neki posao oko kuće rasjekao prst. I naravno, u maniri pravog omladinca koji je pročitao sve priručnike „Prve pomoći“ i gledao hrpu domaćih a i stranih akcijskih filmova (u kojima glavni junaci golim zubima obavljaju najsloženije operacije,i to najčešće na sebi), odmah sam potražio najbližu flašu rakije, temeljito isprao ranu i onda posegnuo za čudom moderne medicine-flasterom. S obzirom na svoju sklonost samoozljeđivanju kad mi tako krene, zaključio sam da bi bilo najpametnije da se ostavim posla za taj dan i odem učit. I tako je i bilo.

Nakon nekih sat-dva učenja,kad mi je koncentracija bila na razini Marijanske brazde, zagledao sam se temeljito u taj svoj flaster,koji je u međuvremenu postao poprilično-prljav. Znate kako ono flastere nikada ne možete zalijepiti kao na reklami,da savršeno sjednu uz prst,nego se uvijek negdje malo odlijepi ili je naboran ili se nakosi pa tvrdoglavo ne želi biti na prstu? Naravno da se baš to dogodilo. I sad se na taj dio koji je ostao nezaljepljen nahvatalo svega i svačega. Da se razumijemo, studiram pravo, a ne strojastvo, i najkompliciranija alatka u mom učenju je kineska kemijska olovka. I učim u svojoj sobi,koja se,ruku na srce, ne može baš pohvaliti sterilnošću operacione sale, ali ipak ju s vremena na vrijeme spremim. Želim samo reći da se flaster, čija je prvotna namjena bila da ZAŠTITI ranu od bakterija pokazao kao odlično sredstvo za prikupljanje istih na konvenciju. Zaista je taj flaster, da se pojavio ranije, mogao odlučivati o ratovima. Samo neprijatelju pošalješ nekoliko sanduka flastera i čekaš da umru od infekcije.

Samo još jedan apsurd u beskonačnom nizu koji se nalazi oko mene. Još jedan apsurd je što su ljudi s napretkom tehnike došli do stadija da se guraju za mjesto kod kontejnera za smeće. Zašto pitate se? E pa iz dva razloga. Prvi, tužniji i porazniji za sve nas, je taj što se mnoštvo ljudi počelo profesionalno baviti skupljanjem plastične ambalaže. Njihova profesionalnost se sastoji u tome da kopaju po kontejnerima u potrazi za bocama da bi preživjeli. Došlo je vrijeme kad više nije bitna poruka poslana u boci od strane brodolomaca, nego boca sama.

A sad drugi,malo vedriji razlog. Kao prvo,moram naglasiti-ja sam internet ovisnik. Provodim po nekoliko sati dnevno na raznim forumima, mahnito provjeravam mailove, gutam blogove i portale sa informacijama..to ide čak do te razine da sam jedno vrijeme internet nosio sa sobom-na mobitelu. Samo malu,okljaštrenu verziju, „demo internet“ kako bi rekli neki, ali opet,bio je tu. U toj svojoj mahnitosti, počeo sam naravno tražiti i druge, alternativne načine pristupa istome. Tu mi je pomogla tehnologija,kad je izmislila bežično povezivanje, a blagoslovili me operateri kad su na promotivnim akcijama dijelili wlan routere i modeme za 1 kunu.

Tako sam ja,isprva bojažljivo,a onda sve hrabrije,ispitivao kakve sve signale mogu uhvatiti,i gdje se sve može naći neka nezaštićena mreža, koja će zadovoljiti moju glad za elektronskim svijetom. Najčešće sam to radio noću,jer je najviše ljudi na netu aktivno navečer,a i koliko god da smo napredni,još je malo čudno vidjeti nekoga kako tumara ulicom sa otvorenim laptopom u ruci i pomiče sa mišjim korakom lijevo-desno, staklenim očima zureći u monitor i ponavljajući mantru „daj mi signal,daj mi signal“ (da sam to radio,pitanje je da li bi me se dočepali prije Hare Krishne ili bi završio kao Mirjana Pukanić). No pod okriljem noći (kako odvratna fraza,a opet tako istinita), sve je bilo lakše.

Moj glavni punkt za noćno surfanje je bio ugao Zagrebačke i Vukovarske, odmah iza stare lipe koja daje odličan zaklon od pogleda slučajnih prolaznika u to doba,ali još bitnije,iza koje se nalazi-kontejner za smeće (koji odlično posluži kao stalak za laptop,da se ruke ne umaraju). Moj cimer, gledajući u nevjerici prvih nekoliko dana što ja to radim, smislio je naziv za te moje radnje. „Cimer je odveo laptop u šetnju“,pomirljivo on kaže dok između dvije utakmice u zaraznom „menadžeru“ i najnovijeg nastavka „Trave“ na tv-u, hladno žvače pizzu iz dostave.

Kako je internet mreža svih mreža, normalno je da on povezuje ljude, kao i Nokia (ali nećemo sad radit reklamu). A što ljudi više ima, to su veće šanse da se nađu dvojica bolesnika kao što sam ja u istoj ulici. Tako sam ja jedne noći,dolazeći na svoj „punkt“, na njemu zatekao svog susjeda! Učinilo mi se da imam deja-vu, jer sam vidio da frajer radi isto ono što sam ja namjeravao raditi, dok nisam naletio na njega. „ O pa dobroveče' komšija,kako ste večeras? Jel dobar signal? A tako treba..a ja? Pa ja eto malo izveo ovog svog kera u šetnju,znate kako je...ma da,to je taj novi ker,onaj stari se zvao IBM, ovaj novi je HP...“

Mislite da sam se zbunio? Jok. Nakon početnog šoka ( i mog i njegovog), te nekoliko uvodnih rečenica, on se kurtoazno pomaknuo u stranu,da mi oslobodi mjesto na kontejneru, a ja sam mu se pridružio, kao da sam došao na pecanje na istu obalu iste rijeke kao i on. Šutke smo radili svaki svoj posao, ja sam u nevjerici čitao kako je Marcos iz Grčke ugradio turbinu na svog coopera, dok je on hladno na fejsbuku odbijao razne spamerske rekvestove...jesam li spomenuo da je bilo pola tri ujutro,srijedom?



Post skriptum je ovaj puta nažalost napisan tamnim bojama, i provučen kroz molove raštimane gitare,koju ću ponovno uzeti u ruke Bog zna kad...doživio sam veliki gubitak, zbog kojeg sam, nakon dugo vremena, ponovno osjetio kakvog su okusa suze. Dugo sam se dvoumio da li da to podijelim sa internetom ili ne,ali,na kraju je prevagnulo ono-ako drvo padne u praznoj šumi,da li je ono proizvelo zvuk? Neću pisati elegije, neću iznositi svoja sjećanja ni opisivati razmišljanja o njemu....jer ja sam ipak babin sin jedinac,i svoje ne dijelim s nikim. Samo ću mu poželjeti širok drum, mirne konje i mjesečinu,koja obasjava put za tko zna gdje, znajući da bi i on sam to htio. A suze...suze su uvijek slane.